Osvrt na izložbu Projekt Ilica kolektiva Oaza, Galerija HDD, 2.-12. prosinca 2014. godine
S vremena na vrijeme, u galerijskim prostorima grada Zagreba pojave se pojedine izložbe koje jednostavno nadmaše ostalu, manje-više tradicionalnu, “slike-na-zidu” formu izložbene djelatnosti. To je najčešće rezultat dugotrajnijih projekata poput izložbe Projekt Ilica u Galeriji HDD koja je u svojoj suštini niz radionica, suradnji, nastalih proizvoda i korpusa znanja koji je razmijenjen unutar projekta Stara škola Ilica. Kolektiv Oaza primio je već mnoge pohvale za svoj projekt, kao i ovogodišnju prvu nagradu na 49. zagrebačkom Salonu na kojemu su dizajnerice istog kolektiva – kada bismo mogli realno dijeliti nagradna mjesta – konkurenciju ostavile i za više od jednog mjesta iza sebe. Kolektiv čine Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec, mlade dizajnerice čiji su nam pojedini proizvodi već poznati, primjerice ruksak Rogoz.
Mali obrti protiv divova Krenimo od polazišne točke mnogih analiza, mjesta radnje, ulice Ilica od broja 50 zaključno s brojem 150, koja je i radno susjedstvo dizajnerskog kolektiva. Na spomenutim brojevima već pozamašan niz godina nalaze se prostori obrtničkih djelatnosti koje njeguju specifičnu kvalitetu proizvoda i tradiciju proizvodnje, ali ih i sve više ugrožavaju nadolazeći proizvodni divovi. Oaza je okupila pojedine obrtničke radionice poput frizerskog salona za muškarce, postolarske radionice, tiskarske radionice i radionice popluna. Organizacijom radionica na kojima su predavači bili upravo ljudi koji te obrte vode educirali su o i obučavali u njima preferiranom zanatu polaznike – lokalno stanovništvo. Video zapisi na kojima su radili suradnici Neven Petrović (snimatelj) i Emir Šehanović (montaža), fotografije za koje je zaslužan Bojan Mrđenović, kao i konkretni proizvodi nastali u radionicama artefakti su izloženi u Galeriji HDD, dok su originalni razvijeni patenti, modeli, krojevi i kalupi ostali na pravo korištenja obrtnicima.
Ne treba duljiti o samoj domišljatosti tog projekta koji je hvalevrijedan na više razina. Osim zanimljive početne ideje, pohvala ide kolektivu Oaza na načinu ostvarenja ideje, uspješnom umrežavanju, ostvarenju cilja cijelog projekta, na postavljenoj izložbi te, logično, na odličnom – dizajnu. Svima je poznata teška borbena pozicija malih obrta protiv divova čija se proizvodnja temelji na brzini trake stroja i ciljanoj indiferentnosti svakog proizvoda. S druge strane, sve više raste stopa poštovanja prema tradicionalnim materijalima, trgovinama, načinima proizvodnje, proizvodima i sve više ih se pokušava reanimirati na lokalnim razinama, što su hvalevrijedne reakcije, no često i brzo usahnu. Oaza je pokazala ljudsku stranu projekta suradnje obrta i dizajna davši tim malim obrtima šansu da se istaknu, osvježe i otvore svoja vrata zainteresiranima koji su svjesni važnosti, kvalitete i posebnosti svakog od proizvoda koji prijeđe njihov prag. Također, ne treba zaboraviti obrtnike, novopečene predavače polaznike – Stipana Josića, Dubravka Lackovića, Alenku Antolić-Soban i Ivicu Prgometa – koji su nesebično podijelili znanje, iskustvo i, zasigurno, male trikove velikih majstora.
Afirmacija starih zanata Druga stvar, način ostvarenja ideje, kolaborativni edukativni program ostvaren kroz radionice, podrazumijeva široku lepezu finalnih proizvoda raznih oblika i varijacija te je plodno tlo za razvoj ideje u formalni finalni produkt cjelokupnog projekta, izložbu Projekt Ilica. Kroz neposredan kontakt i transformacijom obrtnika u predavače koji iz ruke u ruku predaju znanje o svom zanatu došlo je do staromodnog formata prijenosa znanja koji je osvježen različitim profilima ljudi. Ti isti ljudi koji na svakakve načine izražavaju kreativnost i više su nego pozvani “bacati” vlastite ideje, utjecati na proizvod i u krajnjoj liniji razviti novi model ili kroj, čime svatko od njih, kao i svaka radionica, ima niz finalnih produkata. Izložba kao završna smotra cijelog procesa organizacije – konkretnog radioničkog rada živih ljudi ne nužno umjetničkih usmjerenja, diferencira se od uobičajenog divljenja djelima ili umjetniku i nama ostavlja jedan kompletno drugačiji korpus znanja. Ne samo što nas osvještava o prisutnosti tih obrta koji su za nas inače vintage natpisi i šarmantne ispupčene vitrine pune klasičnih muških cipela na putu prema Trgu bana Jelačića.
Za kraj, kvalitetan dizajn. Kao što arhitektura bez namjene propada, tako i dizajn, koliko god bio dobar, nažalost ne može opstati ako ne ispunjava sve potrebe korištenja. Obrt, svojevrsni daljnji predak produkt dizajna, nešto je što nužno podrazumijeva uživanje proizvoda ili usluge, bilo da se radi o postolarskom obrtu bilo o frizerskoj radnji. Već etablirani ilički obrti poznati kao tradicionalni tako su se zasluženo napokon našli pod svjetlom reflektora. Mnogo je predmeta u našoj ponudi za koje bismo rekli da su kič i namijenjeni isključivo turistima koji ionako ne znaju prava mjesta – predmeta koje kolektiv Oaza i obrti uključeni u projekt izbjegavaju oslanjajući se na iskrenost proizvođača bez želje za lažnim “tradicionalnim” proizvodima koji su zapravo proizvedeni na nekom istočnijem dijelu svijeta.
Kolektiv Oaza uspio je u pokušaju formiranja pojedinih proizvoda iličke ponude kao autentičnih lokalnih manufakturnih brandova. U danom kontekstu, ti će obrti i proizvodi biti prepoznati kao ono najbolje od toga prostora. Sam dizajn izložbe kolektiva Oaza kao i njezin sadržaj pokazuju iskusne oči koje su neopterećene prenapuhanim vizualnim epitetima, a sigurne u svoju ideju i rezultate cijelog projekta. Da zaključimo, valja opet napomenuti da su i obrt i dizajn projektom Stara škola Ilica i izložbom Projekt Ilica dobili jednu novu, ljudsku dimenziju, te premostili brojne granice koje su im ranije onemogućavale suradnju i korespondenciju između proizvođača i korisnika. Tim dodatnim faktorom kojim su obogaćeni osiguravaju sebi uspjeh i dugotrajnost iz koje će se zasigurno roditi kulturološka specifičnost i prepoznatljivost iličkih obrta.