Kad vam rock-zvijezda pjevuši na uho

Od najvećih hitova Jamesa Browna – 135 kuna. Svjedočenje nastupu jednog od najvećih živućih jazzista Waynea Shortera – 200 kuna. Koncert potcijenjene legende indie rocka u KSET-u – neprocijenjivo. Parafraza slogana reklame za Master Card – zamišljenog u glavi nekog inteligentnog copywrightera koji je dušu prodao liberalno-kapitalističkom vragu – dobra je podloga za opis noći 5. studenog, u uskoj konkurenciji koncertno najuzbudljivijih uopće što se Zagreba tiče. Naime, u radijusu od nekih petsto metara u isto vrijeme odvijala su se tri događaja, svaki na svoj način iznimna. Dvoranu Cibone uspio je napuniti kum soula James Brown. Iako još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije snimio ništa vrijedno divljenja, usput rasipajući reputaciju progresivnog crnačkog glazbenika čestim sukobima sa zakonom zbog nasilništva i droge, očito je i dalje privlačan mnogim generacijama. Izvještaji kažu kako je koncert bio spektakl na rubu kiča u kojem ostarjeli i prežvakani Brown sudjeluje tek sporadično, a stvar spašava jak prateći bend. Nešto kao da gledate dobar tribute band. Uglavnom, naplaćivanje stare slave nedostojno trošenja suvišnih riječi i kontempliranja.

Odisanje snobizmom

Brownova generacija Wayne Shorter – obojica su rođena 1933. – je druga priča. Suradnik Milesa Davisa iz šezdesetih i vremena njegovih ponajboljih studijskih djela (In The Silent Way, Bitches Brew), osnivač utjecajnih i popularnih Weather Report, nije se kao Brown pretvorio u vlastitu karikaturu, nego i danas predvodi najcjenjeniji jazz kvartet na svijetu. O njegovoj relevantnosti govore i Grammy nagrade za recentne albume. Stotinjak metara od Browna, u Kinu SC-a Shorter je sakupio oko tisuću poklonika, što je za jazz strašna brojka. Iako, treba se reći, zagrebački jazz festival je in, pojavljivanje u foajeu Kina SC za mnoge je postalo vrstom statusnog simbola, pa cijela priča zna odisati snobizom. Tako Shortera najavljuju i TV emisije za maloumne gdje se prilog prije najave Shortera, karikirano, raspravlja o laku na noktima neke glumičice, a poslije modni kritičar razlaže novi look Boška Balabana. Ali zato, poslije koncerta, u novinama je bilo teško pronaći smislenu recenziju baratanja saksofonom Waynea Shortera u Zagrebu. Iz jednostavnog razloga što je premalo kompetentnih ljudi vičnih peru, što je pak izravna posljedica uređivačkih politika novinskih kuća gdje je jazz teška marginalija, kao i neki drugi manje komercijalni vidovi kreativno-kulturnog izražavanja.

Posjetiteljski debakl

Na kraju, punom dvoranom (snobova ili nekih drugih nije toliko ni važno), Zagreb se barem nije obrukao, za razliku slučaja trećeg dijela ove priče o jakoj koncertnoj noći. Kao što je poznato, iz nekog razloga, u isto vrijeme idu dva jazz festivala, Zagreb jazz festival i stariji NO jazz festival. Ovaj potonji, stariji, svojevremeno je postao toliko hype da je njegovom kreatoru Mati Škugoru sve počelo ići na živce. I zbog TV kamera u lovu na poznate osobe i pozera koji nisu dolazili gledati koncerte nego brbljati na šanku i – ako su neke eksponirane face – loviti kamere. Išlo mu je na živce do te mjere da ga je počeo dekonstruirati, a i zbog paralelnog festivala u besmislenoj konkurenciji bio je na neki način prisiljen repertoar prilagoditi imenu NO jazz iako to nije bila originalna namjera.

U tu priču ove godine uklopio se rocker Howe Gelb iz upokojenih Giant Sand, heroj underground americane Robert Fisher, ali i protagonist naše priče Ken Stringfellow, koji je tog 5. studenog u KSET-u okupio ciglih četrdesetak obožavatelja. Bez obzira na minimalnu promociju, nije se mogao očekivati takav posjetiteljski debakl. Funkcioniranje slanja poruke od uha do uha u KSET indie zajednici uvijek je funkcionirala dobro, tu je i Internet, za mladu populaciju nezaobilazan poput jutarnje kave. Kvragu, i taj Stringfellow nije bilo tko, glavna autorska snaga iz ponajboljeg power-pop benda devedesetih Posies, svira u reformiranim Big Star Alexa Chiltona, pridruženi je član R.E.M.-a na studijskim sessionima i posljednjim turnejama i radi solo albume toliko emotivne da izazivaju ježenje kože, uz uvjet, naravno, da slušatelj ima senzibiliteta za takve stvari.

Sanjiva pop glazba

Ipak, na kraju, izostanak “padobranaca” i lovaca na pomodne događaje, ta poluprazna KSET-ova dvoranica pokazala se kao preduvjet u ekstraordinaran glazbeni događaj. Da Stringfellow nema sigurne prihode od svog starog kataloga, turneja s Big Star i masnu paru od suradnje s R.E.M-om, teško bi bilo izbjeći osjećaj sažaljenja i samosažaljenja čovjeka koji na rubu četrdesetih godina s gitarom krstari svijetom i za smještaj i hranu svira pred par desetaka ljudi. Ovako, nepritisnut egzistencijalnim tegobama, Ken Stringfellow je opušteno ćaskao s publikom prije, za vrijeme i poslije koncerta. I nije ni prvi ni posljednji koji se u Zagrebu osjeća kao kod kuće. Ali je vjerojatno prvi i vjerojatno posljednji koji će praznoću dvoranice i prisutnost najodanijih fanova iskoristiti da stane s gitarom među njih i bez mikrofona, na suho, otpjeva većinu pripremeljenog repertoara. Kao da vam omiljeni izvođač s kojim ste se znali tek preko digitalnog nosača zvuka odjednom pjevuši direktno na uho. Neponovljivo.

Kantautor iz Seattlea izvodi bazičnu, ali sanjivu pop glazbu u kojoj ima i Beatlesa i grungeovske dinamike temeljene na izmjenama ekstremno tihih i ekstremno glasnih dionica. Publika je bila toliko disciplinirana da se mogla čuti muha u zraku, u jednom je trenutku i zujanje razglasa na nuli bilo preglasno, pa je na zamolbu izvođača sve isključeno iz struje.

Prisnost s publikom

Na trenutke Stringfellow je šaptao svoje stihove uz gitaru i sve bi se to čulo, drugi je čas punim plućima prenosio emocije iz pjesama o malim životnim istinama i ljubavi. Posebno ljubavi, kao središnjoj temi njegovog stvaralaštva. Iako zapisi s CD-a daju misliti da Stringfellow ima krhak falseto, živi nastup to demanira. Ponekad se činilo da mora puknuti, ali uspijevao ga je uvijek zadržati u kontroli i bez mikrofona koji zna pokriti mnogo nedostataka što se snage glasa tiče.

Očekivano, najviše je ovacija dolazilo na račun pjesama iz Posies faze, na genijalnu Solar Sister s albuma Frosting On The Beater, jednog od vrhunaca power-popa devedesetih, kao i na introspektivne stihove s Touched, zagubljenog bisera američkog gitarskog popa iz 2001. godine. Kad bi se kasnije popeo na pozornicu i sjeo za stari Wurlitzer nije htio pokvariti uspostavljenu prisnost s publikom. Posjeo ih je oko sebe kao oko logorske vatre. I baš kao ona, živo pucketao i iskrio; grijao okupljene.