Kad Česi bace atomsku bombu

U jednom od svojih najranijih djela pod nazivom Kritika političke ekonomije znaka Jean Baudrillard je, mnogo prije teorije o simulakrima i simulaciji po kojoj je kasnije postao poznat, ponudio zanimljivu hipotezu. Za razliku od teoretičara koji su tvrdili da su mediji svojom ulogom u svibnju ‘68. spontano osnažili odjek revolucionarnog pokreta, Baudrillard je ustvrdio da mediji nisu nikad tako dobro odigrali svoju represivnu funkciju kao tada i da su, u svojoj uobičajenoj ulozi društvenog nadzora, bili na visini događaja. “Odašiljajući događaj apstraktnoj univerzalnosti javnog mnijenja, oni su mu nametnuli neočekivani i pretjerani razvoj, a tim forsiranjem i unaprijed smišljenim širenjem oduzeli su izvornom pokretu njegov vlastiti ritam i smisao; riječju, oni su ga prekinuli”.

Baudrillard stoga smatra da transgresija i subverzija ne mogu proći kroz eter a da ih se suptilno ne zaniječe kao takve: “preobražene u modele, neutralizirane u znakove, ispražnjuje ih se od njihova značenja”. Pa gdje onda francuski filozof vidi mogućnost otpora, istinske komunikacije? “Odistinski revolucionarni mediji u Svibnju ‘68 bili su zidovi i grafiti, serigrafije i transparenti u ruci, ulica na kojoj se govor prima i razmjenjuje – sve što je neposredni upis, odaslan i uzvraćen, pokretan, onaj koji se zbiva u isto vrijeme na istome mjestu, uzajaman i suprotstavljajući”.

Baudrillard vs. Jakobson

Naravno, mogli bismo ustvrditi da Baudrillard pomalo idealizira tradicionalne subverzivne vrste komunikacije i dovoljno bi bilo spomenuti primjer planetarno popularnog Banksyja čiji su grafiti, upravo putem preobrazbe u modele i tržišnom metamorfozom, prestali biti jedinstveni modusi “neposrednog upisa” koji se suprotstavlja dominantnoj logici kapitala (a ona je, kako to pokazuje “rani” Baudrillad, putem dekonstrukcije klasičnog poimanja upotrebne i razmjenske vrijednosti, zapravo isto što i komunikacija, razmjena znakova), međutim, kritika medijskog suučesništva u savršenom zločinu – ubojstvu stvarnosti, ubojstvu revolta – odnosi se prije svega na kritiku tradicionalne Jakobsonove sheme komunikacije. Kao što znamo, prema njemu se komunikacija, pojednostavljeno rečeno, sastoji od tri glavna elementa: pošiljatelja, poruke, primatelja. Baudrillard će ustvrditi da su revolucionarne prakse ostale pri strateškoj iluziji medija zbog toga što se nikad nisu upustile u radikalnu kritiku ideološkog obrasca koji je takva teorija komunikacije.

Što to zapravo znači? Ono gdje je Jakobson pogriješio nije ništa drugo nego jednosmjernost komunikacije, smatra Baudrillard: svaki se proces komunikacije prema toj tradicionalnoj shemi prenosi u samo jednom smjeru, od odašiljatelja do primatelja, koji pak iznova može postati odašiljatelj, a netko drugi onda primatelj. No ne postoji razmjena. Upravo takav model odgovara ideološkim kategorijama kojima se iskazuje određeni tip društvenih odnosa, “upravo onaj u kojemu jedan govori, a drugi ne, u kojemu jedan ima izbor, a drugi jedino slobodu da mu se podredi ili se izuzme”. Jedina stvar koja se razmjenjuje u čitavoj tako zamišljenoj komunikaciji jest poruka, odnosno informacija. No ako pretpostavimo ambivalentnost odnosa, onda se sve urušava. Kako kôd ambivalencije ne postoji, onda nema ni enkodera, ni dekodera, ni pošiljatelja, ni odašiljatelja, a ako nema njih onda nema više ni poruke, jer se ona – barem kod Jakobsona – definira kao “odaslana” i “primljena”.

Kad je nedavno osvanula vijest da umjetnicima koji su u lipnju prošle godine umetnuli snimku nuklearne eksplozije u panoramski program češke televizije prijeti zatvor, onda se na čudan način spojio “rani” Baudrillard – dakle, Baudrillard kojemu je prvenstveno do kritike političke ekonomije znaka, odnosno do jednog novog iščitavanja klasičnog marksizma putem semiološkog aparata naslijeđenog od Rolanda Barthesa – s Baudrillardom koji nam je bio poznat u posljednjih desetak godina – Baudrillardom koji je tvrdio da se Zaljevski rat nije dogodio, da živimo u svijetu simulacije, te da je realnost već odavno iščezla iz onoga što volimo nazivati životom. Prisjetimo se: skupina čeških umjetnika hakirala je prošle godine jutarnji program “Panorama” na televiziji ČTV2 i izazvala pomutnju emitirajući snimak eksplozije atomske bombe u planinama Krkonoše. U izravnom prijenosu gledatelji su vidjeli eksploziju, a potom 20 minuta promatrali kako se u nebo diže zloslutna atomska gljiva. Televizijsku postaju odmah su počeli opsjedati građani koje je obuzela panika. Scenarij koji zvuči kao da je iz filma, ili scenarij koji je po svemu nalik onoj apsurdno ingenioznoj Baudrillardovoj ideji iz Simulakruma i simulacije o pljački banke koja bi bila simulirana?

Tko ima “pravo na stvarnost”?

Umjetnička skupina pod nazivom Ztohoven – što bi u prijevodu značilo “van odatle” – ubrzo je potom preuzela odgovornost i na svojoj MySpace stranici dala sljedeći statement: “Nismo ni teroristička organizacija ni politička grupa, naš cilj nije zastrašiti društvo ili manipulirati njime, što je nešto čemu svjedočimo svakodnevno, kako u stvarnom svijetu tako u svijetu koji stvaraju mediji… Nadamo se da će naša akcija postati apel za budućnost i podsjetiti medije da je njihova dužnost da nam donose istinu”. Performans pod nazivom Media Reality ubrzo je postao poznat diljem svijeta, a Češka nacionalna galerija nagradila je skupinu nagradom u vrijednosti od skoro 100.000 kuna. Međutim, samo pola godine kasnije, skupini je stigla tužba s optužbom za “širenje krive informacije” (bitno je ovdje uvidjeti da se atomska bomba ni manje ni više shvaća upravo kao informacija). Ako budu osuđeni, šestero umjetnika može dobiti čak trogodišnju zatvorsku kaznu. A što su uopće postigli?

Dakle, prvo tumačenje bi bilo: češki su umjetnici samo pokazali besmislenost jutarnjih panoramskih programa koje ionako gotovo više nitko ne gleda, izuzev ako televizor nije usput upaljen. Koji je uopće smisao tih programa ako se ništa ne događa? Početkom devedesetih, kad je tek započinjao rat, na hrvatskoj se televiziji u panoramskom programu nerijetko znao pojaviti Dubrovnik. Sad zamislimo što bi se dogodilo da su neprijatelji slučajno otkrili kameru koja stoji na brežuljku i sama od sebe snima grad, bili dovoljno tehnološki opremljeni i umjesto mirnog Dubrovnika iznad kojeg sije ugodno ljetno sunce montirali Dubrovnik iznad kojeg se dimi. U gradu i cijeloj zemlji vrlo brzo bi zavladala panika i Srbi bi vjerojatno postigli (gotovo) isto što su postigli i realnim bombardiranjem Dubrovnika. Jednu sličnu scenu imamo u posljednjem nastavku Umri muški: naime, Bruce Willis se više ne bori protiv “realnih” terorista, nego terorista u cyber-prostoru, a ovi su pak sve domišljatiji i umjesto da zaista sruše Bijelu kuću oni su u sve američke TV-programe ubacili simulirano rušenje tog simbola Amerike. Ono što se zatim dogodilo bilo je jednako pravoj eksploziji; u gradu je vrlo brzo zavladao kolaps, a tek nekolicina ljudi koji su faktički bili prisutni (ne)događaju znali su da Bijela kuća ipak i dalje stoji na svom mjestu.

Radikalna akcija

To nas dovodi do druge posljedice češke umjetničke intervencije. Izuzev činjenice da su vjerojatno prvi koji su u povijesti panoramskih programa uspjeli unijeti neku živost u taj ionako besmisleni program – što je već pohvalno samo po sebi – umjetnici su, barem na tren, doista uspjeli izbrisati granicu između realnosti i simulacije. Ponovimo, u svojoj proklamaciji umjetnička skupina izjavljuje da njezin cilj nije zastrašivanje i manipulacija stvarnošću. Naravno, prvi protuargument, koji će se sasvim sigurno uskoro protiv njih iskoristiti i na sudu, jest taj da je njihova akcija upravo proizvela zastrašivanje i manipulaciju. Međutim, performans Media Reality je baš time što je zastrašio i izmanipulirao stanovništvo pokazao da je upravo to praksa koju mediji svakodnevno provode. S jedne strane, češki su umjetnici doista uspjeli pokazati da je Baudrillard bio u pravu kad je tvrdio da danas – putem totalitarizma medija – komunikacija funkcionira po principu davno uspostavljene Jakobsonove sheme u kojoj se poruka ne razmjenjuje nego odašilje: umjesto toga, umjetnici su medij uzeli u svoje ruke i doslovno razmijenili informaciju, pa makar to bila i gljiva atomske bombe. S druge strane, umjetnici su pokazali što je Baudrillard mislio kad je u Simboličkoj razmjeni i smrti ustanovio da je danas sama stvarnost hiperrealistična. Odluka države i tv-kompanije da tuži odvjetnike u tom smislu samo označava borbu za pravo na to tko će imati pravo na stvarnost. Pritom se više ne radi samo o pravu prikazivanja stvarnosti, nego doista o stvarnosti samoj: jer kako objasniti gledatelju “Panorame” da je ono što je vidio – atomska bomba – lažno? Kako objasniti da je onda ono što inače gleda – mrtva priroda – istinito? (To je sažetak problema cijele priče.)

Akcija čeških umjetnika iz tog razloga doista jest radikalna, ma koliko se na prvi pogled mogla činiti banalnom. Istovremeno, ona je ponudila kritiku “ranog” Baudrillarda koji je još vjerovao da ulica može biti subverzivan faktor u kritici medija. Za razliku od jednog Banksyja čiji su grafit sa zida londonskog Gloucester Gardensa ukrali lopovi i ubrzo ga ponudili na aukciju na eBayu za 20.000 funti, i samim time pokazali da suvremeni medij (pa bio to i grafit) doista funkcionira po principu Jakobsonova modela komunikacije koji poruku jedino može razmijeniti sukladno tržišnim mehanizmima, akcija s atomskom bombom usred tv-panorame pokazala je, ako ništa drugo, da primatelj poruke ponekad doista može biti ujedno i odašiljatelj. Drugim riječima, da se lanac komunikacije može prekinuti u korist destrukcije koda, odnosno u svrhu stvaranja ambivalentnog odnosa koji, barem na tren, pridonosi urušavanju terorizma koda.