Dvije američke akcijske komedije obilježile su kino ponudu proteklog ljeta: dok jedna živi na račun vlastite neoriginalnosti, drugu kruta pravila vlastite franšize sputavaju da zablista u punom sjaju. Ili je ipak riječ o najzabavnijem superherojskom filmu svih vremena?
Kultura holivudskih franšiza
Dario Dević
Nastavci i remakeovi holivudskih filmova rijetko nastaju iz prave potrebe za produžetkom ili proširenjem postojećih priča, a češće kao pokušaji da se iz prokušanih matrica izmuze još novca. Letimičan pogled na rodoslovna stabla dvaju američkih akcijskih komedija koje nam je donijelo proteklo ljeto lako bi mogao izazvati grozu nad nekreativnošću i nesposobnošću blockbuster-mašinerije da proizvede ikakvu novu, originalnu misao: 22 Jump Street je nastavak filma 21 Jump Street iz 2012., a koji je pak adaptacija istoimene televizijske serije iz osamdesetih; film Čuvari galaksije ekranizacija je strip-serijala ugurana u masivnu franšizu Marvel Cinematic Universe koja je u zadnjih šest godina istisnula deset (!) filmova s međusobno povezanom radnjom, a do 2017. sprema nam ih još pet.
Ziheraška igra Pošast je to koja visokobudžetnu produkciju opsjeda već dugo, a vjerojatno će postajati sve gora, jer su nastavci i filmske franšize jednostavno toliko uspješniji od filmova temeljenih na posve novim idejama — financijski uspješan originalni akcić nismo gledali od Avatara 2009. godine — da se filmskim studijima više isplati igrati ziheraški i novac uložiti u još jedan film o Spider-Manu koji će uloženo sigurno i vratiti.
No ako američka industrija zabave nikad nije bila dobra u ispravljanju vlastitih grešaka, barem ih je oduvijek znala prepoznati i izvrnuti ruglu, a najnoviji primjer takve sprdnje na svoj račun već je spomenuta akcijska komedija 22 Jump Street. Kad kažem da je riječ o najboljem nastavku u dugo vremena, moram se smjesta i ograditi od vlastite izjave: Kum II, Aliens ili Imperij uzvraća udarac svakako su bolji filmovi od ove komedijice koja vlastitoj radnji pristupa skoro pa nezainteresirano, ali činjenici da je riječ o nastavku pridaje toliku pozornost da se čini kako svaki kadar uz zafrkantski mig poručuje “Ovdje je sve skoro isto kao u prošlom filmu! Ne možemo vjerovati da smo vam dvaput uspjeli prodati istu stvar”! Redatelji Lord i Miller ranije su ove godine LEGO filmom već pokazali izniman dar da subverziju odbojnih kapitalističkih razloga za snimanje upakiraju u lako probavljiv, mjestimice i neočekivano inteligentan film, no dok se taj nabrijani crtić tek dotakao svojih korijena u product placementu, 22 Jump Street činjenicu da je riječ o nastavku pretvara u čitav svoj raison d’etre.
Scenaristički apsurdizam Nespretni Schmidt i tulavi Jenko, detektivi koji su u prethodnom filmu infiltrirali u srednju školu ne bi li usprkos vlastitoj nesposobnosti razbili narko-kartel, a pritom se i ludo zabavili, u ovom će nastavku infiltrirati fakultet, ne bi li usprkos vlastitoj nesposobnosti razbili narko-kartel, a pritom se i ludo zabavili. “Ne zaboravite,” obraća im se narednik dok ih ispraća na tu “novu” misiju, “napravite sve potpuno isto kao prošli put.” Dok su u prvom dijelu komentirali kako Jenko izgleda prezrelo za njihov srednjoškolski uzrast, ovdje kolege Schmidta čim stupi na kampus upozoravaju da izgleda staro “poput muda”, a tajna baza operacija iz napuštene korejsko-kršćanske crkve na adresi 21 Jump Street seli preko puta, u napuštenu vijetnamsko-kršćansku crkvu s kućnim brojem 22. Nakon prvih par pretjerano samosvjesnih replika nastupa blagi zamor, ali scenaristi Bacall i Hill suludo ih odlučno naslaguju jednu za drugom, bez prekida, u tolikoj mjeri da s vremenom čitava fora postaje baš repeticija fora koje se temelje na repeticiji motiva iz prvog filma. 22 Jump Street gledatelja hrabro gleda u oči i izaziva da se ne počne nekontrolirano smijati tom scenarističkom apsurdizmu.
Još jedan od ponovljenih motiva je i platonski, bromantičan odnos Schmidta i Jenka. Jonah Hill svoj je talent za fizičku komediju već ovjenčao nominacijom za Oskara za ulogu u Scorseseovom Vuku s Wall Streeta, a s arhetipskim akcijskim junakom Channingom Tatumom na ekranu ima kemiju takvog kalibra da je teško zamisliti da i glumci u stvarnosti nisu najbolji prijatelji. Osim pomalo prvoloptaškog kontrastiranja Jenkovog atleticizma i intelektualne nemuštosti s Schmidtovom trapavošću i neurotičnom brbljavošću, film im daje i dovoljno mjesta da kroz koliko-toliko vješto osmišljene interakcije stvore vrlo uvjerljiv filmski odnos. Za taj odnos na koncu ipak ne treba strahovati ostvare li se obećanja Lorda i Millera koji kroz odjavnu špicu predstavljaju izmišljenu budućnost serijala (između ostalih: 23 Jump Street: Škola za kuhare! 38 Jump Street: Plesna akademija! 40 Jump Street: Umirovljenički dom!). Naizgled samo još jedna metapošalica zapravo je finalni obrat u ionako uvrnutom filmu: nakon što su uspješno stvorili još jednu holivudsku franšizu, redatelji se unaprijed izruguju iz činjenice da su daljnji nastavci, iako potpuno besmisleni, vjerojatno i neizbježni.
Za mlađe od 18 S druge strane, Marvelovi Čuvari galaksije nisu nastavak u pravom smislu te riječi, već još jedan u nizu dodataka Marvelovom filmskom svemiru u kojem se likovi poput Iron Mana i Kapetana Amerike pojavljuju u vlastitim i zajedničkim filmovima, a radnje i motivi isprepliću na način vjeran svojim stripovskim predlošcima koji su u suštini više nalik dugotrajnim sapunicama nego filmskim sagama. Magični plavi kamen kojeg će četvero intergalaktičnih odmetnika ganjati tijekom filma dio je veće priče o zlikovcu Thanosu kojeg će u narednim filmovima ganjati čitava plejada Marvelovih superheroja, no ovdje služi tek kao nezgrapan okvir za nizanje simpatičnog humora, generičke akcije i nezanimljive ekspozicije. Srećom, manje zanimljivi dijelovi filma ostavljaju vremena za uživanje u slikama koje stvaraju kamerman Ben Davis te scenografi Charles Wood i Ray Chan. Na površinama dalekih svjetova topla smeđa pretapa se u boju crljenice, a bljeskovi žutog i plavog svjetla naglašavaju svemirsku arhitekturu inteligentno inspiriranu suvremenim radovima Zahe Hadid ili Franka Gehryja. Kolorit je to koji na trenutke podsjeća na popularni Peti element iz 1997. godine, a s kojim Čuvari dijele i osnovnu potku — u obje te akcijske komedije nesuđeni heroj uz pomoć skupine duhovitih vanzemaljaca spašava dan, no dok je Luc Besson rasterećenost europske kinematografije od cenzure koristio da svoj film obogati vrckavim francuskim seksepilom, James Gunn pod svaku cijenu mora očuvati PG-13 rejting Marvelovog brenda, što američkim rječnikom znači nimalo senzualnosti, više pošalica prikladnog za mlađe od osamnaest i neograničenu količinu stiliziranog nasilja.
U konačnici, to nadvijanje brenda nad radnjom i slobodoumnošću na svakom koraku ometa film pun dobrih osobina: uz već spomenute vizuale, glavni likovi su iznimno zabavni i njihovu interakciju užitak je gledati (uz karizmatičnog Chrisa Pratta ističe se i nadahnuta glasovna izvedba Bradleya Coopera), no svakih dvadesetak minuta film se ponovno sjeti tog prokletog magičnog plavog kamena kojeg se moramo dočepati jer će se u suprotnom dogoditi eksplozija kakvog miroljubivog planeta ili smrt kakve svemirske rase, a zapravo taj će kamen igrati bitnu ulogu u nekom nastavku avantura Thora, Hulka ili nekog drugog Marvelovog junaka. Gdje se 22 Jump Street oslobađa radnje i prepušta potpunom ludilu, Čuvari svoju vuku za sobom kao naporan teret; gdje je Jump Street komentar na kulturu holivudskih franšiza, Čuvari postaju njen nesretan primjer.