Kad govorimo o arhitekturi, riječ je (i) o neredu, sukobima, nasilju, truleži...

Mogu li arhitekti obrnuti tijek stvari i umjesto služenja konzervativnom društvu koje je utjecalo na naše gradove, učiniti da grad utječe na društvo?

B. Tschumi

Mnogo toga što se niste usudili pitati ili pomisliti o arhitekturi, možda ćete pronaći u maloj, crno ukoričenoj knjizi naoko jednostavnog naslova Arhitektura i disjunkcija. Njezin autor Bernard Tschumi eseje napisane i objavljene od 1975. do 1991. podijelio je u tri tematske skupine poveznica kojih su određeno razdoblje i aspekt kojim se tada bavio (Prostor, Program i Disjunkcija). Knjigu je prije desetak godina objavio ugledni američki izdavač MIT Press, a za hrvatsko čitateljstvo odabrao ju je, uz već objavljen prijevod tekstova Petera Zumthora u istoj ediciji, urednik AGM-ove Biblioteke PLAN Maroje Mrduljaš, te na hrvatski prevela Silva Kalčić.

Održanje i poništenje strukture

Odrasli i formirani u duhu nikad prevladane moderne i moderniz(a)ma (kojima ništa ne zamjeramo niti ih ovom prilikom želimo dovesti u pitanje), neizbježno sa sumnjom pristupamo svakom arhitektonskom pismu među recima kojega se kriju riječi poput nasilja, erotskog čina, žudnje ili truleži. Avangarda ionako nikada nije “stanovala” u našim krajevima, pa malo verbalne eskapade jednog od najuglednijih avangardnih teoretičara arhitekture nikome neće škoditi. Njegov diskurs, poznat mnogima koji se zanimaju za događaje i programe iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, nadovezuje se na razmišljanja Hegela, Lacana, na odjeke međuratnih avangardi i francuskih poststrukturalista kojima se koristio kako bi dokazao stajalište da nema arhitekture bez programa, bez radnje odnosno bez događaja.

Već u Tschumijevim uvodnim recima kojima nas uvodi u osobito shvaćanje odnosa tijela u/prema prostoru koji ga okružuje, razaznajemo odjeke psiholoških i fizičkih učinaka arhitekture na pojedinca, koje je u osobnom slučaju isprobao realiziravši pariški Parc de la Villette. Tim je primjerom nastojao radikalno preispitati dotadašnje poimanje strukture, izazvavši pritom brojne komentare. Pitanje strukture koje je intrigiralo Tschumija i nekolicinu drugih teoretičara potaknuto je potrebom za repliciranjem Barthova poimanja strukture, na koje se autori nadovezuju s nizom primjedbi na proces, bolje rečeno težnju k dematerijalizaciji arhitekture i njezino “izmještanje” u područje koncepta.

U ranim Tschumijevim tekstovima nailazimo na razmatranje strukture kao osobita sadržajnog motiva kojemu je na izvjestan način posvetio pariški Park. No, propitivanje strukture koje verbalno vješto eksplicira, u stvarnosti ne odaje jasno stavove autora. Kritičar Adrian Forty postavlja tako pitanje o načinu Tschumijeva propitivanja strukture s obzirom na to da je u pariškom zdanju koristio rešetke, pokretne sustave i površine riješene na način koji ide u prilog održanja strukture, a ne njezina poništenja. Upravo stoga čini se da lingvistički diskurs olakšava eksplikaciju Tschumijeva razmišljanja, koji se ne usteže koristiti stavove mislioca i autora iz posve drugih područja.

Arhitektura kao kombinacija koncepta i iskustva prostora

Tschumijeva potreba tumačenja arhitekture iz pozicija drugih znanosti u velikoj mjeri proizlazi iz uvjerenja da arhitektura može odnosno treba promijeniti društvo, te je sposobna potaknuti procese “urbanih preokreta” koji su nužni za “oblikovanje uvjeta” (a ne da urbani preokreti uglavnom funkcioniraju kao uobičajeni “uvjeti oblikovanja”). Urbanost kao “okidač” društvenih promjena iz današnje se pozicije gotovo neizbježno očitava kao naslijeđe 68-aške utopije, što i sam autor spominje u uvodnom poglavlju. Dakako, prijedlozi dinamičnih koncepata arhitekture ugrađeni u tekstove posvećene prostoru, programu i disjunkciji do današnjeg su doba doživjeli vrlo malo izmjena, što na izvjestan način govori u prilog konzervaciji “revolucionarnih” teza arhitekta koji istodobno djeluje kao kritičar i komentator. Na prvi pogled djelujući kontradiktorno, taj autorski diskurs iz čitateljske pozicije zavrjeđuje pozornost zbog upućivanja na modele djelovanja “prisvajanja prostora” i “slobodne urbane prakse” odjeke kojih i danas pronalazimo u pojedinim akcijama mlađih generacija arhitektonskih aktivista.

Ne podilazeći ideologiji modernizma niti nostalgiji koju priziva postmoderna, Tschumi promišlja ono što arhitektura želi biti. Od trenutka kada redovito počinje objavljivati kritike i eseje, osobito u američkom časopisu ArtForum koji je tijekom osamdesetih godina pratio interdisciplinarne teoretičare, Bernard Tschumi uspio je sažeti neka od najvažnijih razmišljanja karakterističnih za arhitektonsku teoriju toga razdoblja. Kritičan prema svakome obliku formalizma, on razmišlja o naravi i biti arhitekture kao discipline, o funkciji i procesima koji uvjetuju arhitektonska postignuća, o granicama koje je postavila struka i koje je nastojao prijeći “nezainteresiran za formu i njeno prikazivanje”, riječima Krešimira Rogine.

Procesi koji definiraju arhitekturu su prema Tschumijevu mišljenju kombinacija koncepta i iskustva prostora, njihova međudjelovanja koje se zbiva stalno, što na određen način utječe na poimanje arhitekture kao “nestabilne” djelatnosti, “stalno na rubu promjene”. On se opire uskom shvaćanju arhitekture kao određenog oblika znanja i prakticira stav o arhitekturi kao znanosti o oblicima, kao što je to svojedobno ustvrdila Kate Nesbitt, ne reducirajući spoznaje unutar otprije priznatog uzorka što ga sačinjavaju definicije formalizma, funkcionalizma odnosno racionalizma.

Prostor koncepcije i prostor percepcije

Dugogodišnji profesor i dekan Škole za arhitekturu, urbanizam i zaštitu graditeljskog nasljeđa na Sveučilištu Columbia u New Yorku, zagovornik arhitekture “kao sredstva za učenje o svijetu”, kao što je spomenuo u razgovoru s Krešimirom Roginom, Tschumi ostaje fasciniran arhitekturom kao sredstvom koje mu pomaže pri učenju o svijetu. Stoga ne začuđuje da među arhitektonske i urbane karakteristike uspijeva “ugraditi” aspekte koji im po mnogo čemu ne pripadaju (ili ipak?): nered, sukob, senzualnosti (koje društvo s lakoćom proglašava “opscenima”), trulež koja mu pomaže da doživi i opiše ljepotu spomenika moderne poput Le Corbusierove Vile Savoy (pomislimo samo, kako bi uživao među našim odavno trulim spomenicima moderne).

Tschumijeve interferencije s teoretičarima i filozofima su poticajne, osobito fenomenološki diskurs “tijela kao subjekta” koji postupno razvija prema “tijelu u prostoru”. Njegova su razmišljanja otvorena, nedogmatska, kritički intonirana u odnosu na redukcionističke stavove koji su, prema Kate Nesbitt, ionako prijetnja različitosti. Definiravši užitke i nasilja koje je moguće doživjeti u prostorno-tjelesno-misaonoj spoznaji arhitekture, Bernard Tschumi ne protuslovi nekim od postulata bez kojih bi ju uistinu bilo teško definirati. No, kao svojevrsni “odmak” koristi razlikovanje između građevine i arhitekture, pri čemu građevini ostavlja pravo postojanja unutar granica iskoristivosti, dok arhitekturu vodi navodeći čitatelje i praktičare da se upute Labirintom – bez obzira što je to kretanje ograničeno u spoznaji cjeline, odnosno da pokušaju doseći vrh Piramide kao svojevrsne “projekcije subjekta u transcendentalni objektivitet”.

Prema Michaelu Haysu, Bernard Tschumi na taj način ne suprotstavlja dva prostora koncepcije i percepcije, nego ih obuhvaća i povezuje na način koji je svojstven ljudskoj kreaciji. A ona je nemoguća bez linearnog kretanja (koje neizbježno skreće pod određenim kutom, što je vjerojatno posljedica Događaja), kombinacije “heterogenih i nepodudarnih pojmova” što je karakteristika njegova pisma, odnosno diskusije koja i dalje traje.