Kada i ne znamo da nam nedostaju

Osnovnoškolska lekcija o prirodi ledenjaka u filmskom je smislu potvrđena/utvrđena/usmrđena prekrasno američkim Titanikom u kojem se onih deset posto iznad vode fino rasulo po palubi gdje se pio džin-tonik, a zlokobno veliki ostatak je gužvao metal potpalublja u kojem su se ložile peći. Tako je i s filmskom industrijom. Nekakva fino prigodna sića nam redovno stiže, dobro ide uz iće i piće, no velika je hrpa onoga što prolazi neprimijećeno, čak i kada nikako ni bi smjela.

Što recimo znače sve one silne nagrade Wong Kar Waija prosječnom hrvatskom distributeru i kinoprikazivaču (jer to je kod nas najnormalnija stvar, da se iz istog ureda radi i jedno i drugo)? Ništa. Njegovi filmovi nisu pripuštani u kina, a to onda znači i da recimo niti jedan klinac nije čak ni slučajno mogao pasti pod utjecaj njegove divne zavodljivosti. Već samo zbog jednog jedinog potencijalno očaranog i u film kao umjetnost novog zaljubljenika to je prevelika šteta. No, druga su mjerila bitna. Srećom, odnedavno u Zagrebu opet imamo Europu i srećom ona na repertoaru ima neke posve neobične filmove. Zadnjeg Wong Kar Waija, primjerice.

I onda, kako to već kod luzera biva, prvi Kar Waijev film u hrvatskoj kino distribuciji, Noći boje borovnice, nikako se ne bi mogao nazvati i njegovim najboljim. Na žalost, nekako baš suprotno. Ali… što uopće znači nešto lošiji film Wong Kar Waija? Prisjetimo li se njegovih 2046, In the Mood for Love ili Chungking Expressa razlike su i više no očite. Ali, ponajmanje u onome što bi možda očekivali – u kameri. Sa svojim se snimateljem Christopherom Doyleom razišao nakon 2046, ali našao je podjednako sposobnog, možda i intrigantnijeg čovjeka: Iranca Dariusa Khondjija. Khondji kao i njegov prethodnik na Kar Waijevom setu voli tople boje, narančastu posebno, ali njegovi su kadrovi često prljaviji i time začudniji. Rijetko kada pred kameru stavi samo glumce, ispred njih stavi rub vrata ili nekakvu sitnicu sa stola – tek toliko da u kompoziciji ima mutni element, da nas gledatelje i njih filmaše potvrdi u ulozi voajera. Zvučna kulisa podjednako je fantastična. Čuje se kako diše New York, kako grmljavina mrmori nad Tennesseejem, kako se čipovi premeću u Las Vegasu. O, da, tehnička je strana besprijekorna.

Dosta o njegovom autu, ‘ajmo malo o njemu. Prvi mu film u hrvatskim kinima, prvi engleski film, Norah Jones prvi put u glavnoj filmskoj ulozi. Previše prvog… Snaga, recimo, filma In the Mood for Love bila je u neizrečenom. Te nabrijane duge šutnje u kojima se nije moralo ništa reći a znalo se sve, u Noći boje borovnice kad i postoje smještene su krivo, utopljene su prethodnom poplavom suvišnih rečenica i onim možda još gorim: problematičnim castingom. Očekivati od Nore Jones da poput ne tako davno Björk pod palicom nekog drugog filmskog genija razvali sve oko sebe, bilo bi previše. Ne samo zato što Jonesova nema potencijala, nego i zato što ga Björk ima na bacanje.

Norah Jones nije briljirala, nije čak bila ni vrlo dobra, no i od nje je bilo gorih. Jude Law, Rachel Weisz, David Strathairn. Sve redom odlični glumci, no ovdje jednostavno ne funkcioniraju. Uvijek neka emocija viška, rečenica manjka ili pretjeranost. Možda je najbolji primjer David Strathairn: u Limbu Johna Saylesa bio je gubitnik bez premca i dati mu novu takvu ulogu vrlo je rizično. Usporedbe su neizbježne i kao sada – nepovoljne. Noći boje borovnice puni zamah dobivaju tek u zadnjoj trećini, pojavom iz filma u film sve bolje Natalie Portman. Lakoća facijalne ekspresije, smisao za mjeru, bilo da je tužna, ljuta ili sretna toliko odudara od ostalih glumačkih izvedbi da se samo može žaliti što nas Kar Wai nije dulje držao u njezinu društvu. Jednako tako, kada mahne iz svog kabrio Jaguara i ode u nepoznato, povratak Jonesovoj, Lawu i njihovom neprekidno razvijajućem odnosu višestruko je bolniji.

Unatoč svim tim scenarističkim nezgrapnostima i glumačkim manjkavostima, Noći boje borovnice još su dobrodošla filmska oaza u ovoj našoj uvijek jednakoj pustinji. Ako ni zbog čega onda zbog iznimne vizualnosti, zbog montaže (William Chang, redovni Kar Waijev suradnik) koja istodobno može biti primjetno naglašena, ali i u funkciji filma; konačno: zbog zvučne kulise na kojoj je radilo više od njih dvadeset itekako sposobnih. Sve su to nezaboravni trenuci još jednog filma Wong Kar Waija, no ako od tog istog čovjeka želimo pravu stvar, onda treba posegnuti za nečim starijim. U kontekstu ljubavne drame preporuka se sama piše: In the Mood for Love.

Oduzimanje magije

The Boss of It All, režija Lars von Trier; glavne uloge Jens Albinus, Peter Gantzler, Iben Hjejle, Fridrik Thor Fridriksson; Danska, 2006.

Muhamed, brdo. Film The Boss of It All nikad neće doći u naša kina, jedino su ga se Splićani sjetili pozvati na prošlogodišnji 13. Split Film Festival, a potpisao ga je veliki Lars von Trier. Da, upravo onaj psiho koji se do groba zamjerio spominjanoj Björk i kojega glumci vjerojatno mrze koliko ga i vole. Od života im napravi pakao, ali zato na filmu izgledaju i zvuče savršeno. U film je ušao kako je kasnije u intervjuima priznao s jasnom namjerom da bude zao prema glumcima, a usput je po prstima opalio i snimatelje. Toliko jako da niti jedan nije došao na snimanje.

The Boss of It All odličan je primjer kako se s dobrom idejom može napraviti vrlo lokalan film, ali svejedno razumljiv nekome tko nije Danac. Prema mišljenju von Triera, Danci se kao narod boje konflikta u svakodnevnoj komunikaciji i to je iskoristio za osnovnu premisu. Imamo nekakvu softversku kompaniju i šefa koji to koliko želi toliko i ne želi biti. Šef bi htio biti prijatelj svojih zaposlenika, želi njihovu ljubav, a istodobno mora i biti šef – mora donositi nepopularne odluke, mora na tuđoj grbači zaraditi koju tisućicu više; mora biti prirodni neprijatelj zaposlenika. I zato angažira glumca koji će odigrati njegovu odvratnu (stvarnu) inačicu.

Komedija koja se odigrava u uredu – i naravno da se odmah kao primjer izvlači Ricky Gervais. Formalno tu nema zamjerki jer oboje žele u otprilike istim parametrima napraviti isto – izazvati smijeh. No, koliko je Gervaisov Office blizak von Trieru (i obratno!), toliko je i udaljen. Gervais je izravan, nesmiljen i kao da cijelo vrijeme pokušava definirati Gloverovu estetiku neugode dok je von Trier zaintrigiran apsurdom, potpuno je obuzet nekim svojim (samo)destruktivnim i demistificirajućim stavom kojeg po svaku cijenu želi izreći. Ideja o nekorištenju kamere u uobičajenom smislu to samo dijelom potvrđuje. Von Trier se umjesto za snimatelja odlučio za računalo i njegov program koji će na postavljeni kadar utjecati nekim svojim kaotičnim odlukama (taj je pristup nazvao Automavision). Možda će program odlučiti da kameru pomakne lijevo, možda će je samo malo protresti, a možda će uključiti gumbić za zoom. U ideji se, dakle, odrekao ljudskog utjecaja ne bi li putem strojnog kaosa dobio elemente neočekivanog i začudnog.

Nakon početnih desetak minuta prilagodba je potpuna, no redatelj ne posustaje u samosakaćenju. U samom se startu doveo u ulogu naratora, no od nje ne odustaje do samoga kraja. Izvuče nas iz filma svojim komentarima o strukturi scenarija, o likovima, s tim da paralelno odmiče kameru od seta, ne daje ni najmanju priliku da i ta naracija bude nedjeljivi dio, kao da nam namjerno želi otežati sudjelovanje u filmu, uzima svom djelu ono na što velika količina njegovih kolega baš računa – uzima mu magiju. I gle čuda: The Boss of It All u takvim uvjetima funkcionira. Komedija istodobno može biti i zabavna i tehnički eksperiment i samodefinirajući pokušaj otkrivanja vlastitih granica i zakonitosti.

Jasno, usput je i dobro ismijao svoje najmilije – glumce. Ukratko: Lars von Trier.

Subversive Film Festival

Sljedećeg nas tjedna u Zagrebu očekuje novi filmski festival, Subversive Film Festival, trajat će od 19. do 24. svibnja u kinu Europa i ponudit će kulturnoj sceni ono što joj kronično nedostaje: subverzivne elemente. Situacija u kojoj nas srednjoškolci uče što i kako već je sama po sebi dovoljno alarmantna da nam izobrazbe po pitanjima sistema, kako mu krenuti uz dlaku i što pri tom misliti ni najmanje nije na odmet. A sudeći po najavljenim gostima-predavačima (Slavoj Žižek, Ernesto Laclau, Neil Leach, Frank Furedi, Brian Holmes, Karl Heinz Dellwo i Gabrielle Rollnik) imat ćemo i što i od koga učiti.

Subversive film festival je kako sami kažu (bolje se ne može napisati): “… interdisciplinarni, hipertekstualni, transsubjektivni, politički pokušaj demistifikacije vizualnih tabua, analize najmoćnijih umjetničkih formi današnjice koje mijenjaju čovječanstvo na svjesnoj i nesvjesnoj razini, pokušaj kritike postojećeg vrijednosnog sistema i institucija u kontekstu znanosti, filozofije i moderne umjetnosti”.