Kako da izrazim svoju frustraciju

Pokušao sam održati prosvjed kako bih izrazio svoju frustraciju ... zato što su svi moji prijatelji stalno umorni jer moraju puno raditi kako bi platili svoje skupe, usrane stanove, i zato što nitko u mojoj četvrti ne zna ime nekoga drugoga u četvrti, i zbog tužne situacije što na nekim mjestima u gradu ne možete prijeći cestu, a da pritom ne pokušavate izbjeći nekog kretena u Jeepu koji je dojurio iza ugla vozeći se devedeset na sat, žureći na neko mjesto koje je važnije od ljudskog života. I također zbog općeg nedostatka dostojanstva, zbog krize sposobnosti i zbog lošeg vremena. Zato što ne mogu ništa učiniti po bilo kojem od tih pitanja i zato što je to zakon, odlučio sam održati prosvjed. Zamolio sam neke prijatelje da dođu i rekli su da će možda doći i da će pitati i neke svoje prijatelje. Otišao sam u Kinko u četiri ujutro i fotokopirao sam manifeste i pozive na akciju, i lijepio sam ih po gradu cijelo jutro. Poslao sam obavijest komunalnoj službi.

Ali kada je došao taj dan, nedjelja ujutro, nije bilo nikoga osim mene i policajca s opremom za intervencije, koji je gurao svoj bicikl za intervencije gore-dolje po ulici Hawthorne, dok sam ja vikao pokušavajući se s njim sukobiti.

Rekao sam mu da je svinja, a on meni da sam smeće, vjerojatno smo obojica imali pravo. Padala je kiša, kao i uvijek, a ja sam u svojoj glavi smišljao slogan, pjesmicu koja bi potaknula ljude ako se uopće pojave. “DOVRAGA NE, NEĆEMO ... HOĆEMO ... NE MOŽEMO ...” ali nisam znao što bi, ili ne bi učinili, u vezi s bilo čime, zato što to nikad ne znam.

Kapitalizam. Segregacija. Rast cijena. Zagađenost. Povijesna amnezija. Jebeno ružne zgrade, tamo gdje je nekad raslo cvijeće. Nitko ništa ne može učiniti. Sada je sve već u našim kostima, dio je zraka koji udišemo.

“Živni malo, smeće jedno”, rekla je svinja, “nemoj biti tako tužan. I za tebe postoji mjesto negdje u svemu ovome, siguran sam da ćeš ga pronaći. Možda možeš biti perač prozora, ili možeš raditi na benzinskoj, ili možeš prodavati osiguranja, ili možeš biti odvjetnik, ili policajac, kao ja, ili malo pošteniji i malo manje nasilan policajac, ili zaštitar, ako te to zanima, ili možeš biti stručnjak za dječju skrb, ili vozač kamiona koji razvozi stvari u kartonskim kutijama po cijeloj zemlji, ili bi mogao biti učitelj i pomagati mladim ljudima punim ideala da se prestanu boriti i odustanu od njih, i pronađu svoje mjesto u našem veličanstvenom nizu, ili bi mogao biti kriminalac i pomagati policijskim snagama da obrane svoj dio proračuna i planove za osoblje, ili bi mogao biti izgladnjela propalica i podsjećati vrijedne ljude da ostanu motivirani i usredotočeni da i dalje vrijedno rade. Mogao bi biti ilegalni imigrant i raditi vani po lijepom vremenu. Dovraga, mogao bi čak biti i zatvorenik. Ja bih ti mogao pomoći da tamo stigneš! Mogao bi živjeti u ćeliji u velikom zatvoru s tri druga zatvorenika, oni bi ti bili prijatelji, a mogao bi besplatno šivati odjeću i pakirati stvari u kartonske kutije i javljati se na telefon za žalbe potrošača, i mogao bi dobiti batina kada dobro ne obaviš posao. Ili bi mogao biti građevinski radnik ili administrator za UNIX sustave ili pak rob ili radnik na naftnoj platformi. Mogućnosti su neiscrpne! U našem sustavu ima mjesta za sve!” Pritisnuo je tipku na radiju koji mu je bio pričvršćen za jaknu i radio je odsvirao Bože, blagoslovi Ameriku telefonskim tonovima.

Rekao sam: “Gospodine, hvala vam, sve to zvuči jako lijepo i znam da pokušavate pomoći. Ali meni ništa od toga ne zvuči zabavno. Ja želim brojati kitove. Želim spavati u postaji za prebrojavanje kitova na Sjevernoj obali, da se svako jutro budim u ranu zoru (da me budi pištanje moga kronokitometra), da se obučem i obujem svoje cipele za brojenje kitova i iziđem na platformu, i puhnem u zviždaljku, da svi kitovi dignu svoje repove dok ih brojim, da budem siguran da su svi tu. Mogu li dobiti taj posao?” Policajac se počešao po glavi.

“Ili”, rekao sam, “drugi način života koji me je oduvijek zanimao jest skidanje reklama. Što bi se jednostavno sastojalo od obilaska mjesta koja ne bi izgledala tako ružno da nisu prepuna reklama, i skidanja tih reklama velikom pilom, ili možda strugačem boje, ili možda nekim jako pametnim dresiranim medvjedom. Naravno, je bih prihvatio odgovornost za brigu o alatu i medvjedu. Mislim da je to pošten posao. Također bih se mogao baviti i drugim odstranjivanjima: odstranjivanjem visokih zgrada, autocesta, zakona, odjeće, ima puno toga što treba odstraniti i puno prekvalificiranih medvjeda od kada se raspao Sovjetski Savez.”

Policajac me pogledao s čuđenjem.

“Evo jedne ideje: mogao bih biti koordinator za trajne godišnje odmore. Mogao bih ići po uredima i tvornicama u kojima ljudi puno rade, i poticati ih da daju otkaz i odu na odmor. Mogao bih im predlagati mjesta na koja bi mogli otići i znamenitosti koje bi mogli pogledati i slično. Možda bih mogao i ja otići s nekima od njih, kao vodič – prevoditelj. I onda ako bi im se sviđalo tamo gdje su, pustio bih ih da ostanu.

Ili, znate li one velike zviždaljke?”

“Koje zviždaljke?”, pitao je.

“Na gradilištima, u logorima za prisilni rad, kada je vrijeme za odmor, ili za odlazak kući na kraju dana, oni zazvižde u jednu od onih velikih parnih zviždaljki, zar ne? Vidio sam to u crtićima. Želim biti čovjek koji to radi. Mogao bih zviždati cijeli dan, i nitko ne bi trebao raditi. Nakon nekog vremena jednostavno bi prestali dolaziti.”

“Ali ništa se nikad ne bi napravilo!”

“Upravo tako”, rekao sam. “Možda bih mogao biti honorarni zviždač, znate... uzeti investicijski kredit, kupiti rabljenu parnu zviždaljku i mali tricikl, dotjerati ih, vozikati se cijeli dan s jednoga mjesta na drugo, oslobađajući ljude od posla.”

“Ljudi moraju raditi”, rekao je policajac zabrinuta pogleda.

“Gospodine policajče”, pitao sam, “što bi se dogodilo kada bi svi na svijetu bili pošteni i obzirni, i kada bi se svi dobro slagali, i brinuli se o svojim problemima?”

Problijedio je. “Pa ... to bi upropastilo sve za što sam radio!”

“Ali ne biste morali nositi tu uniformu svaki dan.”

“Ja volim ovu uniformu!”, rekao je povrijeđeno.

Prošetali smo malo u tišini. Još nije bilo masovne pobune.

“Volim svoj posao”, rekao je. “Volim svoj bicikl. Volim svoj pištolj. To je dobar pištolj. Volim loviti kriminalce, tući ih, vezati ih za stupove  plastičnim lisicama, zvati pojačanje, svjedočiti protiv njih na sudu i micati ih s ulice. Uzor sam maloj djeci. Dok vozim, ljudi mi uvijek daju prednost. Dobijem sve ove cool igračke, pogledaj, ovo je moj radio –“.

Pritisnuo je tipku na svom radiju i on je zasvirao Can Can telefonskim tonovima. Onda je izvukao neku spravicu iz futrole.

“ – a ovo je moja NARCNET konzola, pogledaj. Vidiš ovaj broj? To si ti! Vidiš ovo? Tu ti živiš. A ovdje je tvoja mama! Služi i kao mobilni telefon. A ovo, pogledaj ovu palicu, talijanska je, napravljena je od prave orahovine, držak je od teleće kože, i vidiš ovo ovdje? Unutra je žiroskop!”

“I volim svoj posao. Zaista. Dobar je za kondiciju, volim biti vani na svježem zraku. Imam redoviti raspored, rutinu, ali idem i na posebne zadatke, kao što je smirivanje ološa, a tu su i iznenađenja. Za mene je to prava ravnoteža. I ako to budem radio sljedeće dvadeset i tri godine, dobit ću svoju mirovinu i nikada više neću morati raditi.”

Hodali smo još malo dalje. Tenisice su mi bile potpuno mokre, i cvilile su dok sam hodao.

“Ma daj”, rekao je, “svi moraju raditi. Ako nisi zaposlen, što onda radiš? Samo si parazit. Baš kao i onaj korov tamo”. Pokazao je neko cvijeće. “Bože što ih mrzim. Nemoguće ih se riješiti, samo stoje i guše sve oko sebe. To nije i redu.”

“Jedan od nas je lud”, rekao sam.

“Zar ne postoji neki posao, pravi posao, koji si oduvijek želio raditi, još od kada si bio mali?”

“Astronaut”, rekao sam.

“Pa, naravno! Tako se razmišlja! Astronauti su kao policajci u svemiru! To je super ideja. Naravno, nikad ti to ne bi dopustili. Ali to je dobro razmišljanje. Hajde, razmisli još malo. Mora postojati nešto.”

“Javni pravobranitelj.”

“O, ne uzimaju nove ljude.”

“Grad?”

“Javnost. Odustali su od obrane”.

“Kradljivac dragulja.”

“Eto vidiš!” Potapšao me po leđima. “Kradljivac dragulja! To je dobro zanimanje. Ugled, oprema. Evo”, rekao je, vadeći ogrlicu s dijamantima i rubinima iz torbe na biciklu, “pokušaj ukrasti ove. Hajde”. Drugom je rukom otpustio kopču na svojoj palici. Kiša je polako prestajala, ali još se nitko nije pojavio na mom malom prosvjedu frustracije. Ljudi na ulici išli su za svojim jutarnjim poslom.

“Slušaj”, rekao sam, “tvoja želja da pomogneš stvarno je dirljiva, ali ja sam danas želio samo malo vikati, vrištati i napraviti metež, i možda dobiti malo batina ili da me uhitiš, i onda otići kući i duriti se. Možemo li to učiniti? Pada kiša, zima mi je i mokar sam i obojica imamo drugih stvari koje bismo mogli raditi. Pa hoćemo li se sukobiti?”

“Sukobiti?”

“Da, znaš, izmaknuti se kontroli.”

“Imaš dozvolu samo za mirni prosvjed.”

“Znam, znam, samo... dozvole za nasilne prosvjede tako su skupe. Molim te?”

“Žao mi je. Stvarno bih to želio, ali ne mogu. Postoje određene stvari koje nam je ovdje dopušteno raditi.”

“Kao na primjer?”

“Možeš vikati i vrištati.”

Vikao sam i vrištao.

“Možeš se gurati i ritati.”

Malo sam ga gurnuo.

“Možeš prevrtati vozila.”

“...stvarno? To nije nasilno?”

“Ne, ako imaju osiguranje.”

“Vau! Super! To će mi stvarno pomoći da prođem kroz svoje ekstremne frustracije u vezi sa svime.”

Pogledao sam naokolo. Samo je jedan auto bio parkiran na ulici, veliki crveni kamionet Dodge Dakota. Prišao sam mu. Pozadina mu je bila puna istrošenih uranskih vrtnih patuljaka. Pokušao sam ga podignuti koljenima.

“Mali, poludi”, rekao je murjak.

Pokušao sam ga podignuti leđima. Pokušao sam ga ljuljati, ali kamion čak ni to nije htio.

“Možeš li mi pomoći s ovime”?, pitao sam.

“Žao mi je. Sindikalna pravila.”

Pokušao sam ga podignuti leđima, koljenima i zubima istodobno, a onda sam osjetio da mi je nešto puknulo u leđima, pažljivo sam sjeo, a onda me zaboljelo.

Rekao sam: “Još sam više frustriran nego što sam bio danas ujutro, i nego što sam bio jučer. Frustriran sam više nego ikad. Oh, dubina i širina i, kao neki ekstremni intenzitet, jednostavno poželim da, grr, uuuhr, grrr... hej, mogu li vidjeti tvoj pištolj na sekundu?”

“Naravno, mali. Uživaj.” Izvadio je svoj policijski pištolj iz futrole, dao mi ga je, i pijuckao je kavu s mlijekom iz držača za kavu postavljenog na ramenu. Pištolj. Bio je to dobar pištolj. Bio je hladan, težak, velik, crn, napunjen i nabijen, opasan i zastrašujući. Osjećao sam se oholo i nervozno, zbunjeno, uzbuđeno i frustrirano, vrlo frustrirano, ali i posramljeno, vrlo preplašeno, smeteno i dirnuto, melankolično i nesigurno. Želio sam ubijati i razarati, razbijati, eksplodirati, ranjavati i paliti, ali također sam želio umrijeti i spavati, pobjeći i sakriti se, nestati i odmarati se, pjevati i jesti, smijati se, prditi, opuštati se i slušati Flaming Lips. Pa umjesto toga, sjedio sam i gledao pištolj, ciljao na stvari oko sebe, i mislio na doručak. Policajac je uživao u čokoladnim krafnama koje je uzeo iz držača za krafne.

Naciljao sam mu točno među oči.

“Daj mi krafnu!”, rekao sam.

“Evo ti”, rekao je, dodajući mi krafnu.

“Stvarno si dobar u ovoj nenasilnoj stvari”, rekao sam.

“Nasilje, nenasilje, što god funkcionira. Ja sam svestran. Čak imam i lutku kojom se ponekad koristim. Hoćeš vidjeti?”

“Ne! Digni ruke.”

Dignuo je ruke. Zagrizao sam krafnu. Bila je to najgora krafna koju sam ikad kušao. Ispljunuo sam je na zemlju.

“Što stavljate u njih?”

“Mljevenu kavu”, rekao je. “Moram ostati bistar.”

Držao sam pištolj čvrsto u ruci, nije više bio tako hladan, ali je postajao sve teži. Razmišljao sam o mogućnostima koje sam imao: ubiti policajca; ubiti sebe; ubiti policajca; sebe; ubiti policajca; druge; ubiti policajca druge, sebe; vratiti pištolj i moliti za blagost; pobjeći, sakriti se, emigrirati; ubiti sebe; podmetnuti policajcu; oružana pljačka; talačka drama... sve se to činilo kao jako puno posla. Kiša je prestala, zrak je bio svjež, ljudi su počeli izlaziti van.

Zagrlio sam policajca.

“Molim vas”, jecao sam, “samo me odvezite kući.”

S engleskog prevela Margareta Matijević.

Pod naslovom How Can I Express My Frustration? objavljeno na

http://www.sniffylinings.com/sniffy/authors/mykle/how.html