19.5.2005.

Zvonimir Bajević  

Jureći vlak u smjeru rock’n’rolla

The blues is No. 1. Rečenica je to koju najčešće možete čuti na koncertima newyorškog trojca Jon Spencer Blues Explosion. Zagreb je napokon dočekao nastup benda koji je devedesetih godina, burnih za rock’n’roll, beskompromisno i istinski živio tu glazbu. Na sreću, to se nastavilo sve do danas, pa je zagrebačka publika s nestrpljenjem došla na svoje 10. svibnja u klubu Tvornica. Koncert je održan u sklopu njihove europske turneje, kojom su promovirali svoj posljednji album Damage, pa ih se tako moglo ili može čuti od Londona, preko Gronnigena, Njemačke, Zagreba i Beograda sve do Istanbula, u kojem niz i završava. Album Damage dečki su izdali prošle godine, tako da je diskografija benda od 1992. dosegla brojku od jedanaest albuma. Doista impresivno. Kad bez pretjerivanja ustvrdimo da je na većini tih albuma riječ o odličnoj glazbi, pomalo počnemo osjećati i strahopoštovanje. A kad povrh svega sastav slovi kao jedan od najboljih koncertnih bendova iz Velike jabuke i uopće, tada nitko tko se našao u jednoj od posljednje dvije rečenice nije smio propustiti zagrebački koncert.

Prašenje bez kalkulacije

Dvije gitare i bubanj, Jon Spencer, Judah Bauer i Russell Simmins, zorno dokazuju kako bend bez bas gitare jednako dobro gradi svoj groove, bio on iz sfere bluesa, funka, rocka ili pak noisea. Ti su utjecaji i stilovi u glazbi Jona Spencera doživjeli svojevrsno sjedinjenje i harmoniju, a etiketu šefa svih tih radnji na sebe je preuzeo blues. Koncert u Tvornici počeo je nakon nastupa grupe Dalek, koja je dobro zagrijala atmosferu. Nakon toga, već sama pojava članova JSBX-a tu je atmosferu i zapalila. Orgazmički Spencerov glas, gitaristički raspašoj Bauera i Spencera, te Simminsove vragolije na bubnjevima, dobitna su kombinacija za stjecanje statusa jednog od najboljih live bendova. Povremeno se u tijeku koncerta uključivao i DJ, koji je pojačavanjem groovea i scratchanjem dodatno potpaljivao vatru.

Sat i pol je bend doslovce bez značajnijih stanki izvodio miks svojih pjesama u rasponu od 1992. do danas. Zanimljivo je da su se pjesme od ranih albuma Extra Width, Orange , Now I Got Worry preko Acmea, pa sve do recentnog Damagea, idealno nadovezivale jedna na drugu. Pritom bend ni najmanje ne kalkulira što i kako, nego naprosto samo praši, pa su ponekad i nakon pola pjesme glazbenici povećali brzinu s nekim drugim dobrim hitom. Najviše smo pjesama ipak mogli čuti s njihovih ranije spomenutih albuma Extra Width, Orange i Now I Got Worry. Ti su im materijali donijeli popularnost i naklonost kritike. Na tim albumima gostovali su njihovi neizostavni suradnici i prijatelji R. L. Burnside i Beck – dakle, dvojica glazbenika od kojih je jedan utirao stazu bluesu i jedan od onih glazbenika čija glazba u današnje vrijeme stvara nove konvencije u popularnoj glazbenoj kulturi. Tako smo čuli i jednu Burnsideovu pjesmu, dok su se izvedbom stvari FuckshitUp zahvalili Becku, s kojim su i snimili tu stvar.

Podivljala sola na tereminu

Ne smijemo zaboraviti spomenuti i publiku, koja je dupkom napunila Tvornicu. Bilo je zanimljivo vidjeti doista široku lepezu generacija koje slušaju ovakav bend. Sigurno je tome razlog i nevjerojatna, mladenačka energija kojom je JSBX svirao prije gotovo petnaest godina, ali i danas. Moćnom i snažnom zvuku (nekima je bilo i preglasno) povremeno je Spencer još više pridonosio svojim podivljalim solima na tereminu. Moramo reći da je atmosfera u publici bila doista usijana, a dokaz tome bio je ples koji je doslovce ljuljao cijeli klub. O intenzitetu svirke govore i slike članova Spencerove backup ekipe, koja je uštimavala gitare, te ih dodavala Spenceru i Baueru na pozornicu. To su bile i najveće stanke, prije one velike nakon sat i pol odrađenog posla. Tada je bend napustio pozornicu, a opijena je publika skoro deset minuta imala svoj šou ovacijama.

Sastav poput JSBX-a ne treba dugo nagovarati, jer oni svoju glazbu ne mogu ni zamisliti bez publike, pa su odradili još jedan “kratki” dodatak od gotovo 40 minuta. U tom dijelu komunikacija između sastava i publike bila je još aktivnija i intenzivnija, a u jureći vlak iz New Yorka u smjeru rock’n’rolla utrpao se cijeli klub. U tom dvosatnom ludilu glazbenici su doista s nevjerojatnom koncentracijom odradili svoj posao. Mogućih pogrešaka uslijed silnog miješanja pjesama nije bilo, tempa su bila metronomski preslik uradaka s albuma, pa se fascinacija JSBX-om kao jednom od najvećih koncertnih atrakcija nakon ovog događaja pretvorila u najveću koncertnu atrakciju. The blues is No. 1.