Nenad Obradović  

Kako čuti prešućenu istinu?

Čini se da srbijansko društvo nikada nije bilo složnije u ignoriranju jedne kulture nego što je slučaj sa recentnom kulturnom scenom na Kosovu. Stereotipi u tom slučaju postaju konstanta koja se nedvojbeno odnosi na formiranje, kako piše Walter Lippmann, izraženo negativne slike o drugom u našoj glavi. Pojednostavljeno rečeno, srbijanska javnost nezainteresirano odbacuje jednu europsku kulturu, što se vidi iz gotovo nepostojećih prijevoda albanske književnosti na srpski jezik. Tako tužno stanje povezujemo ponajprije s ratom jer je nakon ratnih sukoba na Kosovu netrpeljivost između Srba i Albanca dostigla svoj vrhunac, ali i činjenicom da se korijeni stereotipa prema Albancima mogu tražiti u malo daljoj prošlosti. Situaciju nakon Drugog svjetskog rata ilustrativno opisuje književnik Bora Ćosić: “Sa većinom se normalno živjelo, samo sa Albancima nekako nije išlo, zvali su ih pogrdnim nazivima, lagano se stvarao zid između srpske većine i tih ljudi, nužnog zla u poslovima na građevinama i u prenošenju klavira. Jer netko je morao dovući cigle na posljednji kat palače kina Beograd koja je bila u gradnji, netko je morao istovariti dvije tone uglja za moju mamu, ali što s njima poslije?”

Pisci u poratnom grču Posljednjih godina na Kosovu se u književnom svijetu, a ponajviše u dramskoj književnosti, javljaju pisci nove generacije koji su, kako navodi kosovski redatelj i pisac Bekim Lumi, “svojim energijama, pokušajima, inzistiranjima, provokacijama i investicijama, nametnuli novi stvaralački diskurz u nevelikom svijetu kosovske teatarske scene’’. Njihovo se stvaralaštvo referira na rat i poratnu stvarnost, ali i na suvremeni postranzicijski skok individue u prostor poratnog grča nezaliječenih rana. To se vidi prije svega iz njihovih tematskih i stilskih specifičnosti koje predstavljaju pomak ka raspravi, dinamizuju javni život i problematiziraju obespravljene teme. Bekim Lumi u tekstu Nova kosovska drama, objavljen kao dio knjige Iz Prištine, s ljubavlju, navodi nekoliko trenutačno najboljih predstavnika “novog pokoljenja dramskih pisaca” na Kosovu, među kojima se nalaze Jeton Nezoraj, Arijan Krasniqi, Mentor Haliti i autorica Doruntina Baša, čija je nedavno premijerno izvedena drama u Beogradu poslužila kao povod za pisanja ovoga teksta. Neophodno je istaknuti i veliki značaj izlaska knjige Iz Prištine, s ljubavlju u Beogradu, koja je nastala kao zajednički projekt kulturno propagandnog kompleta Beton iz Beograda i književnog časopisa MM iz Prištine i srbijanskoj javnosti po prvi put predstavila imena nove albanske književnosti Kosova. U pitanju je iznimno važan trenutak jer su od kraja osamdesetih pa do izlaska spomenute knjige u Beogradu izišla samo dva prijevoda iz albanske književnosti i to knjiga Flore Brovine Nazovi me svojim imenom i Sloboda užasa Dževdeta Bajraja.

Aktivizam kroz pisanje Beogradski Hartefakt fond već nekoliko godina organizira natječaj za najbolji suvremeni društveno angažirani tekst što predstavlja iznimno dragocjen način da se upoznamo s mladim dramskim autorima s prostora bivše Jugoslavije i priliku da neki od njih svoju dramu vide u scenskoj adaptaciji. Tako je 2011. na natječaju pobijedila drama Prst mlade kosovske spisateljice Doruntine Baše, koja tretira odnos između majke i supruge čovjeka nestalog u ratu na Kosovu. Već na početku spisateljske karijere Baša je počela praktički tematizirati svoj spisateljski rad te je tijekom rada u Uredu za nestale osobe i sudsku medicinu u Prištini intervjuirala veliki broj članova obitelji nestalih osoba. O tome kaže: “Susretala sam se s udrugama koje okupljaju obitelji nestalih pa sam s njima razgovarala, a često sam im čitala ono što sam pisala. To iskustvo mi je puno pomoglo dok sam pisala ovaj komad, ali to nije baza na temelju koje sam napisala komad. Na kraju kad netko želi pisati o “nevidljivim ljudima” istraživanje nije potrebno – suština je da živite u društvu koje ih je načinilo takvima”.

Drama Prst dakle tematizira angažiranu i društveno propitujući temu, suočavajući čitatelje s ruševinama prošlosti i pričama čiji glavni likovi iz njih još uvijek ne vide izlaz. Iz te “kutije prošlosti” autorica crvenim podvlači stege patrijarhalnog društva te na širem planu uspijeva obuhvatiti kompleksnu temu pomirenja s istinom kroz markiranje stega društva nakon tragičnog ratnog iskustva. Drama Prst tragičnog je zapleta satkana od dvije sudbine nesretnih žena, Zoje i Škurte, koje čekaju povratak sina i muža i deset godina nakon njegovog nestanka u ratu. Priča je to o ratu i poraću, strašnom trenutku odlaska i vječnom čekanju dolaska onih koje su ove dvije žene zauvijek izgubile. U isto vrijeme, tekst se bavi položajem žene u patrijarhalnom društvu i daje upečatljive karaktere dvije žene s Kosova, iz čijih priča naziremo nekoliko slojeva duboke podređenosti žene u društvu koje se vodi više epskim nego lirskim principom. Autorica vješto slika generacijski jaz između dvije žene koje zapravo žive u istim stegama društva i iz njega pokušavaju izaći tako što jedna drugu vrijeđaju riječima. Dramatične točke komada nastaju iz izraženih nesuglasica dvije usamljene individue čime se uspostavlja iznimno jaka veza između obiteljskih rana, skrivenih i “nasilno” zaboravljenih situacija za obiteljskim stolom, i onoga šireg, društvenog plana zaboravljenih i obespravljenih ljudi koji čekaju povratak iako u dubini duše znaju da povratka nema.

Učinkovitost teksta i glume Prst je esencijalno važan tekst, društveno angažirana literatura okrenuta boljkama postratnih društava na Balkanu. Kroz porozna sjećanja dvije žene tematizira se jedno od najbolnijih i najokrutnijih pitanja postratne stvarnosti. Na tisuće ubijenih diljem bivše Jugoslavije tijekom razarajućeg rata 90-ih opomena su svima nama da su zločini nešto što ne bismo smjeli prešutkivati ili gurati pod tepih, dok su tisuće nestalih osoba čija se sudbina ne zna do danas opomena koliko duboko u tijelo ulaze kandže zaboravljenih zločina i brutalnog nasilja. Dakle, aktualnost teksta i njegova nakana za razotkrivanjem postratnih trauma o kojima se šuti i na koje se olako zaboravlja važni su u trenutku marginaliziranja odgovornosti i uskrsnuća dželata, kao i sve češćih zahtjeva da se u prošlost ne vraćamo, jer će nas tamo čekati dosta neugodnosti.

U scenskom uprizorenje Ane Tomović drama Prst stilizirana je i znakovita predstava koja svoj ključni potencijal crpi iz teksta i izvedbe dvije glumice, Jasne Đuričić i Milice Stefanović. To se u ovome slučaju pokazalo dovoljnim za promišljenu režiju čiji znakovi vode u pravom smjeru i izravno dobro komuniciraju s publikom iako se zapravo radi o statičnoj izvedbi. Drama se odvija u ambijentu dnevne sobe, s nekoliko kuhinjskih elemenata u pozadini, dva kofera, stolom sa šalicama kave, čašama za vodu i četiri stolice. Inspirativna i sadržajna scenografija Zorane Petrov bitan je dio izvedbe jer se ambijentom usredotočuje na priču iza zidova jednog običnog doma, na mjesta svakodnevnog susretanja licem i lice. Dvije glumice, koje sjede tijekom trajanja izvedbe, predstavu započinju čitanjem dijela teksta drame, čineći to četiri puta uz promjenu dinamike. Ovaj je momenat najslabije redateljsko rješenje s obzirom da se spomenutim postupkom ne postiže puno u izvedbenom smislu, ali se opet može nazreti želja da se istakne besmisao svakodnevnog života dvije žene zarobljene u sjećanjima i čekanju voljenih. Ipak, to ne opravdava ovako olako gubljenje vremena na sceni jer se ovim suvišnim ponavljanjima predstava uvezuje, ne razrađuje.

Strategija djelovanja iznutra Nastavak izvedbe dobiva na potentnosti te predstava ulazi u fazu “obračuna” s tekstom. Dramatika teksta potiče kreativne skokove, ističu se emocije obiteljskog života i usamljenosti, zakašnjela sjećanja na prošlost sa životnim ožiljcima, rastrzanost između fantazije i prihvaćanja realnosti. Jasna Đuričić maestralno donosi lik Zoje, stroge i usamljene žene, čija je tuga utopljena u nadu u povratak sina kojeg je izgubila. Njezina strepnja zapravo iz nje izvlači duboku požrtvovanost i ljubav unatoč teretu života i patrijarhalnom guranju u drugi plan. Kao glumica velikih scenskih raspona Jasna Đuričić u statičnoj izvedbi bez puno fizičkog u svojoj ulozi uspijeva vrlo pikturalno značenjski razraditi lik koji tumači i predstaviti ne samo ono što od njega očekujemo već i unutarnji sloj “nevidljive” žrtve. Milica Stefanović lik Škurte, mlade žene razorenih snova, igra prirodno i s punom snagom, dajući tom liku karakter mladenačke dobrote i vjernosti. Škurta je predstavljena kao pomirljiva djevojka u kojoj naziremo bujicu mladenačke pobune i strasti što potiče ponajviše iz nametnutih i izgrađenih, kako piše Marieme Helie Lucas, konstrukcija identiteta. Portretiranje ovako složenih likova s unutarnjim “čitanjem” na sceni redateljski i glumački izvedeno je uspješno i promišljeno i neosporno predstavlja najjači adut predstave.

Rijetka je prilika u teatru vidjeti statičnu scenu s razigranom glumom koja iskreno komunicira s publikom. Prst je važna predstava koju publika razumije, suosjeća i proživljava i vrlo promišljen način da se one teške postratne traume izgovore, bez straha ili relativiziranja. Iako živimo u slobodom društvu sve manje je hrabrosti da se pokrenu važne teme. Ovakvi umjetnički angažmani pravi su poticaj da pogledamo oko sebe i učinimo nešto korisno u ime sjećanja na nevine žrtve o kojima ne znamo ništa i čije sudbine prepuštamo zaboravu. Sve to, rekao bi Adorno, zbog bojažljive ravnodušnosti.

Izvedba predstave Prst znakovita je i u smislu pojave nove generacije društveno odgovornog dramskog pisma koje se polako vraća na pozornice diljem bivše Jugoslavije. Spisateljstvo mlade kosovske dramatičarke treba vidjeti kao početak novog vala “mlade” drame čiji autori, da parafraziram autoricu, još uvijek ne znaju sasvim jasno u kojem smjeru da pokažu svojim kreativnim prstom.