15.7.2004.

Rafael Robert Pilsczek  

Junakinja u carstvu zla

tema broja

Nokti Aline Vituhnovskaje svjetlucaju plavom bojom noći. Oni su u sivilu podzemne željeznice kričavi tupferi boje, kao što su to i krajevi njezine duge crne kose obojeni u vatreno-sovjetski crveno. Kosu pridržavaju srebrne rejverske sunčane naočale, a šminka koja prekriva blijedu ženu toliko je savršena da su to morali primijetiti i oni koji su njezin sudski proces pratili iz posljednjih redova sudnice.

Alina Vituhnovskaja provela je ukupno godinu i pol u glasovitom zatvoru Butyrki, u kojemu su od doba Katarine Velike tisuće sitnih kriminalaca, disidenata i pjesnika bili zatočeni, mučeni i natjerani u bolest i smrt. Njoj se osvećuje federalna služba sigurnosti FSB, nereformirani nasljednik KGB-a, koja četiri godine progoni pjesnikinju, jer je tada 22-godišnjakinja agentima odbila otkriti informacije o moskovskoj LSD-sceni i prominentnim ovisnicima – djeci visokih političara i poslovnih ljudi. Podatke je prikupila tijekom tromjesečnog istraživanja za svoj prvi novinski članak koji je zatim u skraćenoj verziji objavljen u liberalnom tjedniku Novoje Kremja. Glasine su prije toga skrenule pozornost tajne službe na pjesnikinju. U prvoj je pretrazi njezina stana FSB zaplijenio sve spise u kojima je Alina Vituhnosvkaja željela pokazati da su nove droge rusku mladež izložile velikoj, novoj opasnosti.

Hrabru mladu ženu ruski su mediji prozvali lirskim čudom, djetinjim genijem. U novoj knjizi američko-ruske novinarke Mashe Gessen o ruskoj inteligenciji, s naslovom poput zdravice – Za uspjeh naše beznadne misije – pet je stranica posvećeno autoričinim lijepim riječima o strahu. Hamburški slavisti smatraju je praunukom ruske avangarde, u Rusiji se njezina lirika u međuvremenu širi u pet knjiga. Uz pozornost koju k tome četiri godine privlači, televizija, novine i radio učinili su je junakinjom. U Moskvi uživa jednaku slavu kao ruske pop-zvijezde, pa ipak u svakom trenutku može opet biti uhićena, jer još nije donesena presuda i svaki dan mogla bi ponovo biti privedena u istražni zatvor.

Oružje, droga i opojna sredstva

Alina Vituhnovskaja ne ostavlja dojam osobe koja je sjedila u najstrožemu moskovskom zatvoru. Prolazi pločnikom uspravna kao svijeća i, unatoč outfitu, sve u njezinoj pojavi djeluje opušteno, lako i mlado. Upitana o tome, kratko se smije i odgovara: Do danas nisam odrasla. Želim da me gledaju kao dijete. Zbog toga nikome i ne govorim o mojim godinama i mome životopisu. Prijateljujem samo s ljudima mlađima od trideset godina. Stariji djeluju potrošeno. Volim nevino, mlado.

Svakog bi drugog njezine dobi shrvao događaj kada su se kasno navečer 16. listopada 1994. pred stambeni kompleks na sjeveru Moskve u kojemu živi obitelj Vituhnovski dovezla tri automobila iz kojih je nahrupilo 15 muškaraca i opkolilo krhku Alinu koja se vraćala kući.

Agenti tajne službe došli su pretražiti stan Aline i njezinih roditelja. Već je bio pripravljen postupak zbog zloporabe droga, premda su tek sad trebali biti priskrbljeni i dokazi za to. Prema Alininu sjećanju, agenti su odmah nakon ulaska u stan od nje zatražili tri stvari: oružje, drogu i opojna sredstva.

Što su tražili, to su i našli. No, kako se kasnije u procesu pokazalo, sami su donijeli 20 grama droge koju su navodno našli u Alininoj sobi. Dva nedorasla mladića koja su navodno od Aline na postaji moskovske podzemne željeznice kupila drogu u vrijednosti 40 maraka, na sudu nisu ostali pri toj tvrdnji. Pokazalo se da su agenti FSB-a njihove izjave iznudili zastrašivanjem i nasiljem.

U zatvoru su onda stručnjaci za saslušanje rekli što stvarno od nje hoće. Nisu imali pojma o LSD-sceni koju sam istraživala, nimalo slavodobitno priča Alina četiri godine kasnije u Internet-cafeu. Od mene su htjeli imena narkića, proizvođača droge iz Moskve i Petrograda, imena dilera i djece uglednih osoba. Premda je mjesecima bila odvođena na saslušanja iz male zagušljive ćelije u kojoj je sjedila s još dvije zatvorenice, okružena štakorima, nije se slomila uslijed apsurdnosti svojega stanja.

Junaštvo – odbijanje da samome sebi priznaš vlastitu beznačajnost

U prvim danima svojega zatočeništva naučila sam da sve to moram pretvoriti u igru, priča Alina. Ako sam htjela preživjeti, morala sam se osloboditi straha. Ako ga se riješim, neće imati nikakvih izgleda jer njihov se sustav temelji na strahu.

Nekoliko mjeseci prije uhićenja cijelu je noć raspravljala s prijateljicom o biti junaštva. Zaključile smo da je junaštvo potpuno odbijanje da samome sebi priznaš vlastitu beznačajnost, govori mlada žena. Pa je olovkom za oči na zid iznad svojeg kreveta velikim slovima ispisala rečenicu: Učini me junakinjom svojeg stripa.

Htjela sam biti junakinja i zatvor je tome dao smisao – prvi put u mojem životu. Ne bi mogla tvrditi da se povela za nekim moralnim načelima, objašnjava ona svoje odbijanje da oda imena agentima FSB-a. Jednostavno sam smatrala odvratnim izdati svoje izvore. Možda je to bio jedini put koji sam smatrala estetski opravdanim.

Zato šest mjeseci nakon uhićenja, u jednom od rijetkih dopuštenih pisama, mlada zatvorenica svojim roditeljima piše kratku šifriranu rečenicu: Fantomas kaže: u današnje vrijeme veliki je čovjek bez medija ništa.

Roditelji su shvatili i obratili su se jednoj novinarki koju su cijenili. Ona je slučaj Alina Vituhnovskaja stavila na naslovnicu svojih novina. Od tada se njezina sudbina smatrala još jednim primjerom vječnog križa koji moraju nositi ruski pjesnici – uvijek u opasnosti, uvijek u nemilosti, uvijek u oporbi prema moći.

O Alini se izvješćivalo, za nju su se zauzeli stari disidenti, bračne ponude stižu joj u ćeliju, ruski PEN stavlja joj na raspolaganje iskusnoga javnog odvjetnika; hamburška zaklada Toepfer osigurala joj je Puškinovu stipendiju kad iziđe iz zatvora. Alina je postala medijskim događajem. Postala je ono što je htjela biti – ruska junakinja, odvažna pjesnikinja. Više nije bila samo pjesnički pomladak, u krugovima mladih poznata po svojoj mračnoj knjižici Slikovnica o smrti.

U tome je pomogla tragična činjenica da njezina sudbina u Rusiji nije jedinstvena, nego tipična. Tisuće građana tamo bez presude sjedi u zatvoru. Oni su u istražnom pritvoru koji, ako se činovnicima prohtije, može trajati godinama. Prema stručnoj procjeni UN-a, već je puko zadržavanje u takvu istražnom pritvoru ne samo kršenje ljudskih prava nego – kratko i jasno – mučenje. Moji su službeni odvjetnici bili loši, priča Alina, htjeli su da se pravim ludom kako bi me premjestili u ludnicu jer je tamo hrana bolja i uvjeti slobodniji, nego u zavoru. No, ja nisam htjela. Htjela sam im pokazati da se ne bojim.

Nakon godinu dana zatvora počelo je suđenje. Konstrukcija optužbe srušila se sama od sebe. Alina je oslobođena tek nakon godinu dana. U listopadu 1997., tri godine nakon prvog uhićenja, ponovo je zatvorena, na zgražanje podupiratelja, PEN-a i novinara. Razlog za novo uhićenje – nikakav. Suci su rekli samo da je Alina iznimno opasna zločinka.

Učinite me Junakom Vaših Stripova

Alina Vituhnovskaja u plastičnoj vrećici ima knjigu i kopije pjesama. Podiže je na stol i vadi ih. U knjizi, koja bi na njemačkom jeziku nosila nespretan naslov Posljednja stara zelenašica ruske literature, zaobljenim rukopisom piše posvetu. Knjigu je napisala u samo tri dana nakon izlaska iz zatvora. Učinila bih to i bez zatvorskog iskustva, kaže ona. To je jedna anti-utopija, erupcija dugo potiskivane kreativnosti. Dijelom proza, dijelom lirika, oslikava totalitarni svjetski krajolik. U njemu ribe, simbol za rusku književnost, nemaju što jesti. Pojavljuju se miješani likovi, kao na primjer figura Hitler/Eva-Braun. U priči se pjesnikinja igra riječima, primjenjuje nadrealistički dražesne slike, i ništa se na prvi pogled ne čini smisleno.

Njezine pjesme nisu ništa drukčije. Jednu je napisala na osnovi svoje izreke na zidu:

 

Hero Your Comics (iz knjige Roman s fenaminom)

Alergija na galeriji.

Ignoriraju se heroji –

originali viču bez krvi.

Agitatori gonoreje.

Vi, koji iskačete iz kompleksa

po Freudovom scenariju,

Učinite me Junakom Vaših Stripova

prije (i nakon) policijske racije.

Vi, zapanjujući, ogoljujući,

vi cijedite iz imena,

cijedite iz vimena

sadržaj kome se može oprostiti,

sadržaj koji se može zamijeniti,

sadržaj koji se može dopustiti,

sadržaj koji se može ponoviti,

su-režimsko,

SU-REŽIMSKO.

Svakakva umjetnost

Slabija je od moje krize.

Svakakva umjetnoščica

je režimska.

Ponizila vas je

svakakva umjetnoščica.

Svakakva umjetnoščica

nije opasna za život.

Vi, čija je bol ispisana, iscrtana,

pa vi sjedite kod kuće, nacrtajte razglednicu.

Nacrtajte Junaka Vaših Stripova

prije (i nakon) Sobe za mučenje.

Vi, o grudi ja, ako vi niste u grudi riječi,

niste u sjekiri autora, a pored autoportreta,

učinite me Junakom Vaših Stripova

prije (i poslije) kraja (i početka) svijeta.

Vi koji me pitate je li mi lako,

jesam li umrla, ili sam jako u modi?

Znate, Junaku Vaših Stripova –

onako je kako vam odgovara.

I vi koji ste s nekakvim zakonima protrčali

pored mene, skalupili krletku,

Učinite me Junakom Vaših Stripova,

kad je već to sve što možete.

I kad me probodete,

da postanem ispravna i poslušna,

postat ću Junakom Vaših Stripova,

da ne bude dosadno...

Razmaženi laganom mistikom,

čekali ste Klauna, a ne smrt.

Pa idite onda, gledajte Klauna.

Imate što i vidjeti.

(S ruskoga prevela Sonja Ludvig)

Kukasti je križ veseo

Čitala sam svoje pjesme u Heidelbergu, priča Alina na putu u studentski klub Kreij, nekoliko ulica od Arbata. Nijemci su me izviždali nakon nekoliko stihova. Čitala im je svoju pjesmu Ger-manija, u kojoj se svim svojim umijećem poigrava njemačkim simbolima. Prva rečenica Ja imam Ger-maniju, kukasti je križ veseo njemačkoj se publici odmah učinila sumnjivom.

Zašto?, pita pjesnikinja njemačkog novinara.

Možda, zato što u nama Nijemcima neki pojmovi bude psihotične osjećaje, kažem. Ali, to sam i rekla. Moj drugi redak glasi: Psihoza, manično-depresivno.

To za mnoge nije politički korektno.

To ne razumijem, kaže Alina, ali ne nastavlja raspravu. Kako joj objasniti da u Njemačkoj pozdrav Sieg Heil nikad nije zabavan, čak i ako neki mladi ljudi u tome nalaze veselje?

Alina Vituhnovskaja ne poštuje tajnu policiju ni kulturne simbole. Pred sudom se deklarirala dijelom njemačkom ekstremistkinjom, dijelom francuskom prostitutkom, a dijelom djevojčicom iz američke tv-serije Obitelj Addams.

Ima prijatelje koji su uvjereni da Andreas Baader i Gudrun Ensslin nisu počinili samoubojstvo, nego su ubijeni u zatvoru Stammheim. Svi ti prijatelji žele u Indiju, ali zasad polaze tečajeve joge u Moskvi, pišu prozu, vješaju svoje slike na zidove svojih bijednih stanova, dižu barikade na Crvenom trgu, odlaze u zatvor ili moraju na psihijatriju, nude gin-tonicom, dok sami piju čaj. Multikultura iz podzemlja, bez ideoloških okvira, kakvu mladi danas žive u mnogim mjestima.

S njemačkog prevela Sanja Demšić.

Pod naslovom Heldin im Reich des Bösen objavljeno na web-stranici www.pilsczek.de/alina.html