Grozdana Cvitan  

Kako iz otkačenosti

In Ri je znakovit naslov koji svojom simbolikom i zanimljivom dosjetljivošću sugerira stanje među mladima u Rijeci. Mladi riječki autor Marko Luka Zubčić (rođen 1986.) preko simbola INRI želi uvjeriti čitatelja u mračnu stranu odrastanja koju dio urbane osnovnoškolske i srednjoškolske mladeži prelazi u pokušaju da zajednički podijele osobne frustracije, nedostatak pažnje i ljubavi koju očekuju od obitelji, škole ili nekog trećeg, strah od represija društva i cinizam tog istog društva da uredi scenu narko-dilera i dostupnosti alkohola na svakom koraku, kao najprepoznatljivije na skali sredstava bijega.

Samo opća mjesta

Počinjući i završavajući roman istom rečenicom (Prekrasan dan na samom kraju šestog mjeseca) on u sto slika (brojem obilježenih kratkih zapisa) pokušava sažeti desetak godina jednog društva s Gornje Vežice, gradskog naselja u kojem mladi žive svoj zajednički, od obitelji izdvojen život stalne “ufuranosti”. Iako prevladavaju zapisi o tulumima koje u početku karakterizira drogerska početnička znatiželja konzumiranja svega i svačega, što kasnije prerasta u upoznavanje onog što se trenutno nosi u svijetu, roman In Ri u rijetkim zapisima posvećenim razmišljanjima i razgovorima tih mladih ljudi svjedoči njihovu želju za bliskošću, razumijevanjem, prevladavanjem straha koji izvire iz svih njih i koji ih vodi upravo u stalan bijeg iz stvarnosti bilo kojim od dostupnih sredstava i stimulansa. A dileri Splićo i Pijetao “prijete” postati glavni junaci romana, kao što su junaci njihovih razgovora u trenucima kad procjenjuju travu koju motaju doslovno do besvijesti.

Dug autorskog, književnog odrastanja romanopisca Marka Luke Zubčića još je velik, a njegove konstrukcije djela daleko su od strukture koja pomaže autoru da se prepozna i potvrdi u određenoj nakani. To je ponajprije jedan od onih romana novije književne produkcije koji pokušava određenu urbanu sredinu, sa svima koji se u njoj nađu, pretvoriti u likove djela. Problem nastaje kad u prozi u kojoj samo trajanje (koje više nije moguće nazvati ni akcijom) prezentirano dijalogom nosi djelo – nedostatak analitičke dosljednosti i ukupne sličnosti sve likove pretvara u skupinu iz koje je teško izdvojiti pojedince, pa je spolna razlika jedina sigurna. A i ona samo zbog stalnog ponavljanja seksualnih aktivnosti kao dijela ukupne navike zajedništva. Povremeni pokušaji (i ne samo pokušaji) suicida, navika da se u vlastitu stanu bude “dobar” prema očekivanju roditelja, a u dobnoj skupini što otkačeniji ne ostavlja prostor za kontraste, poredbe, razlike. U rijetkim scenama, primjerice tuče s manje urbanom skupinom mladih ili nesporazuma oko vrste glazbe koju grupe i pojedinci preferiraju, autor Zubčić pokušava progovoriti o razlikama među likovima, u ukupnoj generaciji, pa i cijelom gradu. Jedan od parova izdvojen je ponovljenom trudnoćom koja je više ilustrativan slučaj i neugodna prolaznost. Na taj način sve slike ostaju samo opća mjesta za čije će situiranje u literaturu trebati nešto više od dijaloga u romanima kao što je In Ri. Bit će to onda kad Zubčić shvati da se prepoznavanje i identifikacija u umjetnosti događaju na razne načine, ali najmanje tako da se izrijekom izgovaraju. Pretvaranje policajca u narkića svojevrsna je poruka društvu, ali i propuštena prilika da se razmisli o bilo kakvoj akciji.

Gromka i zborna mladenačka pobuna završava u kritičkim primjedbama junaka koji rodni grad mijenja za metropolu, koji šalje autorske poruke o nekim osobnim estetikama i filozofiji življenja, odrastanjem s kojim se nosi kako najbolje zna. Promjena mjesta samo je fizička činjenica, koja slijedi nakon godina istih radnji i razgovora, istog trošenja vremena u kojima su zaobiđene škole (bez obzira na to je li se u njih išlo ili ih se napustilo), poslovi i ljubavi, da bi se na kraju pronašao netko dovoljno podnošljiv da se s njim dijeli daljnji život i traje na drukčiji, mirniji način. Deset godina stalnog tuluma odjednom je pretvoreno u početnu odraslost, izniklu iz crne rupe u kojoj su svi načini življenja vodili u suicid.

Od tuče do ljubavi

Jednostavnim i autentičnim dijalozima, slengom koji teško može biti razumljiv svakom čitatelju, ali je jedno od uspješnijih segmenata djela In Ri i Zubčićeve autorske osobnosti, roman je uvid u običaje, rituale i svakodnevnicu generacije koja stvara obrasce ponašanja. Nažalost, knjiga ostaje nabrajanje slika tih obrazaca, nepoznat je način da se iz njih izraste u individualnost, da se tijesno i tjeskobno trošenje desetak mladenačkih godina prevlada bilo kako osim stalnim motanjem džointa i šlatanjem dvoje mladih koji se nađu jedno do drugog.

Često neprecizan u izrazu, ali ne i u krajnjem dojmu, Marko Luka Zubčić zaustavlja se na atmosferi, dodiruje odnose među skupinama mladih, posebice onih koji svoj veći stupanj urbaniteta suprotstavljaju onima s manjim u uličnoj tuči – uobičajenom obliku adrenalinskog pražnjenja o kojem nitko nema dobro mišljenje i koji nitko ne izbjegava. Od tuče do ljubavi – sve može biti ritualna poza i iskorak iz rituala, i sve samo ovisi o brzini kojom skupine izmjenjuju osobni emocionalni naboj s običajnom praksom da se tog naboja riješe smotkom trave ili nečeg što “uleti”. Površnim i neobvezujućim mogu se učiniti i život i literatura o tom životu. Ali s obzirom na autorove godine i generaciju o kojoj govori sve upućuje na ozbiljnost u koju bi analiza (bude li je, a nema razloga da izostane) i jednog i drugog mogla jednog dana krenuti. Istom autorskom osobnošću.