Film o odnosu jeruzalemskog filologa i njegovog sina govori o obitelji, sveučilištu, znanosti, ali i o biblijskom odnosu Oca i Sina.
Znate li što su to – tekstovne verzije Talmuda? Posebice onog jeruzalemskog...
Čak i ako slutite o čemu se ovdje radi, možete li zamisliti da upravo o njima ovise ljudske sudbine, egzistencije i smisao života samog?
Dijelom židovske kulture i civilizacijske baštine, ove su – tekstovne/tekstualne – verzije predmetom izraelskog filma Fusnota (Hearat Shulayim, 2011.) Josepha Cedara. No, iza fusnote krije se duboko promišljena studija o roditeljskim odnosima, o nemogućnosti istinskog odnosa između oca i sina, kao i o posvemašnjoj besmislenosti tzv. znanstvenog istraživanja na području humanistike.
Jesam li prestrog?
Nikako ne, ako se na osebujan način iščita poruka ovoga neobičnog filma.
Fusnota započinje i završava ceremonijom. U cjelokupnoj narativnoj strukturi filma tako se zaokružuje životni ciklus, a u kojemu se razotkriva sama tajna iskonskog odnosa Oca i Sina.
Ako na ovaj odnos gledamo biblijski – prema obrascu relacije između Starog i Novog Zavjeta – nesumnjivo se radi o kontrapunktu između Zakona i Ljubavi. Naspram strogog, židovskog Boga-Oca, stoji ekumenski Bog-Sin. Možda je malo preuzetno, ali čini mi se da se taj odnos može preslikati i na filmski između dvojice protagonista – suosjećajnog Sina i posve bešćutnog Oca.
OČEV EGO Film započinje najgorim danom u životu prof. Shkolnika. (Usput, nomen est omen... Shkolnik jest tek student, đak, učenik, nikako Učitelj, tj. Profesor!)
Eliezer Shkolnik (Shlomo Bar Aba), profesor Židovskog Sveučilišta u Jeruzalemu, prisustvuje rečenoj ceremoniji na kojoj njegov sin Uriel (Lior Ashkenazi) dobiva jednu od mnogobrojnih nagrada za svoj nastavno-znanstveni rad na istome Sveučilištu.
Uriel je omiljeni profesor među studentima, duhovit govornik, a njegova su djela pristupačna i širem, izvanznanstvenom krugu čitatelja. Uriel je i sportaš, otac mnogobrojne obitelji, brižan suprug, a u krugu svojih kolega uživa nepodijeljeno poštovanje. Ukratko, Uriel je uspješan čovjek.
Kamera se tijekom njegova govora usredotočuje na lice oca mu, Eliezera. Nakon još jednog emafatičkog nastupa u kojemu se sin na svemu zahvalio ocu, redateljskom inventivnošću ulazimo u narativni tour-de-force filma, u kojem se rekapitulira znanstvena karijera Eliezera, a zatim i Uriela Shkolnika.
Kontrapunkt uveden u ovim sekvencama dovršit će se u sugestivnom finalu filma, kada će očinsko-sinovski odnos biti ogoljen do ponora tjeskobe.
Rekoh već, Uriel je uspješan čovjek i uspješan znanstvenik. No, što je s Eliezerom? Punih trideset godina on se bavio “verzijama Talmuda”, vrijedno cijeli svoj radni vijek filološki iščitavajući tekstovne predloške i inačice.
Kada se već spremao iznijeti pred “javnost” senzacionalne rezultate svojih istraživanja, sasvim slučajno je Yehudi Grosmann (Aliza Rosen) došao u posjed primjerka Jeruzalemskog Talmuda i... sve se u Eliezerovom životu srušilo!
Svu slavu i počast oteo mu je konkurent na znanstvenom polju humanistike. Bez ikakvih skrupula, Yehudi je posve istisnuo suparnika i požeo aklamacije tzv. “znanstvene/akademske zajednice”.
Posljedice po Eliezera bile su katastrofalne. Otac se povukao u sebe, a njegov je ego trpio stalne udarce sa svih strana. Ponajviše je na taj ego utjecala uspješna karijera njegova sina Uriela. U njemu se tijekom godina skupljao ressentiment, što ga je udaljilo od bilo kakve očinske, ali i ine ljubavi... Eliezera izjeda zavist.
I onda.... nakon 16 godina kandidature za Izraelsku državnu nagradu, mediji objavljuju da je Shkolnik-Otac postao laureatom. Čini se da konačno neki smisao ulazi u njegov život.
No, radi se o sudbonosnoj pogrešci. Židovski akademici utvrđuju zabunu komisije, jer je laureat zapravo trebao biti njegov Sin!
AH, TI USKI KABINETI! Jedna od ključnih sekvenci Cedarova filma stiješnjena je u malenom sveučilišnom kabinetu gdje akademici i najcjenjeniji stručnjaci nacionalne humanistike razmatraju ovu pogrešku. Uriel je spreman odreći se nagrade i cijelu pogrešku nastoji zadržati kao tajnu za koju ne smije saznati njegov otac. Čak će se i fizički sukobiti s neumoljivim cinikom Yehudom, koji nipodaštava očev rad. Upravo ova dramaturški komična stiješnjenost malog kabineta i cinizam akademika bit će "alegorijskom slikom" skučenosti i posvemašnje ne-humanosti humanista!
U svrhu tzv. znanstvene istine i digniteta institucije oni će biti spremni zgaziti nečije obiteljske odnose i, de facto, uništiti smisao singularne egzistencije.
BTW: Što je zapravo (znanstvena) Istina? “Ništa doli Smrt!”, reći će Derrida.
Nietzsche to kaže još radikalnije: imamo umjetnost da ne bismo umrli od Istine.
No, dešava se još jedan preokret u narativnoj liniji filma. Dapače, katastrofa! U možda najdojmljivijoj sekvenci filma, Cedar supostavlja dva usudna događanja.
Nakon što je prihvaćen Urielov prijedlog da se ipak pogreška o nositelju nacionalne nagrade zataška, a ne ispravi, on sam je predložen da napiše tekst obrazloženja žirija. (Uz uvjet da se nikada on sam ne kandidira za tu nagradu!)
U paralelnoj montaži, njegovo će se pisanje teksta ispreplesti s Eliezerovim intervjuom, u kojem Otac posve ponižava svog Sina. Ovu će Katarzu – koja je zapravo klimaks Fusnote! – Cedar izvesti maestralno. Kadriranje i montažni rezovi bit će sugestivniji i od vrlo zanimljivih animiranih sekvenci iz prvoga dijela filma. Sve u svemu, funkcionalna međuigra snimateljskih eskapada i montažnih rješenja učinit će Fusnotu i vizualno izuzetno atraktivnim ostvarenjem.
TRAGIKA “HUMANISTA” Otkuda filmu naziv? Što je ova fusnota?
Naspram svog uspješnog sina Uriela, Eliezer je tek predani i vrijedni filolog. On iščitava, piše, vrijedno prepisuje talmudske manuskripte. Tek je “čuvar utvrde”, što su je drugi, izvorniji znanstvenici izgradili prije njega.
Eliezer je takva “utvrda” i u odnosu sa svojom obitelji, a napose Sinom.
Vrijednost njegova rada zabilježena je tek u jednoj fusnoti velikog mu Učitelja Talmuda, profesora Feinsteina! Smislenost cijele njegove egzistencije, zapravo, svedena je tek na tu fusnotu!
Cedarov film vješto je sklopljena filmska alegorija. Izvedbeno, filmska je priča vođena na dojmljiv i uvjerljiv način, uz puno gorke duhovitosti i onog, ljudskog, suviše ljudskog. Ponajprije, Shlomo Bar Aba i Lior Ashkenazi briljiraju kao dvojica protagonista. Stoički utjelovljuju tragiku.Zapravo, radi se o tragediji proizašloj iz beskrajne bešćutnosti akademske zajednice i tzv. humanista.
Redatelj svoju pripovijest gradi sugestivno, koristeći sve raspoložive mu oblike filmskog zapisa. Osim onih stvarnosno opipljivih, mnogi od njih preuzimaju karakteristike navlastite fantazme.
Otvoreni završetak filma stavlja nas pred mnoge moralne, no nadasve ljudske dileme u međusobnim odnosima. U svakome slučaju – običajnosno verificirano! – čini se da je tragedija neizbježna.
Fusnota, dakle, nije tek bilješka u opusu njegova autora Josepha Cedara. Naprotiv! Čini se da ovaj film otvara kandidaturu za jedan od najboljih pred zagrebačkom publikom već na početku godine.
Mazel tov, gospodine Cedar!