Kaj je JAK?

S obzirom na međusobna prepucavanja između ovdašnjih društava književnika i pisaca (čovjek bi možda pomislio da je riječ o dvije sasvim različite branše), ali i na međusobne polemike između članova istih udruženja, koje često, ad hominem napadima i strategijama svojstvenim nekoj drugoj estradi, idu daleko ispod razine uljuđenog komuniciranja, u Hrvatskoj je još teže zamisliti (čast izuzecima) da se književnici, kritičari, teoretičari, prevoditelji i povjesničari književnosti svih generacija tjedan dana druže i zabavljaju, u opuštenoj atmosferi raspravljaju i plešu po cijele noći, a mamurluk razbijaju žestokim književnim i prevoditeljskim radom. Sve kod nas djeluje, kao u politici, zaplotnjački i klanovski unaprijed određeno time tko ima kojeg člana u kojoj komisiji, u kojem vijeću i u kojem ministarstvu. S druge strane granice prema sjeveru stvar je ipak drukčija, kao da je čovjek na trenutak provirio u neki harmoničniji svijet, a možda najzaslužniji za takvu situaciju, jer i tamo postoje dva velika i međusobno politički suprotstavljena društva pisaca, jest Kružok Attile Józsefa. To je udruženje svoj put započelo sada već daleke i u mnogočemu prijelomne 1989. godine, nakon što je prestalo biti sekcija za mlade Društva mađarskih pisaca. Njegovi osnivači i članovi trudili su se izići iz okvira samoregulativne ‘’konstruktivne kritike’’ i uputiti pokoju eventualno zaista subverzivnu oštricu državnom jednopartijskom režimu, dok je država, uspostavljajući društvo i održavajući kao ‘’mladu sekciju’’, ipak uspijevala zadržati neki oblik kontrole nad najmlađim autorima. S JAK-ove strane, osnovna funkcija bila je stvoriti platformu za njihovo okupljanje te potaknuti i objavljivati djela bez odobrenja ‘’s više instance’’. Prve knjige Pétera Nádasa i Pétera Esterházyja bile su među onima koje je JAK publicirao u tim herojskim vremenima. Lijepo je, naravno, prisjetiti se tog razdoblja, no u demokratskom društvu takva je uloga naizgled sve manje i manje potrebna, tako da se glavna djelatnost JAK-a sve više fokusira na pomaganje mladim spisateljima na počecima njihovih karijera.

Sada je to drugo po veličini književno udruženje u Mađarskoj, a okuplja više od 320 članova, s različitih područja književnog djelovanja, od pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti do kulturnih radnika u najširem smislu. Zastupa interese i pruža profesionalnu potporu mlađim književnicima, organizira i financira književne susrete, simpozije i promocije, osobito novih radova mlađih autora. Neke od najvažnijih djelatnosti Kružoka jesu publiciranje suvremene mađarske književne produkcije, kao i recentne svjetske književnosti (poezija, esejistika i proza, po četiri knjige u biblioteci svake godine), prevoditeljske radionice (za prevoditelje s mađarskog na druge jezike), ‘’Puls’’, serije kritičkih rasprava, u kojima petero renomiranih književnika – kritičara, pisaca, povjesničara književnosti – raspravlja o novim izdanjima na suvremenoj mađarskoj književnoj sceni, te JAK-ov ljetni kamp. Većinu članstva čine pisci do četrdeset godina starosti, uz počasne članove svih generacija. JAK financijski podupiru Ministarstvo obrazovanja i kulture, Nacionalna zaklada za baštinu, MASZRE (Reprografičko društvo mađarskih književnika i publicistista) te Nacionalna zaklada za civilno društvo. Izdavanje knjiga potpomaže Mađarska zaklada za knjigu i program EU-a Kultura 2007-2013.

Razumijevanje regije

Već postojećim književnim radionicama ove godine je pridružena i jedna nova: Re:Verse – koja za cilj ima upoznati mlade pisce s književnostima iz susjednih zemalja,  na principu međusobnog prevođenja, rada u parovima baziranog na grubim prijevodima, uz engleski kao moderativni jezik. Po troje mladih autora iz Mađarske (Mátyás Dunajcsik, Noémi László i Dénes Krusovszky) i Hrvatske (Olja Savičević Ivančević, Slađan Lipovec i Marko Pogačar) ponudili su svoje razumijevanje odabranih tekstova te ih transponirali u svoje materinje jezike uz pomoć prevoditelja Árpáda Kollára. Nakon hrvatskih autora projekt Re:Verse namjerava mađarske književnike (i obrnuto) na ovaj način upoznati i sa srpskom, rumunjskom, bugarskom, češkom i slovačkom recentnom književnom produkcijom, te tako dati dodatni poticaj međusobnom razumijevanju kako cjelokupnih književnosti tako i pojedinih autora u regiji. Ove godine na tradicionalnom JAK-ovom ljetnom kampu u balatonskom Szigligetu učestvovalo je više od 200 književnika svih generacija, od 15 i pol do 62 godine starosti. Najzanimljiviji su nam bili dojmovi najmlađih sudionika i JAK-ova aktualnog vodstva:

Lili Kemény (15 i pol godina): ‘’Jako mi se svidio kamp. Ja sam bila najmlađa prisutna, ako ne računamo djecu starijih učesnika. Moram priznati da me park s perivojem, jezerom okruženim stoljetnim stablima i dugom šetnicom oduševio koliko i sam program. Dramska radionica koju je vodio Péter Kárpáti održana je u lijehama punim ruža. Odjednom se troje ljudi pojavilo na kraju šljunčane staze: mladoženja, mlada i fotograf. Došli su ovdje zabilježiti vlastiti vrlo poseban trenutak. Vidjeli smo ih kako sjedaju na dvije različite klupe; jedno pod velikim hrastom slijeva, drugo pored uredno podrezane živice. Mladoženja je imao napad kašlja; mlada je nešto nervozno odbrusila fotografu. Trenutak je bio nepredvidivo i intenzivno nabijen tugom. ‘’Vidjeli ste?’’ upitao je Kárpáti. ‘’E, pa, to je drama.’’ Što se zbivalo poslije ponoći, u baru, dvorskoj knjižnici i perivojima utonulim u mrak ostaje područjem neke druge, zasigurno jednako zanimljive, ali tek prošaputane priče.’’

Illona Kappanyos (16): ‘’Stigla sam na JAK-ov kamp prilično prestrašena, što nije čudno – znala sam da ću provesti pet dana uz najznačajnije figure suvremenog mađarskog književnog i kulturnog života. Nisam znala da su oni, velikom većinom, vrlo zanimljivi i zabavni ljudi, pale cigaretu na cigaretu i poprilično piju. I nimalo ne zaziru od druženja, kao i pokojeg veoma korisnog savjeta nama najmlađima. Svakog jutra pohađali smo seminare, ili, barem, oni među nama koji su uspjeli ustati. Ipak je teško, pokazalo se, držati korak s književnom kremom! Sami su seminari također bili poprilično neobični. U poetskim smo, naprimjer, morali sažeti svoje najdraže knjige u formi haikua. U dramskoj rekonstruirali smo stanje svijesti prosječne djevojke koja čeka svog prosječnog partnera, ispred prosječnog kina, i svaku smo postojeću emociju u tome pronašli, u toj veoma jednostavnoj sceni, od najdublje mržnje, preko očaja, do strasne ljubavi. Zanimljivo je bilo iskustvo supostojanja i prožimanja literature i različitih uz nju vezanih osobnosti; uvidjeti da su umjetnici također obični smrtnici.’’

Dénes Krusovszky (26): ‘’Postao sam članom JAK-a prije tri godine, i u te sam tri godine naučio koliko mogućnosti može pružiti grupiranje mladih autora, ako su dobro organizirani. Sudjelovao sam u mnogim zanimljivim i važnim programima, bilo kao voditelj, bilo kao promatrač i učesnik. Kao zamjenik predsjednika JAK-a imam mogućnost organizirati i pridružiti se književnim radionicama i programima u Mađarskoj i inozemstvu. JAK je bez sumnje najbolje udruženje za mlade pisce u Mađarskoj te se od članstva može višestruko profitirati, naprimjer ako želite sresti najvažnije suvremene pisce, poslušati njihova mišljenja i savjete što, čini mi se, može biti veoma korisno. Obje JAK-ove knjiške edicije vrlo su relevantne i uspješne. JAK je, smatram, najbolji način za započinjanje literarne karijere, kao i neka vrsta književnog odgajališta za sada već nekoliko generacija mađarskih pisaca.”

András Gerevich (32, aktualni predsjednik JAK-a): ‘’Pridružio sam se JAK-u kada sam imao osamnaest. Tako sam imao priliku sresti i upoznati pisce svoje generacije, ali i one starije, popularne i priznate. Nekoliko godina kasnije JAK je objavio moju prvu knjigu i organizirao mnoge promocije, susrete i radionice na kojima sam učestvovao. Poslije sam preuzeo uredništvo izdanja svjetske književnosti te nastavio s organiziranjem različitih manifestacija.’’

Borealni konj

Nakon što su se slegli dojmovi s balatonskog gostovanja, kad su se autori ovih redaka uputili u suprotnom smjeru od ‘’stoljetnih mađarskih težnji’’ prema hrvatskom Jadranu, ostao je, uz prijevode koje donosimo, i izvrstan (možda i prvi) mađarski prijevod kultne Severove pjesme Borealni konj. Zajedničkim angažmanom ovaj se neprevodivi konj gotovo u punom sjaju propeo nad tom pustom mađarskom/bez jahača i ostavio nam, osim vrijednog i lijepog iskustva, nekoliko kiselih knedli u grlu. Postavlja se pitanje ima li i kod nas snage i entuzijazma, kad ideja već postoji, da se jednog dana osnuje društvo za mlade pisce koje će podržati i postojeće književne udruge i ostale institucije koje brinu da književni život nesmetano teče, raste i razvija se. Jer iako dobra književnost jest ponajprije stvar angažmana pojedinaca, ona je i rezultat uređenog društva u cjelini, onog koje pisce proizvodi, motivira i okuplja. Drugim riječima: hoće li i kod nas konj jednom biti istovremeno divlji i pitom poput već spomenutog Severovog ili će, poput bezdomnih lipicanera, još dugo funkcionirati kao nediscipliniran ali snažan simbol podjela koje (ne) želimo premostiti?