Suzana Marjanić  

Kako je Europa-krava postala poslušni bik Wall Streeta

Kao što kaže figura simboličkoga Oca drame Obiteljski doručak ili povratak Europe, krave Lea Katunarića: “Naša obitelj sada će zajednički otpočinuti i početi zaboravljati”. No, riječ je samo o pokušaju jer su ideologijske matrice duboko upisane poput duhovnih i duševnih arhetipova kao što pokazuje navedeni multimedijalni događaj Lea Katunarića koju autor potpisuje i kao režiser (adaptacija teksta i dramaturgija: Željka Udovičić-Pleština). Ukratko, riječ je o prilagođenoj verziji Katunarićeve drame Obiteljski doručak ili povratak Europe, krave, objavljene prije devetnaest godina, točnije 1994. godine u časopisu Plima (a napisane 1990. godine; znakovito, zar ne). Na sadržajnoj razini, i to onom arhetipskom, radi se o sakralnom mitu o Europi, Zeusovoj ljubavnici, prema kojoj je “naš” kontinent i dobio političko ime. I na toj arhetipskoj razini Europa je zoometamorfozirana u kravu koju je Zeus oplodio u obličju zlatnoga bika s blistavim rogovljem, kao što je uostalom većina njegovih nasilnih seksualnih odnosa bila zoofilna, odnosno bestijalna, s obzirom da u većini slučajeva i nije bila riječ o drhtavoj i sramežljivoj ljubavi. Uglavnom se mit oko te kravolike Zeusove ljubavnice svodi na tri mitska obrasca: na njezinu otmicu i uz nju povezano silovanje ili pak oboje sjedinjeno u jedno – zoofilni motiv Europe-krave i Zeusa-bika. Međutim, navedeni je mit u ovom multimedijalnom događaju transformiran u ideološki mit, točnije u kritiku ideološkoga mita o političkoj Europi koja u novom svjetskom poretku preuzima američki obrazac jurećega bika Wall Streeta (brončana skulptura Wall Street Bull ili Bowling Green).

Anti-svečanost ulaska HR u EU S namjerno odaslanim iznevjerenim očekivanjem multimedijalni događaj Povratak Europe najavljen je na pojedinim portalima s naznakom kako je riječ o prvoj scenskoj svečanosti kojom Zagreb obilježava uzlazak u Europu. Dakako, stvar postaje obrnuta već u početnom scenoslijedu navedenoga kazališno-multimedijalnoga projekta u tri čina, čiji su činovi pritom bili prostorno vrlo jasno i simbolički razdijeljeni. Naime, dok se prvi čin odvijao u utrobi podzemne garaže (3. nivo) na Kvaternikovu trgu, drugi je čin ostvaren kao posebna vožnja u tramvaju ZET-a da bismo se u trećom činu vratili u pothodnik (1. nivo) na istome trgu preko kojega nas je figura Sina, koja je žrtvovala vlastitu Sestru za revolucionarne ideale, poput umrtvljenoga konferansjea vratila u mračnu utrobu podzemne garaže (3. nivo). Bilo je to prostorno označavanje krugoslijeda o povratku u Europu, onu istu Europu iz koje smo se 1945. nastojali ekonomski odmaći da bismo se balkanskim ratom početkom devedesetih neslužbeno i nedavno ove godine i službeno regresivno i s vatrometom za/vratili.

Ukratko, što se tiče samoga dramskoga teksta sadržajno se radi o onome što bi Antonio G. Lauer nazvao sudarom malih i velikih teorija zavjere. Naime, pod malim teorijama zavjere Lauer podrazumijeva prije svega obitelj kao društvo u malom, dok pod velikim teorijama zavjere iščitava institucije obrazovanja i zaposlenja nad čijim je strategijama nadvijena ideološka Država. I upravo tako dok roditelji pokušavaju odgojiti djecu (Sin – Tomislav Kvartuč i Kći – Nađa Josimović) u okviru male teorije zavjere – obitelji, ubrzo shvaćaju da pored njih u odgoju nazoči i državotvorno roditeljstvo ideoloških inskripcija. Iz navedenoga razloga čini mi se da je redatelj Leo Katunarić i uveo dvostruku ulogu roditelja (Otac lijevo – Alan Katić, Otac desno – Zoran Kelava; Majka dolje – Martina Kartelo, Majka Gore ili Deus ex machina – Maja Ožegović). Spomenuti su zaista sjajni glumci/glumice demonstrirali prilično širok repertoar tjelesnoga kazališta kao i raznolike glasovne mogućnosti; ovom prigodom mogu izdvojiti na početku trećega čina Sinove reske glasove u izvedbi Tomislava Kvartuča kada kao novi vođa jedne nove, ali iste, vječnoponavljajuće revolucije, izglasava smrt vlastite Sestre. Pritom je taj multimedijalni događaj pored glumačkih snaga dodatno osnažen i političkom glazbom art punk glazbenoga sastava Ilija i zrno žita koji je radnju vrlo često komentirao poput antičkoga kora, naravno, u punk dramatičnoj verziji. Nadalje bila je tu i splitska performerska skupina – Udruga za promicanje eksperimentalne poezije DADAnti koja je na početku samoga događaja izvela performans Vodoopskrba izvornih govornika. Naime, dvojica izvođača u bijelim majicama na kojima je otisnuta zastava Ujedinjenog Kraljevstva izgovaraju – jedan riječ Make a drugi riječ Shi(f)t, i to nad izvođačem koji na bijeloj majici ima otisnutu HR šahovnicu, i koji pod zapovjedništvom navedenih riječi radi sklekove, čime se izvedbeno aplicirala dihotomija “Mi Hrvati – Oni Englezi”. Pored navedenih je performera jednako tako sudjelovao i multimedijalni umjetnik Gildo Bavčević. No, o njemu nešto malo kasnije.

Katunarićev doručak i Bućanov ručak Zadržimo se na scenoslijedu s obzirom da dodatno samim prostorom, odnosno prostorima izvedbe navedeni multimedijalni događaj dodatno podcrtava antiritualni ulazak HR u Europu kao preslikanu matricu Wall Street bika. Dakle, prvi čin: podzemna garaža Kvaternikova trga (3. nivo), mnoštvo automobila, kombija s prepariranim životinjama; na jednom od kombija nalazi se Cheova fotografija, oko jednoga stupa te kaotične scene s otpacima civilizacije obavijena je tepih-draperija s jelenom u središtu šumskoga prizora (riječ je o dobro poznatom motivu kakve su neke bake u prošlom sustavu imale na zidovima ili na krevetima – svejedno). Nadalje, na karoseriji jednoga automobila nalaze se ogromne kocke leda kao što su na drugom automobilu trgovački rasprostrte krunice i svetačke sličice i simboličke milošće i sav krameraj i drangulije i cigumige u koje populistički većina vjeruje da im cukervaserski može spasiti neokaljanu dušicu. I nakon spomenutoga uvodnoga performansa Udruge za eksperimentalnu poeziju DADAnti na scenu stupaju predstavnici hrvatske psihotične obitelji. I tako prvo odjekuje riječ “tata” te se i pojavljuje figura Sina na skateboardu na čijem je prednjem dijelu instalacijski umontiran preparirani vuk. I ubrzo se ta mala hrvatska obitelj našla na okupu na tim okaminama emotivnoga i ideološkoga smeća. No, već je sljedećom scenom bilo kakva iluzija o možebitnoj idiličnoj obiteljskoj sreći razbijena incestuoznim okvirom i krikom Kćeri nakon što je otac odvodi u jedan od automobila. Žrtva je začeta jer Majka Europa pred tim silovanjem zaklapa svoje velike oči (Europa, Aerope, grč. ona koja je velikih očiju, odnosno širokoga lica ili pak dobro navodnjena, kako navodi Graves). Završno prvi je čin zaokružen scenom u kojoj svi likovi u bijelom donjem rublju sjedaju na stolice, a ispred njihova jednoreda pojavljuje se astronaut, no ne kao “kozmonaut” u NSK programu kulturalizacije svemira. Katunarićev je, naime, astronaut, kao uostalom i svi predstavnici vojnoga istraživanja svemira, ideološki označen – nosi bijeli križ s natpisom Coca-Cola, i popraćen je u stopu novinarima TV kuća. Kolonijalizirana Europa američkim bogom novca nastavlja ekonomsku kolonizaciju po svojim šavovima. Kultura joj u tome uopće nije potrebna.

Uslijedio je drugi čin, i to u svečarskom ZET-ovu tramvaju s crvenim zastorima. Posebna vožnja. Članovi obitelji kreiraju vlastitu stvarnost stereotipovima, izgovaraju tekstove iz partizanskih filmova, slogane reklama i sl. Ne postoji nijedna njihova originalna rečenica, ali svejedno, kako to logikom ekonomskoga paradoksa ide, kreiraju vlastite situacije. Nadalje, obitelj nas upozorava kako situacija postaje ozbiljna jer je došlo do grupiranja neprijatelja. Naime, Sin je u toj kružnoj vožnji tramvajem Kvaternikov trg – okretište Maksimir – Kvaternikov trg postao vrhovni vođa, drug. Nakon te objave publika je pozvana da izađe iz tramvaja i da se vrati u podzemnu garažu Kvaternikova trga. I to prvo na 1. plato pothodnika gdje se odvilo žrtvovanje Kćeri. Nadalje je publika ponovo procesijski odvedena na drugi plato gdje je Udruga DADAnti uprizorila jedan od svojih glasovnih, zvučnih performansa (riječ je o performansima Himna i  Karawane u okviru kojih su članovi Udruge čitali Ursonatu Kurta Schwittersa i Karawane Huga Balla) pred Sinom koji nosi Fijolićevu crvenu skulpturu Rektum iz 2008. godine. Riječ je o svojevrsnom gorostasu koji na grudima umjesto ordenja ima čmar, a ironizaciju svih nas kao velikoga crvenoga rektuma umjetnik nadopunjuje sjajnom autoironijom jer tom crvenom antijunaku pridaje vlastito lice. I tako nas, grleći navedenu skulpturu, Sin odvodi, za/vraća u 3. nivo podzemne garaže na čijem se ulazu nalazi razapeti polunagi pionir (Gildo Bavčević) na čijem je trbuhu velikim crvenim slovima prijetećim ispisana riječ DUG.

I završna scena toga trećega čina odvija se kao postmortalno, edensko susretište, doručak te naše psihotične obitelji sa završnom zajedničkom poskočicom “novi svijet – novi život”, i to oko skulpture bika kojega svi članovi Svete Obitelji moraju zajahati. Bik je mehanički, cirkuski, reprezentacijski, a igra koju nudi čine pravila koja se mora savladati. Zanimljiv je pritom prvotan naslov ove drame – Obiteljski doručak ili povratak Europe, krave kao i slike Kostur za ručkom Borisa Bućana koja je preuzeta kao plakat za ovogodišnji Festival Miroslav Krleža, a koji je otvoren na dan ulaska HR u EU. Evropa danas, u Krležinu određenju, kao Evropa-bik Wall Streeta u Katunarićevu određenju.