Kako bi uopće moglo doći do takve tragedije, zaista ne znam. Ali upravo zato jer je načina bezbroj. Sada je riječ o gubljenju desne ruke, a ako znamo da mojoj smrti prethodi upravo najveća glupost na svijetu, koliko je tek mogućnosti za obično gubljenje ruke. Najvjerojatnije oblik kakve atrofije. Atipičan za tako mladu osobu. Zapravo nevjerojatan, nemoguć fenomen! Gangrena? Bilo kako bilo, gubitak desne ruke u mome bi slučaju automatski dovodio do preuranjene smrti, a analogno ranije navedenom, to bi opet značilo moj bizaran svršetak! Da, tu ćemo se zaustaviti. Ja, eto, nemam desne ruke. Kada o tome uopće raspravljamo, valja naglasiti da je ostatak ruke, osim dlana i šake, naravno, potpuno beskoristan pa ako ćemo već vizualizirati, zamislimo me bez šake. Hajde, ljepše izgleda nego bez čitave ruke, ali u suštini je jednak rezultat. Međutim, ljepše izgleda! Zamislite: šećem ulicom, u svom dugačkom kaputu, sa šeširom na glavi. Pozdravljam nadolazeće, potpuno sam isti kao i jučer, kad sam imao čitavo tijelo na raspolaganju. Kako to? Ruku, odnosno njene ostatke, strpao sam u dubok džep kaputa. Nitko ne zna! Zapravo, najteže bi mi pale sitnice poput rukovanja. Sretnem starog znanca i pružam mu lijevu ruku, sakrivajući desnu iza leđa. Iako je poanta u ljepšem izgledu, ako nedostaje samo šaka, a ne čitav ud, nije do estetike. Možda bih imao umjetnu desnu ruku. Desna, da. Dešnjak sam. Uriniranje bi bila druga stvar koja bi mi najteže pala. Odmah iza nje, jasno, onanija. Jesti, držati predmete pa i pisati, mogao bih lijevom rukom. Ali, kada govorimo o rukovanju ili uspješnom baratanju vlastitim spolnim organom (pa i tuđim!), desna je ruka dešnjaku prijeko potrebna. Otvaranje vrata i baratanje kvakom znatno bi utjecalo na moj živčani sustav, prvenstveno poradi rutine pokreta i preciznosti koju sam usavršio pokretima desne ruke. Držanje telefona i nasumično biranje brojeva te samo baratanje aparatom sada bi bilo ugroženo i moje bi oči patile, moj mentalni sklop bi patio i moj bi ego bio narušen do nevjerojatnog dna. Ne bih mogao raditi dvije stvari odjednom, morao bih se fokusirati isključivo na baratanje uređajem. Nesvjesno namještanje glave na dlan u krevetu budilo bi me iz sna, ako bih spavao, ili trznulo iz dubokih misli pred san ili u rano jutro koja predstavljaju krucijalne trenutke u mome danu, tj. njihov početak ili završetak. Postajao bih neinteligentniji, konstantno prekidajući tijek vlastitih umotvorina. Pranje zubi izazivalo bi neminovan šok samome organizmu i dovelo do preispitivanja vlastitih mogućnosti, koje bi vrlo često narušavale moje zdravlje, prvenstveno se manifestirajući u ozljedama usne šupljine. Da ne spominjem nemogućnost kartanja kao jedan od izvora iskazivanja vlastite nadmoći i inteligencije nad ostalim bićima pa i svojevrstan izvor prihoda. Strašan udarac, strašan. Kad smo kod kartanja - držanje boce učinilo bi me nespretnim pijancem ili zaigranim dječarcem tinejdžerom što prvi put nateže bocu piva ili čašu vina u lokalu. Svakako bi došlo do novih ozljeda usne šupljine i značajnog smanjenja samopouzdanja i mentalnih sposobnosti jer bi se katkad dogodilo da jednostavno promašim vlastita usta. U veoma kratkom vremenskom razdoblju moji bi živci bili izloženi teškim i snažnim napadima te strahovitom brzinom izumirali. Neizvjesno je da bi me uskoro dočekao kakav živčani napad, nakon čega bih teško obolio i u konačnici pao u još težu depresiju, do neslućenih razmjera, a konačno zaspao u krilu smrti. Veoma jednostavna formula. Posjedujem izrazit strah od gubljenja desne ruke.