Kad bih ja bila Vlado Bulić

Jedini poznati prozac koji ne smiruje, nego situaciju čini napetijom, jest onaj književni, sa stranica Vijenca. Njih je, naime, Kruno Lokotar, osvjedočeni zagovaratelj što frekventnijeg razdrmavanja ustaljenih odnosa i okolnosti domaće scene nekim novim autorskim glasovima i strujanjima, otvorio tijekom cijele godine piscima mlađim od 35 godina. Pobjednik – odnosno, kako ćešće biva, pobjednica – književnog natječaja za kratku prozu nazvanog Prozac dobiva potom priliku u roku od godinu dana ukoričiti kratke priče pod njegovom supervizijom. Uloživši vlastiti urednički autoritet, institucionalno zaleđe Matičina tiskanoga glasnika, ali i moć izdavačke kuće u kojoj djeluje – ranije je to bio AGM, sada je još i snažniji Algoritam – Lokotar je vrlo dobro pripremio zamku za neka nova značajna lica hrvatske književnosti. Pretprošle godine u nju se zaplela zanimljiva lovina: premijerna knjiga priča pjesnikinje Olje Savičević Ivančević Nasmijati psa, koja je, premda neujednačena, ispunjena vrludanjima i lišena pečata jasne i zaokružene autorske poetike, u kraćem razdoblju nakon objavljivanja sasvim zasluženo postala jednim od komentiranijih i hvaljenijih naslova. Ta je knjižica, tako, postavila ljestvicu očekivanja pred idućeg laureata Prozaca prilično visoko.

Ne uvijek uspjela zaigranost

Zalet je uzela dubrovačka književna debitantica Marijana Ogresta, pobjednica natječaja za 2006. godinu, objavila knjigu od dvanaest priča pod naslovom Koliko košta gram i – podbacila. U redu, možda i nije pravedno mjeriti njezin domet kriterijima prethodnice s kojom je veže tek zajednički nazivnik natječaja koji su osvojile, ali Ogresti kao da vrag ne da mira, pa, tek što je zakoračila na scenu, sama priziva usporedbe s uspješnijim piscima svoje generacije, onima rođenima sredinom i krajem sedamdesetih. Tako u priči Martin u oblacima pripovjedačica čita roman Putovanje u srce hrvatskog sna Vlade Bulića, najrazvikanijeg među mlađim hrvatskim piscima, i zdvaja jer je ovaj već obradio najzanimljivije generacijske teme. On pritom i piše bolje nego što ona vjeruje da bi ikada mogla, pa stoga razmišlja da nazove “tog Lokotara” i kaže mu kako odustaje od dogovorenog pisanja i objavljivanja knjige priča. Ogresta nije pogriješila što taj poziv nikada nije obavila, ali – treba priznati – nije pogriješila ni u usporedbi Bulićeva i svog pisanja. Pa iako je ne uvrštava među najzanimljivije nove mlade prozaike, knjiga Koliko košta gram otkriva talent i šarmantno škakljivu sklonost iščašenim likovima, uvrnutim situacijama, nesvakodnevnom i svježem humoru, koje Ogresta rado umeće u kontekst svakodnevne događajnosti niskog intenziteta. Ta zaigranost proteže se i na organizaciju priče, pa autorica neprestano miješa i premeće vremenske razine, montira diskurse, poseže za auto i pseudocitatima, što nije baš svaki put svrsishodno, pa u nekoliko navrata zna opteretiti komunikativnost priča.

Zanimaju je prvenstveno ljudski odnosi; uglavnom oni ljubavni, ali često i obiteljski, pa i prijateljski. Zahvaća ih vrlo ekonomično, ne uvijek i sasvim elegantno niti bez pribjegavanja već viđenim toposima. Također, često poseže za motivima djetinjstva i ti su dijelovi među zanimljivijima u knjizi, a pamtljivi su i neki autobiografski pasaži.

Nedvojbeno najslabije stranice Ogresta je ispisala u ljubavnim pričama, Dubrovnik – Zagreb – Rijeka, Ne pričaj mi pred spavanje bajku i Trebalo bi ubijati prošlost. Njima vlada stereotipna, pomalo adolescentska, idealizirana predodžba romantične ljubavi, pa iz nostalgičnog ozračja i patetičnog tona nema odmaka u humor karakterističan za ostale naslove, niti ima prostora za minucioznije istraživanje, a kamoli moguće ludičko subvertiranje općih mjesta ljubavnih odnosa. Nešto takvo autorica je pokušala u naslovnoj pripovijesti, uvodeći u intimu bračnog para, izjedenu rutinom i iscrpljenu svakodnevnim sukobima, lik susjedinog sina, dječaka s kojim supruga provodi sve slobodno vrijeme igrajući Playstation, pa zapostavljeni muž postaje ljubomoran na mališana. Premda razrađenija od prethodnih, ni ta mini-studija otuđenosti i kompliciranih pravila osamljivanja u dvoje ne iznosi ispod površine svakodnevnih rituala umornih bivših ljubavnika nešto što ne bi bilo već mnogo puta viđeno i napisano.

Lucidni trenuci nakon dosta “praznog hoda”

S druge strane, jedna od najboljih priča, Grančica rascvale trešnje, razvija se oko vrlo sličnih motiva intimnih odnosa moći i iracionalnih, sadomazohističkih opsesija i fascinacija, ali donosi pripovijest iz perspektive patuljka, zaluđenog prelijepom djevojkom koja ga neprestano emotivno mrcvari, u društvu i nasamo, koristeći svaku priliku kako bi ismijala njegovu tjelesnu različitost. Takav autoričin odabir glavnog lika i pripovjedača unosi elemente začudnosti i radikalizira neravnopravnost dvoje ljudi nepovratno osuđenih jedno na drugo. Izbjegavajući klišeje i razigravajući crnohumorne situacije, Ogresta je napisala zabavnu, nepretencioznu, a vrlo upečatljivu priču.

Pretenciozniji je, ali jednako zabavan i također uspio, naslov Puž, judo i Lacković. Počinje kao pripovijest o neobičnom dječaku koji razgovara s puževima, piše pjesmice o gej-mravima, nesretno je zaljubljen u stariju učenicu i očajan jer mu je susjed rekao da mu penis više neće rasti zbog toga što je masturbirao. Te vrckave stranice daju naslutiti kako bi Ogresta, možda, uskoro mogla potpisati i neki inteligentan naslov dječje književnosti, ali se pri kraju, neočekivanim vremenskim skokom perspektiva mijenja i čitatelj upoznaje dječaka dvadesetak godina starijeg, u vrlo duhovitom i vješto izvedenom obratu.

U preostalim pričama dosta je neujednačenosti, i to je, uostalom, generalni dojam koji ostaje nakon sklapanja posljednje stranice: lucidni trenuci bljesnu nakon dosta “praznog hoda”, duhovite replike skrivaju se između banalnih opservacija...

Izvanredan su primjer, svaka na svoj način, priče Kako je Mojsije rastvorio Stradun i Papakid. Prva popunjava stranice redanjem malih svakodnevnih, uobičajenih i, zapravo, nezanimljivih zgoda i razgovora dvojice dubrovačkih poznanika, da bi, posve neočekivano, nagradila naizgled uzaludnu strpljivost čitatelja poantiranjem žovijalnom, visprenom doskočicom. Papakid je suprotnost: to je i