Kad eksperimentala susreće publiku

Festival 25 FPS zauzima sve važnije mjesto u kalendaru kulturnih događanja u Hrvatskoj, ali i u kalendaru svjetskih festivala – barem su tako posvjedočili inozemni sudionici. Stoga nije nikakvo čudo što festival dobiva sve širu medijsku potporu, a i odaziv publike je bio rekordan, čak osam tisuća gledatelja u šest dana festivala. Odnosno, to ne bi bilo čudno kad ne bi bila riječ o specifičnom području kakvo je eksperimentalni film jer slične priredbe u svjetskim metropolama privuku tek nekoliko desetaka freakova i filmskih djelatnika koji su već po vokaciji zainteresirani za filmski eksperiment. Matthias Müller, član žirija iz Njemačke nije krio oduševljenje i ugodnu zbunjenost: “Ne vidiš često tako puno mladih, znatiželjnih i otvorenih ljudi na projekcijama eksperimentalnog filma. Kad kažem otvorenih, mislim otvorenih spram toliko različitih iskustava na vrlo širokoj skali iskustava. Svaki dan sam to komentirao s kolegama i svaki dan smo se iznova čudili. To je jednostavno fascinantno, a vjerujte, puno putujemo i sudjelovali smo na nebrojeno sličnih događanja. Puno ih je koji su samo rutinski odrađeni, a Zagreb je donio novu energiju i nadam se da će tako ostati i u budućnosti”.

Njegov kolega iz Engleske, Chris Shepherd, bio je donekle hladnokrvniji: “Kod ovako velikih festivala često se dogodi da se ‘raspadnu’ zbog preširokog programa, i tematski i vremenski, ali na ovom festivalu svi programi su tako pažljivo oblikovani, s toliko znanja i uvida, ali i ljubavi i pažnje organizatora, da je stvar morala uspjeti, a ovako veliki posjet je, po mom mišljenju, jednostavno rezultat toga.”

Hvaleći organizatore, očito ne samo kurtoazno, Chris Shepherd mislio je na Marinu Kožul, Mirnu Belinu, Sanju Grbin i Vladislava Kneževića, pokretače čitave stvari koji su u uskoj suradnji sa Studentskim centrom i uz pomoć Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu, te, napokon, i pod pokroviteljstvom predsjednika Republike, postigli da treće izdanje festivala objektivno postigne uspjeh.

“Lijepo je primati pohvale, naporno je sve organizirati, ali naš glavni, onaj manje vidljivi rad koji traje čitave godine ipak je bio usmjeren na ono najvažnije, a to su filmovi i program koji ćemo sastaviti”, rekla je Marina Kožul, komentirajući pohvale.

Pokretanje biblioteke 25 FPS

Zaista, kako je izgledao program koji je punio kino SC-a tijekom šest dana? Četrdeset i devet filmova publika je gledala, a na kraju svake projekcije i glasala za svog favorita, u šest programa konkurencije, dok je još skoro sto filmova bilo raspoređeno u popratne programe. U utorak je predstavljena hrvatska scena devedesetih kad je nacija doživjela overkill ratnih slikopisnih zapisa i kad je stasala generacija umjetnika (Vladislav Knežević, Simon Bogojević Narath, Igor Kuduz, Davor Mezak, Vlado Zrnić...) bez pravog kontinuiteta s prethodnim generacijama. U programu Ikonoklastično iskušenje član žirija Kanađanin Marcel Jean (Kanada, 1963.) predstavio je suvremenu kanadsku eksperimentalnu scenu, a u srijedu izbor filmova koji su pomaknuli granice i promijenili povijest filma zahvaljujući autorima poput Normana McLarena ili Zbignewa Rybczynskog.

Istog dana predstavljena je i knjiga Marcela Jeana Kad animacija susreće žive. Autor predaje povijest i estetiku animiranog filma na sveučilištu u Montrealu, redatelj je, filmski kritičar i producent. U ovoj knjizi pokušava redefinirati tipologiju koja odvaja animaciju od filmskog snimanja i dokumentarni film od igranog. Riječ je o prvom prijevodu te knjige na neki drugi jezik, ovaj put hrvatski, i to je također novost zagrebačkog festivala: pokretanje biblioteke 25 FPS kako bi filmski program pratila i ukoričena izdanja inače vrlo bogate literature o eksperimentalnom filmu i videu.

Retrospektiva Kennetha Angera

U srijedu je predstavljen i Snimaj, snimaj snimaj!, intrigantni program britanske filmske avangarde šezdesetih i sedamdesetih, a dobio je naziv prema tekstu telegrama (Shoot Shoot Shoot) Jonasu Mekasu i Udruženju filmaša kojim se objavljuje osnivanje LFMC-a (Udruženje londonskih filmskih redatelja), a program je nastavljen i u četvrtak.

U četvrtak i petak predstavljeni su izbori radova preostale dvojice članova žirija, Chrisa Shepherda i Matthiasa Müllera. Shepherd (rođen 1966. u Liverpoolu) je producent-savjetnik za projekte Channela 4, a autor je višestruko nagrađivanog filma The Broken Jaw. Matthias Müller (rođen 1961. u Bielefeldu u Njemačkoj) predaje na Akademiji medijskih umjetnosti u Kölnu, autor je nagrađivanih filmova, a Muzej moderne umjetnosti u New Yorku posvetio mu je retrospektivu 1994. Održan je još i program vizualne glazbe, a subota je, uz dvije šihte programa konkurencije i svečanog zatvaranja, bila u znaku posebne poslastice: retrospektive Kennetha Angera, legendarnog lika “čija su remek-djela uznemiravala, inspirirala i zadužila generacije nezavisnih filmaša”, kako su lijepo najavili i sami organizatori. Ti “uznemireni filmaši” bili su Fellini, Passolini, Fasbinder, Coppola, Scorsese... tako da je svako daljnje objašnjavanje nepotrebno. Nakon tko zna koliko vremena (ili možda prvi put?) mogli smo na jednom mjestu gledati Scorpio Rising, Rabbit’s Moon, Lucifer Rising, Inauguration of the Pleasure Dome i druge Angerove filmove.

U kasnovečernjem programu u jedanaest, nazvanom Kino 23, još smo svaki dan mogli gledati, osim Angera, Bardo Thodol Simona Bogojevića Naratha i filmove Patricka Bokanowskog i Shinye Tsukamotoa.

Nagrada domaćeg žirija

Koliko god nam se moglo činiti neobičnim da festival ovog tipa ima tako bogat i tako posjećen “revijalni” dio programa, konkurenti za nagrade su podvrgnuti vrlo oštrim uvjetima. To podrazumijeva, osim ozbiljne selekcije, izvanredne tehničke uvjete kako bi svi filmovi bili prikazani u izvorniku, ili barem u istom formatu u kojem su i napravljeni. Na treći 25 FPS prijavilo se 1300 radova iz 62 zemlje, što je 100 radova više od prošle godine. Prijavljeni radovi složeni su u šest natjecateljskih programa u kojima sudjeluje 49 autora iz 18 zemalja, ukupno 440 minuta materijala. Na ovom je festivalu 40 filmova u natjecateljskom programu imalo hrvatsku premijeru.

“Festival 25 FPS je dobro profiliran, dosta precizno. Široko i otvoreno, ali mu je formalna strana, baš ona eksperimentalna, dominantna. Ima iskoraka u angažirani diskurs i politizaciju, ali ipak u granicama koje dozvoljava eksperimentalni film. Posao nam je olakšalo što su već sami organizatori napravili neke podjele unutar programa i razvrstali konkurenciju po sadržajnom, tematskom, formalnom ili estetskom kriteriju”, rekla je Diana Nenadić, članica žirija hrvatskih filmskih kritičara.

Ove je godine uvedena nagrada kritičara, a uz Dianu Nenadić odlučivali su i njezini kolege Goran Kovač i Hrvoje Pukšec. Njihov je odabir pao na ruski film Skliska gora Galine Miznikove i Sergeja Provorova. Vinovnici brojnih nagrada odnijeli su i nagradu kritike trećeg 25 FPS-a. Njihov film je prilično jednostavna alegorija: skupina ljudi uzaludno se pokušava popeti uz sklisku strminu, kližu se i obaraju jedni druge, dok ih istovremeno gađaju nevidljivi strijelci. Ali upravo je jednostavnost bila važna kod donošenja odluke. Diana će još reći: “Svaki smo dan pretresali program tog dana i birali favorite, tako da su u uži izbor ušli filmovi različitih profila. Nismo svi jednakih preferencija, ali smo se brzo složili što nagraditi. Činilo nam se da upravo taj ruski film, koji je alegoričan i metaforičan i jednostavnog filmskog jezika, ima najviše slojeva značenja i načina na koji se može čitati, od toga da je to jedan zanimljivi eksperiment do metaforične slike situacije u kojoj se danas nalazimo. Začudna scena, jednostavno prezentirana i sa puno skrivenih značenja. Dakle, nije samo suhi eksperiment, nego i nešto izvan toga. Ovom žiriju to se činilo kao posebna kvaliteta”.

Tri nagrade međunarodnog žirija

Iako su se kritičari lako dogovorili oko pobjednika, članovi međunarodnog žirija imali su još manje problema oko Grand Prixa. Ove je godine, naime, uvedena novina: ne dodjeljuje se jedna, već tri glavne nagrade, kako bi se izbjegli kompromisi i kako bi svaki od sudaca bio siguran da je najbolji film po njegovom izboru i dobio nagradu.

Marcel Jean kaže: “Svoju nagradu dodijelio sam mladom filmašu, rekao bih već i mladom majstoru, Olegu Tchernyju za film Projekcija je počela. Mislim da je momak napravio sjajan rad u pokušaju da pronađe novi način filmske adaptacije književnog djela. Riječ je o sofisticiranom, ali jednostavnom i vrlo pametnom filmu”. Tchernyjev (rođen 1973.) film svakako predstavlja iskušenje za strpljenje gledatelja, no ne može se poreći duhovitost autora: kad film nakon osam minuta završi u istom i gotovo nepomičnom kadru u kojem je i počeo, gledatelj shvati da je upozoren naslovom da film već odavno traje. No, shodno svojoj vokaciji, Jeana je više zanimala tehnika snimanja nego eventualno mlitav dojam adaptacije književnog rukopisa.

Izbor Chrisa Shepherda bio je manje ziheraški. “Moj izbor za Grand Prix je Oaza PV Lehtinena. Nevjerojatno je kako je dokumentirao nešto tako jednostavno kao što su svakodnevni posjetitelji bazena u Helsinkiju. Zadivio me krajolik ljudskih lica koji je autor uhvatio, naprosto snimajući različite ljude kako zure u kameru. Film te smjesta uvuče i poželiš saznati više o tim ljudima, probudi ti se imaginacija i čitaš čitave priče s tih različitih lica, i osjetiš da ti je film otvorio nove horizonte. I inače volim ljude, fasciniraju me ljudi, zato sam i odabrao ovaj film”. PV Lehtinen (1969.), autor čija je životna tema, slobodno možemo reći, voda, uistinu je u dvadeset minuta Oaze uspio ispričati snažnu ljudsku priču. Naravno, pomoću vode.

Treći dobitnik, u izboru Matthiasa Müllera, film je Kena Jacobsa Neka je zviždača!. Matthias Müller dobro je obranio svoj izbor: “Odlučio sam nagraditi Kena Jacobsa, starog majstora avangarde. Njegov me film naprosto pomeo. Vrlo je sofisticiran i elegantna stila i pokazuje njegovu veliku ljubav prema povijesti pokretnih slika. Film je savršeno montiran i nalazim da je neka vrsta medijske arheologije. Vrlo živa reanimacija kinematografskog dokumenta starog sto godina!”. Müllerov izbor uistinu je teško komentirati. Ken Jacobs (1933.) napravio je film koji se može gledati jedino ako ste u stanju istovremeno gledati u srce bubnja. To se ne da drugačije reći. Jedino u srcu bubnja netko se neprestano kreće, a da istovremeno ne ide nikamo, i to je Jacobsu uspjelo ovim filmom. Ne treba dodati kako je film napravljen prema Bubnjanju, glazbenom djelu Stevea Reicha.

Mazohizam koji se isplati

Na kraju, publika se pobrinula da i domaće snage uđu u krug nagrađenih. Nagradu publike odnio je film Mala smrt Damira Čučića (1972.). Mala smrt je dojmljiva vizualizacija čije je ishodište dokumentarna snimka električne naprave koja prži kukce. Posebna priznanja dobili su filmovi Pucanje Johna Pricea, Jugozapad Ulua Brauna, Model Floriana Gwinnera i Energija! Thorstena Fleischa.

Sjesti i šest dana gledati sate i sate eksperimentalnih filmova je, budimo iskreni, mazohistički pothvat usporediv s, recimo, čitanjem sabranih djela Madame Blavatski za sunčana vikenda. Za to je potrebna velika ljubav prema filmu, ali i dobra kondicija. Ipak, vrijedilo je svakog trenutka, a to je pokazalo i osam tisuća posjetitelja, uglavnom mlade publike, koja je tijekom svake projekcije spontano i iskreno reagirala na sve što se događalo. Studentski centar pokazao se još jednom idealnim mjestom za ovu vrst događaja, a organizacija je bila visokoprofesionalna. Festivali možda jesu u (nekoj prolaznoj) modi, možda nam u metropoli zaista nedostaju stalni, ili bar češći specijalizirani programi namijenjeni široj publici, ali na kraju tjedna obilježenog trećim 25 FPS-om (u očekivanju nove doze iduće godine) samo se možemo vratiti na početak čitave priče. Ambiciozno, i to s punim pravom!