Kako iz distopije?

Darka se maglovito sjećam iz šezdesetih. Nisam se s njim susretao. Znao sam da je stručnjak za Brechta i za znanstvenu fantastiku (SF). A onda je nestao iz zagrebačke sredine i dugo za njega nisam čuo, sve do prije koju godinu kad se u Filozofskim istraživanjima pojavio njegov esej Kapitalizam znači/treba rat. Govorio je u njemu kao istinski i strastveni vjernik ideje komunizma: “... trebamo shvatiti da nema pjesništva bez komunizma niti komunizma bez pjesništva”. Nisam vjerovao da još ima takvih. Poželio sam stupiti u neki doticaj s njim, što baš i nije bilo lako. Dobio sam njegovu adresu u Italiji gdje živi kao umirovljenik nakon završene profesorske karijere na Sveučilištu McGill u Montrealu. Otad smo u povremenom kontaktu e-mailom.

U više navrata izrazio je želju da objavi ponešto u Hrvatskoj. Pojavilo se više njegovih eseja, poglavito zahvaljujući Marijanu Krivaku. Marijan je te eseje pisane na engleskom i prevodio, s izrazitom empatijom. I uredio ovu zbirku upravo objavljenu u biblioteci “Filozofskih istraživanja”.

Intelektualci u doba postfordizma

Brižljivo i iscrpno predstavio ih je sam autor u podužem uvodu Predgovor 2005: U Julijinoj grobnici (Za što, Kada i, ne manje važno, Kako). Tu stoji i bitno obrazloženje: “Ova se sondiranja dakle približuju nekim središnjim hitnostima koje određuju naše živote. Ispisana su u točno omeđenom razdoblju koje započinje nekoliko godina nakon općeg uzmaka glavom bez obzira nakon 1989. – nakon pada ‘realno opstojećeg komunizma’, ne samo kao činjenice već i neke imaginarne zakonitosti, gdje se de facto objava poraza pretvara u ideološku postavku de iure nevaljanosti ovoga i svakog budućeg radikalno oporbenog obzorja”.

U tom se suočenju Suvin pokazao spremnim prevrednovati neke ključne pozicije koje degradiraju život, ali ne i prevrednovati svoje obzore i usmjerenja. Oslonio se ponajprije na Brechta. Kao i Galileo, započeo je imperativom u kojem se spajaju spoznaja i odgovornost – “Moram to znati” – sam sebi kaže. Moram razjasniti najprije samom sebi, a onda svakome tko želi misliti onkraj svojih povlastica – što je to i kako trebamo razumjeti radi zajedničkog opstanka.

Što i kako – o tome Suvin ima svoju predodžbu. On epistemologiju vidi kao susret znanja, umjetnosti i oslobađajuće politike, koji su začeti u zajedničkoj praksi. Ali, gdje se to može naći? Zar u nepreglednoj džungli zamračenja u kojoj on, kako sam kaže, pokušava razlučiti prva razgraničenja i žarišta?

U ovom uvodu, koji je ujedno i predgovor i pogovor knjizi od pet eseja, autor govori pobliže o svakom od njih. Prvi esej nosi naziv Utopizam od orijentacije do akcije, a autor ga karakterizira kao mjesto prijelaza od dugogodišnjeg bavljenja znanstvenom fantastikom do horizonta koji naziva političkom epistemologijom. Svojevremeno, Darko mi je bio poslao svoj traktat s dvadesetak teza o distopiji i zamolio me za komentar. Ono što sam tada o tome napisao možda najbolje ocrtava njegovu temeljnu misaonu strukturu na kojoj se nadograđuje i cijela ova knjiga. A i moje uvažavanje njegova intelektualnog napora da odgovori na pitanje što je nama, intelektualcima, činiti u doba postfordizma.

Između činjenice i fikcije

U spomenutim tezama koje odveć čvrsto izriču njegove bitne spoznaje, uvide, konstatacije i načela prosudbe o utopijskoj refleksiji sadašnjice, najvjerodostojnijom mi se čini misao da i činjenice i fikcije oblikuje ista ljudska imaginacija. On tu misao, međutim, ne razrađuje, iako smatra da ontološke razlike između činjenice i fikcije ne bi bilo dobro zanemariti.

Ali kad je riječ o kretanju, pojmu pogotovo važnom za odgovor na početno, temeljno i imperativno pitanje njegova traktata: “kako poduzeti otvaranja koja vode prema djelovanju” (how to undertake openings that lead toward agency?) – taj preskok preko ontoloških razlika između činjenice i fikcije može biti sudbonosan, to jest možda upravo ta razlika (i njezino razumijevanje) doista u sebi nosi sudbu.

O kretanju traktat govori, u više navrata, eksplicitno i implicitno, ali u različitim smislovima. Jednom se kretanje razumije fizikalno, poput svemirske mehanike: locus, horizont, orijentacija, vektor – u imaginarnom prostoru, uz napomenu da su sve metafore vremena prostorne, a drugi se put govori o povijesnom kretanju, primjerice o epistemijskom pomaku od tridesetih na sedamdesete, u kojem razdoblju “kapitalizam kooptira sve što može iz utopije” (capitalism co-opts all it can from utopia), čemu, pak, korespondira kulturalna promjena od sistemskog prema heurističkom utopijanizmu.

Netematizirana, neidentificirana i neizdiferencirana problematika ontoloških razlika potisnuta je i blokirana izuzetnom moći autorovih sinteznih/sinteteičkih formulacija kojima traktat najviše imponira. One se odnose na definiranje/označavanje krajnjih stanja/procesa svjetskosti: “nadsvođujući distopijski konstrukt jest “onaj informacijski” post-fordizma i globalnog kapitalizma samoga” (the overarching dystopian construct is the “informational one” of Post-Fordism and global capitalizm itself). Najimpresivnije i misaono najprodubljenije jesu dvije ključne oznake-sintagme, komplementarne u svojim značenjima: “ideologiziranje prijenosa i komodificiranje zamjene” (transfer ideologizing & substitution commodifying). Pod prvom se razumije injektiranje “hegemonijske buržoaske verzije američke normalnosti u neurone ljudi” (hegemonic bourgeois version of US normality into people’s neurons), a pod drugom komodifikacija želje, osobito “želje za srećom kao punoćom značitosti ili značenja” (the desire for happiness as signification or meaning fulness).

Diznifikacija života

Mnogo je slojevitih saznanja i uvida Darko sažeo u svojoj kovanici diznifikacija (disneyfication). Čini se da ona nije samo pregnantna nego i istinita deskripcija dominantne mitologije: “Oblikovanje afektivnog ulaganja u komodifikaciju što um ograničuje na infantilizam kao iluzorni bijeg od smrti” (a shaping of affective investment into commodifying which reduces mind to infantilism as an illusorry escape from death).

Istina je također da je ta mitologija duboko neprijateljska prema znanju, pa i prepoznavanju zbilje, baš kao što osujećuje svaku alternativnu imaginaciju. Ipak, moramo se upitati koliki je njezin stvarni vremensko-prostorni doseg u ljudskim/neljudskim egzistencijalnim uvjetima opstanka glavnine svjetskog stanovništva, u toj živoj/živućoj distopiji koju bi, kaže Darko, trebalo nazvati anti-utopijom. Ali, spram koje/čije utopije, ako je to eu-topija kraja kvalitativne povijesti kako pretendiraju njezini glasnogovornici, to jest nositelji/pobornici globalnoga tržišta “nereguliranog za viši profit kapitala, vrlo reguliranog za veću/višu eksploataciju radnika” (unregulated for higher profit of capital, very regulated for higher exploitation of workers)?

Ako je istina da su svi nekapitalistički prostori – od genoma do ljudskih želja – već kolonizirani, da su “vjerovanja” posve zagađena i da nam “kultura” priskrbljuje autoritativne obzore djelovanja i značenja, moramo se pitati tko smo to mi (intelektualci?) i u kakvoj smo duševnoj i duhovnoj vezi, primjerice, sa stotinjak milijuna Kineza koji bezglavo lutaju pustom unutrašnjošću te mnogoljudne zemlje, u kojoj za njih više nema nikakva društvenog prostora, ili s populacijom dvadesetogodišnjaka crnog kontinenta, koja ne zna ni za kakav pojam povijesnog vremena. Tko su pisci-refraktori njihovih ne/osviještenih pojedinačnih i kolektivnih sudbina? Znamo li što su snovi njihove mašte, a što realne nade njihove zbilje? Jer, još uvijek, i oni žele živjeti.