Junak literarne sekcije

Zaboravite Máraia, čitajte Kosztolányia! – parola je kojom se najefektnije može opisati recentni recepcijski val Kosztolányieva opusa u njemačkoj književnoj javnosti. Velika popularnost i milijunski tiraži, koje su djela Sándora Máraia (1900-1989) postumno postigla u Italiji i Njemačkoj u posljednjih desetak godina, isprovocirali su književnog kritičara Frankfurter Allgemeine Zeitunga Tilmana Spreckelsena da u svom tekstu od 5. veljače 2006. negira ovaj svježi mađarski književni brend, sve da bi upozorio na nove prijevode djela njegova prethodnika Dezsőa Kosztolányia (1885.-1936.). U aktualnim povijesnim pregledima mađarske književnosti 20. stoljeća, naime, upravo se Kosztolányi i Márai navode kao glavni predstavnici građanske, europejske moderne proze. Máraiev je opus kvalitativno mnogo neujednačeniji, a na zapadnom tržištu popularnost je stekao prijevod njegova manje vrijedna romana Kad svijeće dogore. Budući da je Márai bio velika nepoznanica za zapadne čitatelje, oglasili su se i Kertész i Esterházy da svojim međunarodnim auutoritetom daju orijentire i preusmjere i nakladnike i čitatelje na mnogo važnija Máraieva djela.

U tom kontekstu treba čitati i njemačko otkrivanje Kosztolányia koje je započelo 2004. prijevodom prve knjige ciklusa u kojoj je glavni junak Kornél Esti; knjiga je, u izdanju velike njemačke nakladničke kuće Rowohlt, izašla pod naslovom Ein Held seiner Zeit: die Bekenntnisse des Kornél Esti u prijevodu vodeće prevoditeljice mađarskih književnih veličina Christine Viragh i s pogovorom Pétera Esterházya. Riječ je o prijevodu knjige koju je Kosztolányi objavio 1933. pod jednostavnim naslovom Esti Kornél, a mi je sada napokon možemo čitati i u hrvatskom prijevodu Kristine Peternai Andrić.

Za života kanoniziran

Nakon mnoštva recenzija oduševljenih kritičara pojavila se 2006. i druga knjiga ciklusa o Estiu, pod naslovom Die Abenteuer des Kornél Esti kod istog nakladnika. Máraieva popularnost iskorištena je tako na najbolji način, s tim da je iz opsežna Kosztolányieva opusa izdvojeno djelo koje više priziva Esterházyevu postmodernističku zaigranost nego Máraievu posvećenost estetskoj egzistenciji! Sada se preko tog novog čitateljskog iskustva čitaju i stari njemački prijevodi njegovih romana, a ujedno se i objavljuju novi. Kosztolányi je, naime, međunarodno priznat pisac počev još od kraja dvadesetih godina kada se pojavljuju prijevodi njegovih recentnih romana; njemačkom izdanju romana Neron, krvavi pjesnik Thomas Mann je napisao predgovor u obliku osobnog pisma punog pijeteta.

Na Kosztolányieva Kornéla Estia i mađarska književna povijest bacila je novo svjetlo tek osamdesetih godina: o Estiu su pisali najugledniji predstavnici suvremene mađarske književne znanosti kao što su Béla G. Németh, Imre Bori i Mihály Szegedy-Maszák. Posljednji svojim minucioznim naratološkim analizama nudi nove mogućnosti čitanja i ustvari upućuje čitatelje na skriveno bogatstvo tih tekstova. O rastućoj popularnosti Estia svjedoči i debitantski film Józsefa Pacskovskya Čudesno putovanjeKornéla Estia iz 1995., koji je prošao vrlo dobro kod filmske kritike!

Kosztolányi je mađarskim čitateljima ipak bio privlačniji kao pjesnik i romanopisac. Njegova druga zbirka poezije Jadanja jadnog dječaka, koju je objavio 1910, dakle s dvadeset i pet godina, proslavila ga je kao pjesnika; to je jedna od najčitanijih mađarskih knjiga poezije i dio odrastanja svakog mađarskog čitatelja danas. Već spomenuti romani iz dvadesetih godina u kojima tematizira odnos umjetnosti i politike, odnosno estetskih ideala i provincijalne skučenosti, učinili su ga međunarodno poznatim, tako da je 1930. izabran i za predsjednika mađarskog PEN-a. Za Kosztolányia bi se moglo reći da je još za života kanoniziran kao jedno od vodećih imena moderne mađarske književnosti. Zbog njegova naglašenog estetizma komunistički ga ideolozi, dakako, nisu mogli iskoristiti za svoje nove književne panteone, pa je pedesetih godina, uslijed utjecaja Lukácseve škole, njegov opus bio u sjeni. Međutim, upravo su najvažniji mađarski pisci održali i iznova afirmirali vrijednost njegova opusa: Gyula Illyés, Sándor Márai, Ágnes Nagy Nemes, Géza Ottlik i Péter Esterházy.

Najistaknutije ime književne Subotice

Zanimljivo je istaći da je i kod nas objavljen Neron (pod naslovom Krvavi pjesnik), zajedno s predgovorom Thomasa Manna, u Zagrebu 1931., u prijevodu Gize Mamužić. Međutim, uz povremene prijevode pojedinih pjesama (Enver Čolaković, Jadranka Damjanov), sve do ovog prijevoda Kristine Peternai Andrić to je bilo sve! Kosztolányi je kod nas, dok je postojalo jugoslavensko književno polje, bio prisutan u srpskim prijevodima, a posebna zainteresiranost za njegov opus održala se do danas jer je Kosztolányi rođenjem i porijeklom Subotičanin, Bačvanin, najistaknutije ime književne tradicije mađarske manjine toga područja. Zbirka poezije Jadanja jadnog dječaka, romani Ševa i Zlatni zmaj, pa čak i neke priče iz Kornéla Estia referiraju se na taj grad i regiju. U Subotici je na srpskom jeziku 1986. izašao izvanredno uređen izbor njegove poezije s pogovorom Beate Thomke, biografijom i djelomičnom bibliografijom. Za prijevod i uređenje knjige zaslužan je istaknuti predstavnik hrvatskog književnog kruga u Subotici Lazar Merković.

Subotica (na mađarskom Szabadka) u vrijeme odrastanja Dezsőa Kosztolányia, krajem 19. stoljeća, bila je treći grad u Ugarskoj, po broju stanovnika veća od Beograda i Zagreba, ali s kulturnim životom jednog provincijskog mjestašca. Grad je naglo porastao i dobio na važnosti zahvaljujući željeznici i mađarskom, židovskom i njemačkom kapitalu koji se slio u grad i pokrenuo razvoj moderne industrije. Kosztolányi je odrastao u obitelji koja je u kulturnom smislu bila daleko iznad svoje sredine: njegov otac, berlinski đak, Árpád Kosztolányi, bio je ravnatelj gimnazije, a njegov mlađi bratić József Brenner, poznatiji pod svojim umjetničkim imenom Géza Csáth (1887.-1919.), ekstreman je slučaj mađarske književne moderne i novog estetskog senzibiliteta. Kazališni i glazbeni život bio je tek u usponu, tako da je za mladog Kosztolányia jedino pravo utočište bila očeva gimnazija, profesorski krug i literarna sekcija. O strasti s kojom se Kosztolányi prihvatio književnog stvaranja najbolje govori činjenica da je kao tajnik literarne sekcije došao u oštar sukob s nadležnim profesorom, pa je zbog navodnih uvreda izbačen iz gimnazije! Géza Csáth zapisao je u svoj dnevnik da je Kosztolányi (zvan Dide) napuštajući poprište sukoba izgovorio: Znam ja, profesore, mađarski koliko i vi...

Pravi književni život započinje Kosztolányi, dakle, tek odlaskom u Budimpeštu, 1903. Beata Thomka u spomenutom pogovoru razlikuje tri veće etape. Prva je u znaku poezije i u njezinu je središtu zbirka Jadanja jadnog dječaka iz 1910, bolećivo i tankoćutno evociranje začaranih područja djetinjstva. Intimni simbolizam i dječja analogijska logika odmah su osvojili književne znalce, ali i širu književnu publiku. Kosztolányi u to vrijeme postaje suradnik najvažnijeg modernog mađarskog književnog časopisa Nyugat (Zapad), i to od njegova pokretanja 1908. (izlazio je do 1941). Druga je etapa velikih romana iz dvadesetih godina: Neron, krvavi pjesnik (1922), Ševa (1924), Zlatni zmaj (1925), Anna Édes (1926). U tim romanima Kosztolányi je razvio prozni jezik po kojem ga i danas slave, taj jezik opisao je Mihály Babics, koji je uz Adya najveći pjesnik mađarske moderne, na sljedeći način: U ovom jeziku nema ništa lirsko! Samo neobična preciznost i skladnost, pravilnost rečenica i čistoća riječi – bez ijednog suvišnog epiteta...

U trećoj etapi Kosztolányi se vraća kraćim književnim oblicima, njegova poezija doseže još jedan vrhunac u posljednjoj zbirci pjesama Obračun (1935.); kratke prozne fragmente, crtice i priče objedinjuje u zbirci Planinsko jezero (1936.) – i do smrti se druži s Kornélom Estiem.

Inovator na makro- i mikro-planu

Poigravanje s autobiografijom, pripovijedanjem i činjenicama književnog života općenito te zrcalna, autoreferencijalna struktura ciklusa o Kornélu Estiu čini svaku činjenicu o njemu dvoznačnom, ako već ne upitnom. Čitatelja je možda već zbunio podatak s početka da Nijemci imaju dvije knjige o Kornélu Estiu! Druga je knjiga, istina, mnogo kraća od prve, ali i u njoj nalazimo sedamnaest novih Estievih dogodovština, dakle u istom broju (ako oduzmemo uvodno, prvo poglavlje) kao i u prvom ciklusu koji imamo u hrvatskom prijevodu. Taj drugi dio ciklusa objavljen je kao dio zbirke iz 1936. pod naslovom Pustolovine Estia Kornéla u spomenutoj zbirci Planinsko jezero. Već na ovom koraku nalazimo dakle igru sa zrcalnom simetrijom i dvojnikom! Datiranje pojedinih poglavlja također je zbunjujuće jer je uvodno poglavlje prvog ciklusa o Kornélu Estiu napisano posljednje, prilikom ukoričavanja ciklusa 1933.; inače je prva priča u ciklusu nastala još 1925. Kako upozorava Szegedy-Maszák, karakter ciklusa o Kornélu Estiu Kosztolányi je otkrio tek tijekom pisanja; uvodnim poglavljem on daje, ali ujedno i fingira objedinjujući okvir tekstovima koje je napisao u navedenom razdoblju.

Mađarska književna kritika dugo je ciklus tretirala kao zbirku novela koju povezuje tek isti junak; nasuprot tome Szegedy-Maszák postavlja tezu da se radi o proznoj cjelini koja je novitet za dotadašnju mađarsku književnost i koja uzima u obzir krizu romana kako ju je vidio Kosztolányi tridesetih godina. U našoj je knjizi tako očigledna promišljenost redoslijeda poglavlja, nakon uvodnog, drugo, treće i peto poglavlje datirano je i smješteno motivski u doba Estieva odrastanja i sazrijevanja, dok se prema kraju sve više tematizira bolest, ludilo i smrt. Na semantičkoj razini ciklus objedinjuje i figura putovanja u svojoj višeznačnosti. Na strukturnoj razini Szegedy-Maszák ističe “samozrcaleći karakter” ciklusa, unutarnja ponavljanja i simetrične odnose koji uobličuju i povezuju pojedine fragmente.

O poglavljima ne možemo govoriti čak ni kao o samostalnim novelama; kako je napisao Mihály Babics, u ciklusu ima, po njemu, najviše dvije “prave” novele! Kosztolányi je inovator, dakle, i na makro-planu i na mikro-planu! Njegova invencija nije na fabulativnoj razini, ona je u umjetnosti ispuštanja, kraćenja, u umnažanju projekcija, poigravanju s identitetima, svođenju fabulativnih odnosa na matematičke i čisto estetske dimenzije. Zbog toga umjesto “pravih priča” imamo: lirsko evociranje tjeskobe prvog školskog dana, alegorijsku dosjetku o svijetu u kojem reklame iznose samo golu istinu, naprimjer: Nečitko smeće... Posljednje djelo kretenoidnoga, oronulog pisca, koje dosad nije prodano ni u jednom primjerku...; anegdote o budimpeštanskoj boemštini; putopisne anegdote i doživljaje; parodiranje narodnjačke književnosti o strasnoj seoskoj ljubavi i djevojačkom mirazu; esejističke pasaže o spavanju kao najvišem stupnju duhovne pozornosti...

“Unutarnji ples s krabuljama”

Sve to u prvi plan ipak ističe fragmentarnost, ali u funkciji opisa nove slike svijeta, ili preciznije - novog vremena. Kriza romana, dakako, odraz je krize junaka i upravo tom fragmentarnošću Kosztolányi neprestano naglašava nekonzistentnost, relativnost, a na nekim mjestima čak i fiktivnost identita svoga glavnog junaka. Ta nejasnost identiteta glavnog junaka sadržana je i u njegovu prezimenu: mađarski čitatelji uz njegovo prezime neizbježno imaju asocijacije na večernje (na mađarskom: esti!) iščezavanje kontura i realija u tami. Uvjerljivost igre s identitetom glavnog junaka tim je veća što autor u igru uvodi i niz autobiografskih elemenata; naprimjer u priči o putovanju u Rijeku preko Budimpešte, putovanju kojim ga je otac nagradio nakon položene mature, Kosztolányi nam umjesto putopisa ocrtava način na koji je Kornél Esti kao mladić sagledavao, ali prije svega projicirao sebe u određene prostore i situacije. U toj izvanrednoj noveli on s blagom, ali sveprožimajućom ironijom ismijava svoje mladenačke spisateljske ambicije i titansku oholost, spominje i, kako kaže, “bitku” koju je vodio u literarnoj sekciji i bol koju je pretrpio zbog nužnih poteza koje je morao povući. Podnio je ostavku na mjesto tajnika...

Možda nam upravo to riječko, treće poglavlje, a ne zavodljivo prvo, koje nas navodi da Kornéla Estia olako poistovjetimo s Kosztolányiem, ili da ga, što je najčešća pojava u većini prikaza, nazovemo njegovim alter-egom, daje mogućnost razumijevanja poetike koju je Kosztolányi gradio pišući ovaj ciklus. Ona se sastoji od izmjene samozrcaljenja i projekcija u kojem se na vidjelo iznose obrisi “unutarnjeg plesa s krabuljama”, psihička realnost junaka nasuprot tzv. konkretnom svijetu. A jedan od osnovnih postupaka tog iznošenja jest tematiziranje jezika i govornih situacija, načina na koji se jezikom, odnosno govorom i razgovorom, bistri i konstruira određena situacija. Ako se stvari tako postave, onda se Kornél Esti pojavljuje kao Kosztolányiev Vergilije, na što nas upozorava i sam početak prvog poglavlja s očiglednim referiranjem na početak Danteove Božanstvene komedije: Prevalio sam već pola svoga životnog puta... U nekoliko poglavlja ponavlja se, naime, pripovjedna situacija u kojoj Kornél Esti pripovijeda i tumači događaje (ljudsku komediju!) neimenovanom sugovorniku kojega iz niza naznaka poistovjećujemo s autorom.

Cijeli niz poglavlja tematizira tako svakodnevne ili neuobičajene komunikacijske situacije. Već razgovor između autora i Kornéla Estia u prvom poglavlju privlači pozornost; razgovor započinje kada autor spazi Estia u ogledalu sobe pansiona Denevér (Šišmiš), a kada sklope neku vrstu ironične pogodbe o podjeli autorskih uloga i načinu pisanja knjige koju imamo pred sobom, dogovore se da će se sretati u budimpeštanskim kavanama ili, ako se čita doslovno, u telefonu (ta igra riječi bila je neostvariva u hrvatskom prijevodu). U trećem poglavlju mladi Esti putuje vlakom za Rijeku i provodi cijelu noć u kupeu s psihički oboljelom djevojkom Editom i njezinom majkom: nemogućnost komunikacije otjelotvoruje se u poljupcu, prvom u njegovu životu, kojim ga djevojka budi iz sna. U istom poglavlju pojavljuje se čest motiv (nemogućnosti) razgovora na stranom jeziku; po tome je Kosztolányi, koji je inače bio i velik mađarski prevoditelj, vjesnik nove europske stvarnosti i jezične tjeskobe. Dok s hrvatskim kondukterom uspijeva prisno “slavenski” razgovarati na “besprijekornom njemačkom”, u Rijeci se zapetlja s konobarom na talijanskom, iako ovaj govori i mađarski. Još dva poglavlja povezana su s komunikacijom u vlaku. U vjerojatno najljepšem, sedmom poglavlju Esti se posluži mrakom tunela da tristo i trideset puta poljubi tursku djevojku Kücsük, e da bi joj se zahvalio za tristo i trideset najljepših turcizama u mađarskom jeziku! U nevjerojatnom devetom poglavlju Esti vodi noćni razgovor s bugarskim kondukterom fingirajući mimikom poznavanje jezika; situacija postaje jezovita kad ovaj nakon nekoliko sati shvati da se povjerava “u prazno”.

Etika slušanja

Posljednja situacija vodi nas do vrlo važnog i čestog mjesta u ovim tekstovima, mjesta koje bih nazvao etikom slušanja, a objedinjuje različite situacije pozornosti za riječ Drugog. Esti je, dakako, junak i pripovjedač previše zaokupljen estetskim i stilskim planovima a da bi bio dobar. Pojam koji stupa na mjesto dobrote jest teško prevodiva mađarska riječ tapintat, koja označava taktičnost i uljudnost u odnošenju prema drugima. To je jedno od smisaonih čvorišta koje omogućuje križanje i prije svega igru etičkih i estetičkih dimenzija, sve do radikalnih ironičnih obrata. U njemačkoj priči o darmštatskom predsjedniku kulturnog društva Germania, Eduardu von Wüstenfeldu, kao najviši oblik pozornosti za idejni sadržaj govora drugog slavi se spavanje: što je govor sadržajniji, predsjednik bolje i dublje spava – dubina govora mjeri se dubinom usnulosti! U trinaestom i šesnaestom poglavlju ispovijesti i životne sudbine junaka sa socijalnog dna Esti saslušava s dosadom, kao neinspirativnu, klišeiziranu, naturalističku prozu, i teškom mukom pronalazi argumente za taktičnost. U sedamnaestom poglavlju Estiu u posjet nenadano dolazi stari znanac Dani Ürögi i zasipa ga “pakleno dosadnom” jezičnom bujicom bez ikakve koncentracije na bitno i svrhovito. Tu se Estieva prvobitna taktičnost razgrađuje do odbrojavanja minuta za Daniev govor, a na kraju i do prijetnje ubojstvom! Uzbudljivost nasuprot dosadi, duhovita zaigranost valova na površini nasuprot tmurnoj dubini duha, osnovni su estetički kriteriji za Estia, a ispitivanje granice taktičnosti i etičkih odnosa među junacima najčešće je ironično određeno upravo tim kriterijima. Duhovito odmjeravanje etičkog i estetskog pojavljuje se i u drugim varijantama, ali u svakom slučaju, već nam ti primjeri pokazuju koliko je površna uobičajena predstava o Kosztolányiu kao o čistu primjeru homo aestheticusa – situacija je, dakle, mnogo složenija i uzbudljivija!

Ni umiranje, okončavanje životnog puta, na nekim mjestima nije zaštićeno od ironična podvrgavanja estetici zabavnosti, pa se (samo)ubojstvo pojavljuje i kao mogućnost efektna završavanja priče. Postoje mjesta, međutim, gdje ludilo i blizina smrti kod Estia izazivaju neposredno suosjećanje i identifikaciju, što je i inače karakteristika kasnih Kosztolányievih djela. Jedan od vrhunaca ovog ciklusa poglavlje je, kako piše u podnaslovu, o sirotom Paliu Mogyoróssyu, novinaru, koji u kavani iznenada gubi razum, pa ga zatvaraju u umobolnicu. Szegedy-Maszák prepoznaje u Paliu još jednog Estieva/Kosztolányieva dvojnika; ovdje se međutim ne radi o igri, nego o potresnoj identifikaciji. Postupnost i taktičnost kojom njegovi kolege i sam Esti ispraćaju Palia u umobolnicu, neuhvatljiva razlika između normalnog i “bolesnog” ponašanja i govora, ovdje je naznačena na nevjerojatno ekonomičan i sablasno sugestivan način. Predstava koju Palieve kolege izvode da bi proveli posljednje trenutke s njim i neopaženo ga odveli u umobolnicu pokazuje se ovdje kao vrhunski primjer etičnosti i ujedno kao čin strahopoštavanja pred tamnom stranom života i blizinom smrti.

Prijevod Kornéla Estia Kristine Peternai Andrić kao jedan od nemogućih kulturnih činova, kako bi to vjerojatno rekao sam Kosztolányi, izuzetan je događaj za našu književnu sredinu. U svakom slučaju, riječ je o jednom od najinspirativnijih i najprovokativnijih djela mađarske književnosti 20. stoljeća. Prijevod je opremljen neophodnim prevoditeljičinim pojašnjenima, ali oponašanje živog govora, igra riječi, metaforizacija kolokvijalnih izraza, kao i sugestivna višeznačnost nekih jezičnih obrata, koliko god se prevoditeljica uspješno i kreativno nosila sa svim tim dimenzijama, nužno ostaju tajna Kosztolányieva mađarskog jezika. Velika je stvar da se Peternai Andrić upustila u prevođenje takva teksta; s velikom nadom iščekujemo njezin prijevod i drugog ciklusa o Estiu, odnosno njegovih Pustolovina.