Jutro nakon iscjeljenja, večer prije smrti

“Možeš li mi to objasniti? Zašto stalno moraš nešto raditi i stremiti nekim ciljevima? Zašto ne možeš samo živjeti?” – rečenice su iz knjige Vrućina Ralfa Rothmanna zbog kojih sam tog kolovoškog jutra knjigu i kupila. Pitao je to samozatajni lektor zauvijek zarobljen u osjećaju krivnje jer je kao nasilno regrutiran nacistički vojnik morao biti dijelom petočlanog streljačkog voda koji je ubio njegova najboljeg prijatelja. Premda su u tijelu pogubljenog otkrivene tek četiri prostrijelne rane, otac glavnog junaka Simona DeLooa nikada se više nije usudio zakoračiti u svijet svoje svakodnevice. Život biljaka, životinja i lovačke navike Nubijaca bili su životi koje je buka ženinih potpetica i kuhinjskog posuđa naglo prekinula i zbog koje je mrzovoljno i očajno to pitao svog sina. Na toj stranici knjiga se sama otvorila pri onoj kretnji prvog listanja nakon što u knjižari knjigu izvadimo police, pročitamo uredničke i kritičarske opaske na ovitku i klapnama. Bilo je to kišno kolovoško jutro, daleko od vrućine kakvu bismo priželjkivali na Mediteranu, a knjižara bolno nezanimljiva. Na odmoru nisam htjela ni priručnik, ni rječnik, ni enciklopediju, ni slikovnicu. Police s oznakama “književnost” i “publicistika” bile su male, s vrlo lošim izborom, a tijekom očajničkog dvadesetominutnog naprezanja očiju da otkrijem barem nešto što bi odgovaralo mom džepu (veličinom i cijenom) više od deset ljudi nakratko je provirilo u trgovinu i prodavačicu pitalo za smjer ili kakav gradski toponim. Info punkt, gradski ili turističke zajednice, sigurno bi bolje pristajao na toj lokaciji.

Berlin mimo turističkih ruta

U rukama sam već držala novog Orhana Pamuka, knjigu o Istanbulu, kada sam još jednom čučnula da vidim najdonji red te skromne ponude. Između dva naslova domaćih autora, greškom očito, stajala je Vrućina. Knjiga o Berlinu, što je zbog sasvim subjektivne osobne strasti bio dovoljan podatak da knjigu zadržim u rukama. Autorova pretknjiževna biografija – a radio je kao zidar, kuhar, bolničar i tiskar – odgovarala je informacijama o tome što roman jest: “roman o Berlinu, njegovim zapostavljenim stanovnicima, o imigrantima i malim ljudima, o ljubavi…”. A i turisti su s upitima gdje je nešto postali nesnosni. Pomislila sam, zar morate stalno stremiti nekom cilju? Možete li, barem nakratko, samo živjeti? Jer kako nas Salomonovim riječima – Može li tko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali? – na samom početku upozorava Ralf Rothmann – mogli bismo izgorjeti.

Simon DeLoo, glavni junak romana, ostavio je solidnu snimateljsku karijeru nakon smrti žene koju je volio i s kojom je živio. Očito shrvan tugom, suočen s pitanjem o smislu života, napose snovima i ambicijama koje je nekada gajio, djelomično živio, a poput svih ponajviše se naprezao da dostigne ono što najviše izmiče. Smrt voljene osobe zaustavila ga je, donijela strah koji zaustavlja, zatvara, smanjuje, snove pretvara u smiješna upiranja kojima ne preostaje ništa osim da ih se s malo cinizma prema sebi zauvijek odbaci. Zapošljava se kao vozač i pomoćni kuhar u jednoj berlinskoj javnoj kuhinji. Pojam javne kuhinje traži malo pojašnjenje. Nije riječ o kuhinji u kojoj se pripremaju samo besplatni obroci za beskućnike i skloništa, što je uobičajeno značenje tog naziva u nas, nego i o svojevrsnom catteringu gdje se pripremaju obroci za prodaju.

Zumiranje života

Vozeći gradom i raznoseći gotove obroke po poduzećima, institucijama, ali i javnim kućama, gradilištima, skrovištima alkoholičara i imigrantskim okupljalištima, Simon DeLoo u prilici je preživjeti kako jedino tada može – promatranjem života sa što manje stvarnog udjela. Gubitak empatičnosti ponekad je radikalan, pa će na upit prodavača novina jesu li iz pokrajnje ulice odnijeli tijelo čovjeka koji je umro prije više od sat vremena tek slegnuti ramenima, ali ne može pobjeći od sebe. Simon je blag i nježan čovjek, pa će tek koji trenutak kasnije starom i bolesnom psu čistačice kuhinje konstruirati klackalicu kojom lakše može prijeći kućni prag. Simon vrijedno radi svoj posao, ne prosuđuje kolege i znance, ljude koje sreće usput, ljubazan je prema stanodavki i susjedima, dobrohotno će učiniti kakvu uslugu, ali obavijen tugom i melankolijom kao zaštitnim oklopom prepušta se onom najistančanijem u sebi – vidu. Svojem vidu koji bježi od dokumentarnosti, jasnog cilja i namjere. Njegovo oko sve vidi, sve snima, bez kamere.

Kadrovi Berlina što se ukazuju čitaocu impresivne su slike koje otkrivaju izvrsnost Rothmannova pisanja, opisi oblika, boja, zvukova, mirisa grada, stanovnika teku poput filmskih slika i upravo tako, filmski, opčaravaju. No ono što ga svrstava u kategoriju potencijalnih njemačkih klasika pogled je prema ljudskoj nutrini, prema nadi, strahu i zabludi, koketnoj igri na tankoj granici između života i smrti, prtljazi što je nasljeđujemo od naših predaka i onoj što je tijekom života natovarimo sami i tako puni (ili opterećeni?) dočekamo – posljednji dan.

Simonovo tek življenje, naizgled usporeno, Rothmann će iskoristiti i za zanimljiv postupak vođenja fabule romana. Kraj pojedinog poglavlja uvijek ostaje pomalo nedovršen – neko pitanje ostaje bez odgovora, radnja neobjašnjena, misao lebdeća, slika bez okvira. Razjašnjenje se pojavljuje u samim počecima slijedećeg poglavlja, čime roman dobiva onu neophodnu intrigantnu napetost zbog koje ponekad poželimo da svakodnevica stane, ne postoji. No u brzi vrtlog Simonova života jednog će dana biti uvučena Lucilla, lijepa Poljakinja koja uporno nastoji preživjeti u Berlinu a da to ne bude klasičan put istočnih imigrantkinja – prostitucija. Odlučuje se za beskućničku skitnju gdje spretno i lukavo dugo uspijeva izbjeći sve opasnosti života u podzemlju. Jednog će joj dana, zbog ranjena psa, Simon s kolegom Klappom pružiti pomoć, potom joj pružiti prenoćište i kadu punu tople vode, darovati joj odjeću preminule družice. I ona će njemu pomoći, podići ga izudarana s trotoara nakon tučnjave u lokalu kada je prvi put popustio kolegama s posla da s njima popije nekoliko pića. Simonu se svidjela Lucilla toliko da je krenuo prema njoj i kada se nakon jednog noćnog napada i silovanja vratila u Poljsku. Ni ona nije krila svoju naklonost i strast prema njemu, no romantičan the end potonut će u vodu jezera zajedno s dokazima njihova najljepšega erotskog sjedinjenja.

Još jedan udah života

Čitaocu je ostavljeno na volju je li zbog velike ljubavi, česte muške samodopadnosti i neupitnosti ili, zbog godina, oslabljena vida, Simon propustio Mareka vidjeti kao Lucillina supruga, a ne brata. Kako bilo, još jedan udah života, trenutak slabosti da se pokuša još jednom biti hrabar, Simona je slomio. Pao je bolestan i shrvan na berlinsku ulicu prekrivenu snijegom. Glavu mu je u posljednje naručje primio kolega iz kuhinje – Klapp, koji je napokon počeo živjeti sa ženom svoga života, prodavačicom riba na obližnjoj tržnici. Žena s balkona nije htjela pozvati hitnu pomoć, da ne bi bilo, rekla je, sranja. Ali ne sugerira Rothmann, što bi neki mogli pomisliti, da je ispravnije, bolje, mudrije ne dopustiti ognju da se rasplamsa u njedrima jer je pogubna vatra neminovna, jer vidi da se može i napokon ugrijati. Rothmann samo kaže da je život “Jutro nakon iscjeljenja. Večer prije smrti”. Vrućica koja se osjeti i prilikom čitanja.

Roman o Berlinu, njegovim zapostavljenim stanovnicima, o imigrantima i malim ljudima, o ljubavi: ono što ga svrstava u kategoriju potencijalnih njemačkih klasika pogled je prema ljudskoj nutrini, prema nadi, strahu i zabludi, koketnoj igri na tankoj granici između života i smrti, prtljazi što je nasljeđujemo od naših predaka i onoj što je tijekom života natovarimo sami i tako puni (ili opterećeni?) dočekamo – posljednji dan

Ralf Rothmann, Vrućina, s njemačkoga prevela Sandra Markota Sever; Fraktura, 2005.

“Možeš li mi to objasniti? Zašto stalno moraš nešto raditi i stremiti nekim ciljevima? Zašto ne možeš samo živjeti?” – rečenice su iz knjige Vrućina Ralfa Rothmanna zbog kojih sam tog kolovoškog jutra knjigu i kupila. Pitao je to samozatajni lektor zauvijek zarobljen u osjećaju krivnje jer je kao nasilno regrutiran nacistički vojnik morao biti dijelom petočlanog streljačkog voda koji je ubio njegova najboljeg prijatelja. Premda su u tijelu pogubljenog otkrivene tek četiri prostrijelne rane, otac glavnog junaka Simona DeLooa nikada se više nije usudio zakoračiti u svijet svoje svakodnevice. Život biljaka, životinja i lovačke navike Nubijaca bili su životi koje je buka ženinih potpetica i kuhinjskog posuđa naglo prekinula i zbog koje je mrzovoljno i očajno to pitao svog sina. Na toj stranici knjiga se sama otvorila pri onoj kretnji prvog listanja nakon što u knjižari knjigu izvadimo police, pročitamo uredničke i kritičarske opaske na ovitku i klapnama. Bilo je to kišno kolovoško jutro, daleko od vrućine kakvu bismo priželjkivali na Mediteranu, a knjižara bolno nezanimljiva. Na odmoru nisam htjela ni priručnik, ni rječnik, ni enciklopediju, ni slikovnicu. Police s oznakama “književnost” i “publicistika” bile su male, s vrlo lošim izborom, a tijekom očajničkog dvadesetominutnog naprezanja očiju da otkrijem barem nešto što bi odgovaralo mom džepu (veličinom i cijenom) više od deset ljudi nakratko je provirilo u trgovinu i prodavačicu pitalo za smjer ili kakav gradski toponim. Info punkt, gradski ili turističke zajednice, sigurno bi bolje pristajao na toj lokaciji.

Berlin mimo turističkih ruta

U rukama sam već držala novog Orhana Pamuka, knjigu o Istanbulu, kada sam još jednom čučnula da vidim najdonji red te skromne ponude. Između dva naslova domaćih autora, greškom očito, stajala je Vrućina. Knjiga o Berlinu, što je zbog sasvim subjektivne osobne strasti bio dovoljan podatak da knjigu zadržim u rukama. Autorova pretknjiževna biografija – a radio je kao zidar, kuhar, bolničar i tiskar – odgovarala je informacijama o tome što roman jest: “roman o Berlinu, njegovim zapostavljenim stanovnicima, o imigrantima i malim ljudima, o ljubavi…”. A i turisti su s upitima gdje je nešto postali nesnosni. Pomislila sam, zar morate stalno stremiti nekom cilju? Možete li, barem nakratko, samo živjeti? Jer kako nas Salomonovim riječima – Može li tko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali? – na samom početku upozorava Ralf Rothmann – mogli bismo izgorjeti.

Simon DeLoo, glavni junak romana, ostavio je solidnu snimateljsku karijeru nakon smrti žene koju je volio i s kojom je živio. Očito shrvan tugom, suočen s pitanjem o smislu života, napose snovima i ambicijama koje je nekada gajio, djelomično živio, a poput svih ponajviše se naprezao da dostigne ono što najviše izmiče. Smrt voljene osobe zaustavila ga je, donijela strah koji zaustavlja, zatvara, smanjuje, snove pretvara u smiješna upiranja kojima ne preostaje ništa osim da ih se s malo cinizma prema sebi zauvijek odbaci. Zapošljava se kao vozač i pomoćni kuhar u jednoj berlinskoj javnoj kuhinji. Pojam javne kuhinje traži malo pojašnjenje. Nije riječ o kuhinji u kojoj se pripremaju samo besplatni obroci za beskućnike i skloništa, što je uobičajeno značenje tog naziva u nas, nego i o svojevrsnom catteringu gdje se pripremaju obroci za prodaju.

Zumiranje života

Vozeći gradom i raznoseći gotove obroke po poduzećima, institucijama, ali i javnim kućama, gradilištima, skrovištima alkoholičara i imigrantskim okupljalištima, Simon DeLoo u prilici je preživjeti kako jedino tada može – promatranjem života sa što manje stvarnog udjela. Gubitak empatičnosti ponekad je radikalan, pa će na upit prodavača novina jesu li iz pokrajnje ulice odnijeli tijelo čovjeka koji je umro prije više od sat vremena tek slegnuti ramenima, ali ne može pobjeći od sebe. Simon je blag i nježan čovjek, pa će tek koji trenutak kasnije starom i bolesnom psu čistačice kuhinje konstruirati klackalicu kojom lakše može prijeći kućni prag. Simon vrijedno radi svoj posao, ne prosuđuje kolege i znance, ljude koje sreće usput, ljubazan je prema stanodavki i susjedima, dobrohotno će učiniti kakvu uslugu, ali obavijen tugom i melankolijom kao zaštitnim oklopom prepušta se onom najistančanijem u sebi – vidu. Svojem vidu koji bježi od dokumentarnosti, jasnog cilja i namjere. Njegovo oko sve vidi, sve snima, bez kamere.

Kadrovi Berlina što se ukazuju čitaocu impresivne su slike koje otkrivaju izvrsnost Rothmannova pisanja, opisi oblika, boja, zvukova, mirisa grada, stanovnika teku poput filmskih slika i upravo tako, filmski, opčaravaju. No ono što ga svrstava u kategoriju potencijalnih njemačkih klasika pogled je prema ljudskoj nutrini, prema nadi, strahu i zabludi, koketnoj igri na tankoj granici između života i smrti, prtljazi što je nasljeđujemo od naših predaka i onoj što je tijekom života natovarimo sami i tako puni (ili opterećeni?) dočekamo – posljednji dan.

Simonovo tek življenje, naizgled usporeno, Rothmann će iskoristiti i za zanimljiv postupak vođenja fabule romana. Kraj pojedinog poglavlja uvijek ostaje pomalo nedovršen – neko pitanje ostaje bez odgovora, radnja neobjašnjena, misao lebdeća, slika bez okvira. Razjašnjenje se pojavljuje u samim počecima slijedećeg poglavlja, čime roman dobiva onu neophodnu intrigantnu napetost zbog koje ponekad poželimo da svakodnevica stane, ne postoji. No u brzi vrtlog Simonova života jednog će dana biti uvučena Lucilla, lijepa Poljakinja koja uporno nastoji preživjeti u Berlinu a da to ne bude klasičan put istočnih imigrantkinja – prostitucija. Odlučuje se za beskućničku skitnju gdje spretno i lukavo dugo uspijeva izbjeći sve opasnosti života u podzemlju. Jednog će joj dana, zbog ranjena psa, Simon s kolegom Klappom pružiti pomoć, potom joj pružiti prenoćište i kadu punu tople vode, darovati joj odjeću preminule družice. I ona će njemu pomoći, podići ga izudarana s trotoara nakon tučnjave u lokalu kada je prvi put popustio kolegama s posla da s njima popije nekoliko pića. Simonu se svidjela Lucilla toliko da je krenuo prema njoj i kada se nakon jednog noćnog napada i silovanja vratila u Poljsku. Ni ona nije krila svoju naklonost i strast prema njemu, no romantičan the end potonut će u vodu jezera zajedno s dokazima njihova najljepšega erotskog sjedinjenja.

Još jedan udah života

Čitaocu je ostavljeno na volju je li zbog velike ljubavi, česte muške samodopadnosti i neupitnosti ili, zbog godina, oslabljena vida, Simon propustio Mareka vidjeti kao Lucillina supruga, a ne brata. Kako bilo, još jedan udah života, trenutak slabosti da se pokuša još jednom biti hrabar, Simona je slomio. Pao je bolestan i shrvan na berlinsku ulicu prekrivenu snijegom. Glavu mu je u posljednje naručje primio kolega iz kuhinje – Klapp, koji je napokon počeo živjeti sa ženom svoga života, prodavačicom riba na obližnjoj tržnici. Žena s balkona nije htjela pozvati hitnu pomoć, da ne bi bilo, rekla je, sranja. Ali ne sugerira Rothmann, što bi neki mogli pomisliti, da je ispravnije, bolje, mudrije ne dopustiti ognju da se rasplamsa u njedrima jer je pogubna vatra neminovna, jer vidi da se može i napokon ugrijati. Rothmann samo kaže da je život “Jutro nakon iscjeljenja. Večer prije smrti”. Vrućica koja se osjeti i prilikom čitanja.