Kako biti građanin?

Lea Perinić, Nataša Petrinjak

Uz zvuke punka, trash glazbe iz osamdesetih godina 20. stoljeća te osebujna glazbenog izbora Slobodnog putujućeg radija, mirise veganske kuhinje i kave Chiapasa od 9. do 12. listopada u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, Saveza udruga Molekula, ispred hotela Continental održao se treći Moje, tvoje, naše. Festival ili interdisciplinarni projekt, kako organizator, udruga Drugo more navodi – “ovisno o potrebi i gledanju”, a realizaciji kojeg su se ove godine pridružile i udruge Amandla, Infoshop Škatula, Manufaktura, Savez udruga Molekula. Objedinila ih je tema Konzumenti i/ili građani kojom su se ove godine pokušali rasvijetliti odnosi koji određuju bivanje u javnoj sferi. Uz spomenutu zvučno-mirisnu pozadinu najprije je u Galeriji Kortil otvorena izložba beogradskog umjetničkog kolektiva Škart, poznatog po beskompromisnu iskazivanju političkog stava putem svih oblika umjetničkog stvaralaštva, koji će uskoro, uz prigodnu monografiju, proslaviti i dvadesetogodišnjicu postojanja. Ta prva retrospektivna izložba tiskanih, vizualnih, performerskih radova u Rijeci pokazala je kako se može biti građanin/ka. Kako je zapisala Ivana Momčilović: “(…) škart je jedini preostali art. On ukida dvoklasnu podelu na izvođače i posmatrače, eksperte i diletante. Radeći na štamparskim otpatcima, škart-papiru, na restlu (mnogo pre mode recikliranih materijala), boreći se za ‘pravo na štamparsku grešku’ Škart je zapravo dokazao da škarta nema. Ili da smo svi škart”.

Korisnik kao izazov

Uzmi (ono što ti treba) ili ostavi (ono što ti ne treba) akcija je koja je pratila i 3. sajam nezavisnog izdavaštva te centralni događaj – međunarodnu konferenciju Konzumenti i/ili građani organiziranu u suradnji s Odsjekom za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci te Mirovnim inštitutom iz Ljubljane. Nastao iz uvjerenja mladih anarhista i antiglobalista da su mogući nekomodificirani međuljudski odnosi, Sajam nezavisnog izdavaštva ove je godine okupio tridesetak izdavača iz čije su ponude posebno promovirani naslovi: Kako potrošiti svijet – mala škola ratova za resurse Dražena Šimleše, Noć uz Rijeku Alena Kapidžića, Priče iz Ž+K Envera Krivca, novo izdanje Janko Polić Kamov Vladimira Čerine i Sekst Empirik: Obrisi pironizma Filipa Grgića. A na pozornici HKD-a Sušak prilagođenoj izlaganjima i diskusiji pozvani izlagači i dominantno mlada publika pokušali su dati odgovor na pitanja kakav je karakter suvremene kulture, odnosno javne sfere; kako se i na temelju kojih informacija odvija politička participacija; zatim utječe li politika na formiranje javne sfere te, u konačnici, dominira li javnom sferom ekonomska racionalnost i je li profit jedini imperativ u javnom djelovanju? Prvo izlaganje pod naslovom Be For Real – korisnik kao izazov elitnoj kulturi i konzumerizmu održao je Stephen Wright, likovni kritičar i programski direktor na College international de philosophie u Parizu; pokušao je razgraničiti pojmove pasivnog promatrača i korisnika u umjetnosti te ukloniti predrasudu na temelju koje eksperti i elitna kultura svrstavaju potonjeg u kategoriju konzumenata. Prema njemu, binarni je par građanin-konzument potrebno nadopuniti pojmom eksperta. Kultura eksperata neprestano stigmatizira konzumerizam, daje mu negativni predznak, istovremeno jačajući elitno shvaćanje umjetnosti. Sama je umjetnost neprestano zahvaćena okovima te se postavlja pitanje što leži iza njih, ima li umjetnosti iza toga? Nakon diskusije koja se razvila među sudionicima te pozivanja na argumentacije Pierra Bourdieua i Howarda S. Beckera, Wright je zaključio kako bi bez nekog performativnog okvira aktivnosti poznate kao umjetnost bile vidljive, ali ne bi bile prepoznatljive kao umjetnost te je stoga okvir istovremeno i limitirajući faktor i preduvjet postojanja.

Medijske sličnosti

Odmaknuvši se od teme umjetnosti, sljedeće je predavanje bilo posvećeno televizijskim gledateljima – konzumentima (kapitalističke) kulture i sustvarateljima javne sfere, a održala ga je antropologinja televizije Sanja Puljar D’Alessio s Odsjeka za kulturalne studije. Puljar D’Alessio predstavila je gledanje televizije kao ritual svakodnevice koji omogućuje sudjelovanje, iako simbolično, u nacionalnoj zajednici koje se odvija paralelnim konzumiranjem i stvaranjem kulturnih značenja. Upravo su konzumacija, odnosno recepcija televizijskog procesa te analiza njegova sadržaja osnova propitivanja kulturnih procesa današnjice. U nastavku izlaganja D’Alessio je upoznala sudionike s etnografskim istraživanjem televizijskoga gledateljstva baziranim na kvizu Tko želi biti milijunaš, a koje je obuhvatilo stanovnike dviju različitih lokacija – Petraia u Napulju te Studentskog grada u Zagrebu. Kako je izjavila u zaključku predavanja, rezultati istraživanja poslužili su kao osnova u razmatranju lokalnih i globalnih interpretativnih praksi smještenih u tzv. Trećem prostoru, onome u kojem se formiraju nova značenja. Ivana Spasić, s beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, svoje je izlaganje naslovila: Pornografija javnog interesa. Ono što se u ovom slučaju besramno nudi korisnicima na konzumaciju jest srpsko medijsko tržište obilježeno “žutilom” i kaotičnošću mnoštva neplauzibilnih glasova. Pitanja kao što su sloboda štampe, pravo na informaciju, istraživačko novinarstvo, demokratizacija medija i slično postaju poprištima riskantnih debata. Može li se na išta “osloniti” u situaciji kada (su)postoji nekoliko različitih istina? I, najvažnije, može li se u takvu okruženju istinski biti građanin? Diskusija koja je uslijedila pokazala je da ni u ostalim zemljama situacija nije mnogo bolja, no ipak se pod okriljem novinske tradicije ili drugih čimbenika može razgraničiti “žuta” od “ozbiljne” štampe, ili barem “žuta” od one “manje žute”.

Distanca i zaborav

Dramska spisateljica Ivana Momčilović u izlaganju Politika začudnosti – vanpartijska politička participacija, pozivajući se na Alaina Badioua, pokušala je dokazati da brehtovska politika začudnosti, demontirajući odnose između glume i realnog, istovremeno maskira i osnovno nasilje društvenih odnosa, pri čemu između ostaloga misli na iskorištavanje, tlačenje, cinizam, nejednakosti. U takvu je društvu potrebno razviti nov oblik politike, tzv. “politiku na distanci” koju već niz godina zagovaraju francuski mislioci Alain Badiou, Sylvain Lazarus i Natacha Michel, a prema kojoj oni koji formiraju politiku zapravo nisu političari te je svaki pojedinac zapravo subjekt političke emancipacije.

Izlaganje Kultura zaborava – kreativni prostor kulturnih promjena Nade Švob-Đokić iz Instituta za međunarodne odnose slijedilo je nit snažne industrijalizacije kulture do kojeg je doveo suvremeni tehnološki razvoj. Kultura se od sfere kreativnosti i produktivnosti okrenula k onoj ekonomskoj, došlo je do relativizacije svih vrijednosti, pa tako i kulturnih. Nestale su granice između umjetničkog i komercijalnog, unikatnog i industrijskog, autentičnog i preuzetog, što je sve dio trenda kulturne globalizacije koji Nestor Garcia Canclini naziva kulturnom hibridizacijom. Kulturni izbori postaju sve individualiziraniji te se iz “kulturnih industrija” razvijaju “industrije iskustva”. Da bismo, pak, mogli iskusiti to novo i nepoznato, potrebno je zanemariti prethodno konzumirane sadržaje i značenja, stare kulturne vrijednosti i sustave, a upravo je to podloga na kojoj se razvija sintagma iz naslova predavanja: kultura zaborava. Upravo je jedna već pomalo zaboravljena kultura i pomalo zaboravljeno vrijeme poslužilo sljedećem izlagaču – Aldu Milohniću iz Mirovnog instituta – kao uvod u izlaganje Urbani konzumerizam u vrijeme postmodernizma, koje nas je vratilo točno stotinu godina unazad u period kada su s pokretne trake Fordove tvornice izašli prvi primjerci Modela T. Milohnić je ustvrdio da je fordizam stvorio preduvjete za razvoj kapitalizma te da je na isti način današnji postfordizam povezan s novim oblikom kapitalizma (pripada li i njemu prefiks “post”?). Kao primjer naveo je aktualne procese privatizacije javnog prostora u gradovima suvremenog kapitalističkog (neoliberalnog) društva ili, konkretnije, korporativnu umjetničku instalaciju i akciju preimenovanja Bečkog Karlsplatza u Nikeplatz te domišljat češki primjer otvaranja nepostojećeg supermarketa koji je rezultirao filmom koji vjerno prikazuje što se dogodi kada se očekivanja konzumenata susretnu s ne tako svijetlom realnošću.

Dileme transformacije

Na pitanje Što su to javni prostori u suvremenom urbanom prostoru? odgovor je ponudio Ognjen Čaldarović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Kako je istaknuo, postoje različiti kutovi gledanja na javne prostore, no slažu se u tome da su svi javni prostori strukturno “općeniti” u pružanju potencijala ispunjavanja različitih uloga. Za neke se prostore emotivno vežemo pridajući im neke simboličke odnose izazvane osjećajem stabiliteta ili ukotvljenosti. Postoji nekoliko dimenzija vezanosti uz prostore, kao i nekoliko varijabli procjenjivanja tih istih prostora, što nerijetko ovisi o našoj vlastitoj perceptivnoj ugođenosti. Ti “naši” ili “tuđi” javni prostori postupno se sve više privatiziraju ustupajući mjesto komercijalnim modusima korištenja. Navedeno je posebno primjetno u tranzicijskim državama, pa tako i Hrvatskoj, što je pri kraju izlaganja potkrijepljeno i fotografijama nekoliko lokacija širom države kojima privatizacija ili tek prijeti ili ih je već u potpunosti transformirala. Slijedom transformacije građanina u konzumenta i sukladne transformacije prava na pristup kulturi u procijepu se našla i javna politika. O raspravama – kako istovremeno osigurati građanski slobodni pristup kulturi i udovoljiti autorskim pravima koji korisnika kulturnih dobara smatra konzumentom – govorila je Maja Breznik iz Mirovnog inštituta, jer je na europskoj razini premoć pripala konceptu konzumenta, a o čemu jasno svjedoče programi europskih kulturnih institucija. Dilemi iz njezina predavanja Između razgovora o kulturi i razgovora o pravima skladno se priklonila ona Davora Miškovića o nacionalnim institucijama i međunarodnom tržištu. Fokusirajući se na institucionalne oblike područja suvremene vizualne umjetnosti, a koje su potpuno uklopljene u tržišni i sustav kojim vlada ekonomska racionalnost, dvoji nad uspjehom uključivanja onih koji ne pripadaju krugu dvadesetak zemalja koje sustav tvore. Pa tako i nad uspjehom projekata triju muzeja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, ma koliko ih sam istovremeno i priželjkivao. U diskusiji bojazan sociološke struje pokušala je odagnati ona umjetnička naglašavajući promijenjenu ulogu muzeja, napose muzeja suvremene umjetnosti i sasvim je izvjesno da punina rasprave tek predstoji. A o neposrednu djelovanju u autonomnim mrežama izvijestio je Anthony Credland s londonskog University of Art. Iz uvjerenja da je riječ o prostorima gdje je moguć kritički angažman i politička kreativnost uz obilan vizualni materijal prikazao je niz akcija mreže Cactus, čiji je osnivač, te svoje sudjelovanje u akcijama mreža Reclaim the streets i Indymedia.

Tržište duhovnosti

Zbog studentske tvrdnje da je religija oduvijek bila slobodan izbor Benedikt Perak supostavio je tradicionalne religijske prakse i sve raširenije nove oblike duhovnosti. Naglašavajući paradoks da je riječ o pojavi nastaloj u moderno i postmoderno sekularno doba, za koja su mnogi predviđali da će biti doba kraja religijskih dogmi, tegobe suvremenog, tržišnog načina života traže kanale olakšanja. Jer zbog izopćavanja temeljem doktrinarnih vrijednosti tradicionalne religije u globaliziranom svijetu – a gdje je dekonstrukcija dovela u pitanje i autoritet i racionalnost – izgubile su utrku s populističkim oblicima duhovnosti koji, poput ostalih lakokonzumirajućih proizvoda na tržištu, donose svojevrsnu instant-utjehu ili olakšanja, a rizik isključenja daleko je manji. Svako od navedenih izlaganja koje zaslužuje daleko širi prostor razmatranja od ovog prikaza (u kojem mjesto nisu našli mnogi zanimljivi trenuci diskusija) pokazalo je da se dileme i kontradikcije umnažaju; spomenimo tek jednu, onu o fleksibilnosti radne snage koja se u malom rasponu prvo osuđuje, a potom zagovara. Zadataka je nesumnjivo puno, a nama je ostalo pitanje: koliko je onih koji ih žele riješiti?