Kako kupiti slušatelja?

Glazbeno je tržište oduvijek funkcioniralo na način da se pojedine glazbenike procjenjivalo po nizu različitih parametara, pri čemu oni čisto umjetnički često nisu bili jedini, pa čak ni presudni. Primjerice, u prošlim je stoljećima tehnički virtuozitet nerijetko bio važniji od umjetničke supstantnosti, a atraktivnosti je glazbenika često bitno pridonosila njegova formalna vezanost uz nekog moćnog plemićkog ili crkvenog, a kasnije i građanskog mecenu. Ništa bitno drukčije nije ni danas, premda je ulogu nekadašnjih mecena preuzela diskografska industrija. Na svjetskom je tržištu glazbenik danas gotovo nitko i ništa bez pregršti CD?a u izdanju neke velike kuće, koja za njega odrađuje i sav posao oko njegove promidžbe. Glazba i glazbovanje danas su tako sve manje umjetnost, a sve više puka roba ili, u nešto boljem slučaju – brand. Koliku, pak, marketing može imati prevlast nad umjetnošću dobro pokazuju i dva koncerta koja su u Zagrebu održana dan za danom – najprije nastup Bečkih simfoničara s pijanistom Lang Langom u dvorani Lisinski 6. ožujka, a potom i gostovanje Komornog zbor Erica Ericsona u Muzeju Mimara dan kasnije.

Ploče i potpisi

Bečki simfoničari već u svom imenu nose brand grada Beča, te slove kao najbolji bečki orkestar nakon znamenite Bečke filharmonije, koja je na istom mjestu gostovala samo par tjedana ranije. Pridodamo li im i ime Lang Langa, planetarno razvikanog mladog kineskog pijanista, jasno je da je Lisinski bio krcat do posljednjeg mjesta, a oduševljeni je prijem kod publike bio zagarantiran i prije nego što je koncert uopće i počeo. Diskografska industrija također je mogla zadovoljno trljati ruke – Lang Langovi diskovi u pauzi su se koncerta prodavali u velikim količinama, između ostalog i zato što ih je glazbenik na potpisivao na mjestu događaja.

No, što su nam u glazbenom smislu ponudili ugledni gosti? Zapravo, i ne baš mnogo. Posebno to vrijedi za Bečke simfoničare, koji su se u izvedbama Mozartove 25. simfonije i Schumannove Prve simfonije pokazali kao ansambl neujednačenog zvuka i ne osobite tehničke uigranosti. Sudeći prema onome što smo tom prilikom čuli, možemo slobodno, i to čak i bez imalo lokal-patriotizma, zaključiti da, u odnosu na ovaj sastav, čak niti Zagrebačka filharmonije uopće nije loš orkestar. Da stvar bude još i gora, izvedbom je ravnao švicarski dirigent Fabio Luisi, koji je Mozartovom djelu pristupio iz posve anakrone, romantičarske perspektive, dok je u Schumannovoj simfoniji muku mučio da konce složene glazbene strukture spoji u koliko-toliko uvjerljivu cjelinu – nažalost, uglavnom bezuspješno.

U izvedbi su se pak Chopinova Prvog glasovirskog koncerta i orkestar i dirigent posve povukli u drugi plan, jer je publiku ionako zanimalo samo kako svira Lang Lang. Nema sumnje, riječ je o nadarenom umjetniku čija je tehnička sprema neupitna. Nije on niti sasvim nemuzikalan – dapače. No, uz rizik da nas se optuži za rasizam, ne možemo ne primijetiti da njegovo poimanje zapadne glazbe ostavlja dojam tek naučenosti, a ne umjetniku imanentnog proživljaja. Sve je tu, doduše, lijepo i uglavnom posve neprovokativno posloženo, uz popriličnu dozu slatkastog virtuoziteta, ali ipak nedostaje umjetničke vizije koja bi ovog pijanista izdvajala iz mora glazbenika istog ili sličnog profila. Oni koji izravno ili putem snimki poznaju rane opuse, primjerice, Ive Pogorelića ili Evgenija Kisina, sigurno će se teško složiti s time da je upravo Lang Lang trenutačno jedna od najvećih pijanističkih zvijezda u usponu, kolikogod se marketinški magovi Deutsche Grammophona trudili izgurati upravo tu ideju.

Desetkovani zbor za ploču

Dan kasnije, gostovanje je uglednog Komornog zbora Erica Ericsona u Muzeju Mimara ostalo gotovo posve izvan središta interesa glazbene javnosti. Čak se i inače brojna publika ciklusa Sfumato iznenada prorijedila, a niti domaćin, Zbor Hrvatske radiotelevizije, nije bio prisutan na koncertu koji se događao u njegovom ciklusu – pokusi za koncert koji je dva dana kasnije imao u Lisinskom bili su očito važniji od mogućnosti da se uživo čuje jedan od najboljih svjetskih zborova. Okolnosti ni inače nisu bile previše sretne za goste iz Švedske, s obzirom da se na sam koncert nekoliko članova ansambla otrovalo hranom, pa je tako zbor nastupio u desetkovanom sastavu. Pa ipak, preostali pjevači, predvođeni odličnim mladim nizozemskim dirigentom Peterom Dijkstrom priuštili su relativno malobrojnoj publici uistinu vrhunski glazbeni događaj. Pritom se išlo sve samo ne linijom manjeg otpora – izabrana djela odreda su tvrdi orasi i za izvođače i za publiku, što, međutim, nimalo nije utjecalo na angažman pjevača, ali ni na prijem kod publike.

Moglo se, doduše, proći i bez Bachova moteta Der Geist hilft unserer Schwachheit auf, predstavljenog pomalo beskrvno i staromodno, no, ostatkom su se programa švedski glazbenici višestruko iskupili. Posebno je pritom za pohvalu odabir dviju zanimljivih skladbi suvremenih švedskih skladatelja Ingvara Lidholma (... a riveder le stelle) i Thomasa Jennefelta (Claviante brilioso), pri čemu se (kao i u izvedbi Brittenove Himne svetoj Ceciliji) istaknuo i niz odličnih zborskih solista. Koncert je vrhunac doživio izvedbom Schönbergove skladbe Friede auf den Erden. Kamen je to spoticanja čak i najboljih zborova, kako zbog nespretnosti hvatanja intonacije u okviru izrazito kromatizirane i prenapregnute proširene tonalitetnosti, tako i zbog određenih tehničkih nespretnosti vokalnog sloga ove partiture. No, ništa se od toga u izvedbi Komornog zbora Erica Ericsona nije moglo čuti. Jer, ne samo da je partitura prezentirana besprijekorno nego su švedski glazbenici predvođeni nizozemskim dirigent uspjeli od nje stvoriti i uzbudljivu, na trenutke i upravo potresnu dramaturšku cjelinu. Cijeli je koncert tako, za razliku od onog večer prije, bio izveden na razini koja bi omogućavala da isti odmah bez problema bude snimljen i na nosač zvuka. Jedini je problem što Komorni zbor Erica Ericssona, za razliku od Lang Langa, nema potpisan ugovor s Deutsche Grammophon Gesellschaft.