Andrea Dragojević  

Kako humanizirati pakao

kolumna

Posljednjih tjedana svjedoci smo afere o zlostavljanju štićenika u Caritasovom domu za nezbrinutu djecu u Brezovici pokraj Zagreba. Vrlo se brzo u javnosti iskristalizirao općeprihvaćeni stav kako je posrijedi skandalozan i nedopustiv čin, nešto što ne priliči civiliziranom društvu i sve tome slično. Međutim, postavlja se pitanje je li zaista posrijedi samo jednokratno iskakanje iz rutine domskoga života, je li, dakle, u pitanju eksces, incident, događaj koji odudara od svakodnevnice u maloj, zatvorenoj domskoj zajednici, ili je ipak riječ o nečemu što bi moglo imati karakter trajnosti i uzastopnosti. Novinski napisi i istupi mjerodavnih osoba i aktera cijele afere idu za tim da je doista posrijedi nesvakidašnji događaj, nešto čega inače nema ni u tom, ni u ostalim domovima, a i inače nije karakteristika internatskoga života. Međutim, da posrijedi možda ipak nije izolirani incident navješćuje jedna svjedokinja.

Dresura štićenika

Bivša zaposlenica tako kaže kako se to (nasilje) u Brezovici, ali i u nekim drugim Caritasovim domovima, događalo i prije 2002. godine, kad je komisija Ministarstva rada i socijalne skrbi uočila nepravilnosti u radu Brezovice. Ona kaže: “Ne samo da su ih čupali za kosu, šibali po licu i udarali po glavi, djecu u Caritasovu domu redovito su vezivali za radijatore, zlostavljali i izgladnjivali”. Dodaje da se na obrocima također štedjelo, te da se glavnina namirnica nije servirala štićenicima, već da su ih zaposlenici ustanove odnosili svojim kućama. Kazala je i to da su djecu s teškoćama u razvoju kažnjavali kad bi nuždu obavili u gaće. Svjedokinja je cijelu stvar usporedila s dresurom životinja.

Najprije jedan fukovski uvod. To da su internatske ustanove, kakvi su i Caritasovi domovi, zapravo mjesta dresura, nije nikakva novost, već opće mjesto Foucaultovog istraživanja o uzdizanju društva discipline i reformi kažnjavanja u razdoblju moderne iz knjige Nadzor i kazna, i stoga sama po sebi ne izaziva neku veću pažnju. Izgleda da je cijela stvar u tome što je zbog određenog viška dresure afera izbila u javnost. Prozvani popovi nisu u tom smislu samo prijetvorno prigovarali medijima zašto su cijelu stvar iznijeli u javnost, oni su, barem jednim dijelom, bili iskreno iznenađeni reakcijom javnoga mnijenja. Jer, k vragu, razmišlja prosječni pop na jedan čisto fukovski način, nismo li tu ustanovu i osnovali baš zato da državu rasteretimo problema djece bez roditelja, potencijalnih skitnica, prosjaka i, vrlo vjerojatno, budućih prijestupnika. Nije li nam na neki način čak i delegiran zadatak da dresiramo ta potencijalno opasna tijela, da ukalupimo te mlade duše.

U cijeloj stvari nije zgorega spomenuti ni to da je Caritas lani obilježio 35 godina bavljenja nezbrinutom djecom. Ispada da je tu proslavu trebalo nekako uveličati, nekako je javno istaknuti. Kao što se iz nekih drugih primjera zna, zlostavljanje nikada nije dovoljno samo po sebi, ono treba biti nekako obznanjeno, na neki način treba biti dotureno većem broju očiju od onih ovlaštenih, dakle, samoj javnosti. Tako si, primjerice, zlostavljanja u iračkom Abu Ghraibu, da nisu snimana VHS-om i da su ostala tajna i nedostupna, ne bi uopće mogla priskrbiti pojam mučenja u današnjem smislu te riječi, a sami bi mučitelji ostali neznani junaci zatvorskih sistema i kao takvi bili izgubljeni i zaboravljeni na dugoj anonimnoj listi zatvorskih stražara.

Gdje je više nasilja, u domu ili - domu?

To obznanjivanje kažnjavanja vuče svoj korijen iz tradicionalnog poimanja kazne. Kao što se zna,  predreformatorski penalni sistem, onaj prije 18. stoljeća, upravo je insistirao na javnosti kažnjavanja. Bila su poznata javna smaknuća, javna poniženja zatvorenika i prijestupnika, javna kamenovanja od svjetine, javna sramoćenja različitih vrsta. Uostalom, tajnost u takvim stvarima ni danas nikada nije dovoljna, iako je, dakako, nužna. S vremena na vrijeme treba dojaviti suverenu, državi, bezimenom zakonu, pravosudnom sistemu ili društvu kao takvom, kako se uopće ustanove odnose s kažnjenicima ili potencijalnim kažnjenicima (internatskim  štićenicima, luđacima, bolesnicima i drugima). Odatle i taj privid ekscesivnosti, iako je zapravo riječ o ritualnom povremenom pokazivanju da su stvari pod kontrolom, da se disciplina provodi i da se kažnjavanje odvija prema redu vožnje.

U tom je smislu indikativna izjava ravnateljice Caritasa o odgoju. Kaže ona: “Ako ne možete s djetetom na kraj, udarite ga”. Premda tom izjavom praktički potvrđuje glasine o fizičkoj torturi u domu, ona ujedno više nego spretno prebacuje lopticu iz zone domskog odgoja na plan odgoja u svakoj našoj obitelji, svakom našem domu. Jer, ravnateljica vrlo dobro zna da je i obitelj samo jedna disciplinirajuća organizacija koja, baš kao i sam brezovički dom, poznaje nasilje kao oblik normiranja. U obitelji ga je čak puno više nego u domu. Uostalom, nije li upravo katolički dom nerijetko refugium pred obiteljskim nasiljem.

Osim bestidnog iznošenja u javnost intime nezaštićenih štićenika, u priči o Caritasovu domu za nezbrinutu djecu ima i elemenata koji ukazuju na opscenost. Tako je na jednoj od nekoliko upriličenih konferencija za medije jedan od aktera ustvrdio da su neke stvari među djecom normalna pojava, što je slikovito opisao riječima: “I djeci se digne ona stvar!” I tu se postavlja pitanje je li posrijedi samo eksces, tek jedna nesmotreno dana izjava, ili je pak riječ o stanovitoj zakonitosti. Službeni stavovi, baš kao i opće mišljenje, kažu - dakako naivno - da su ustanove za odgoj moralne, da podučavaju ispravnom životu, da u tom kontekstu o seksu ili uopće nema govora ili je govor o njemu pod kontrolom stručnog osoblja. Kad se netom citiranoj izjavi doda i ona ravnateljice Caritasa, koja je mrtva-hladna kazala da “oni stariji koji put pokažu mlađima svoje spolne organe i slično”, onda je jasno da one čine jednu cjelinu. Između službene istine o internatima i onoga što se tamo doista događa, a događa se seks, kao i njegove patološke permutacije, postoji jasan jaz. Je li to seksualiziranje internatskog života incident ili je pak pravilo? Čini se da je to ipak nešto inherentno zatvorenim sustavima, štoviše, da je zbog reduciranog izbora partnera homoseksualnost, recimo u zatvorima, nerijetko učestalija nego u vanjskom društvu, a i silovanja su češća nego izvan tih sustava. Iako se o tome uopće ne govori, ili se govori rijetko, seks je onaj inherentni opsceni dodatak koji je za zatvorene sisteme praktički konstitutivan.

Kad je nasilje inherentno

Ova afera o zlostavljanju u Caritasovom domu zapravo postavlja pitanje o samoj jezgri takvih sistema. Mogu li se domski uvjeti humanizirati? Mogu li se u budućnosti izbjeći ovakve stvari? Čini se da su posrijedi, ako ne baš posve pogrešna pitanja, a ono u najmanju ruku pitanja od sporednog značaja. Uostalom, nisu li upravo današnji zatvoreni sistemi oblici humaniziranja kazni, nisu li upravo bentamovski panoptikoni, reformirani zatvori i današnje kasarne, ludnice i škole oblici humaniziranja nekada krajnje neljudskih sistema prisiljavanja i kažnjavanja pojedinaca? Pa jesu, dakako, znamo to iz spomenute Foucaultove knjige. Nikakvog daljnjeg humaniziranja tu ne može biti. U Brezovici se može priskočiti tek s ponekom vatrogasnom mjerom, no takvim je institucijama nasilje inheretno. Ono je neiskorjenjivo. Zanimljivo je da razradu jedne takve utopijske ideje - humaniziranja današnjih već humaniziranih zatvora - posljednjih mjeseci možemo pratiti u američkoj televizijskoj seriji Oz, koja prikazuje život u jednom američkom zatvoru gdje jedan nadobudni zatvorski pedagog osmišljava Smaragdni grad. Riječ je o ponešto liberalnijem sistemu vođenja svakodnevnog zatvorskog života: umjesto iza rešetaka, zatvorenici su smješteni iza pleksiglas stakala, relativno se slobodno kreću unutar centralne, najveće prostorije, provode čitav niz slobodnih aktivnosti i slično, ali se broj ubojstava i silovanja među arestiranima uglavnom ne smanjuje. U jednom trenutku vođa crnih muslimana prilazi zatvorskom reformatoru i pita ga što je Smaragdnim gradom želio postići: “Želiš nam humanizirati pakao?” Jer, pakao se ne može uljepšati, on ostaje pakao makar bio smješten u pitoreskno mjesto sa starinskim dvorcem u blizini, makar štićenik u njemu imao više vremena za košarku i čitanje nego što je to uobičajeno u ustanovama tog tipa. Jedini je izlaz ukidanje takvih institucija. Međutim, kao predradnja za ovakav radikalni čin potrebna je društvena reforma, da ne kažemo revolucija.

Prema tome, događaji u Brezovici nisu incident, oni to nisu ni tu, ni uopće u takvom tipu ustanova. Incident je, možda, samo njihovo obznanjivanje. Jer, suviše čest javni govor o zlostavljanju, seksu i silovanjima u zatvorenim sistemima ipak bi poremetio poredak, možda ga čak i dokinuo, u svakom slučaju izložio ga opasnosti. Stoga iz viška dresure na brzinu treba pomesti višak.