Nenad Obradović  

Kako napadati strukturalizaciju?

Međunarodni festival studentskog filma i teatra održan je početkom mjeseca u Prištini u organizaciji Akademije umjetnosti Kosova. Festival, koji je prije deset godina pokrenula skupina studenata uz pomoć profesora i slavnog glumca Faruka Begolija, obuhvaća internacionalni natjecateljski filmski i kazališni program, a prilika je da predstavi najznačajnije umjetničke segmente mladih iz cijelog svijeta. Možda se radi o slučajnosti, ali simbolike svakako ne nedostaje, da se ovaj program posvećen mladim umjetnicima održava u glavnom gradu najmlađe države Balkana, mjesta čiju moćnu ontologiju odlikuje, kako piše Marija Todorova, zamrznuta vizija konflikta. Taj europski predio stalnih previranja više je od stereotipa i to u razmatranjima koja, prema Todorovoj, nadilaze površni, osorni ili razmetljivi žurnalizam.

Priština je u ovome trenutku možda najočitiji primjer stereotipnih zabluda ili mjesto koje potkrepljuje tezu Viktora Žmegača o gradovima stereotipima čiji je posjetitelj uvijek u zabludi da li “osobnu istinu suprotstaviti propisanoj ili preporučenoj’’. Naime, u gradu koji se nalazi na razmeđi prošlog i budućeg sveprisutna estetika gradnje, karakteristična za ulice Prištine, samo je jedan izvanjski prikaz koji upotpunjuje sliku o mjestu postratne i tranzicijske traume. S druge strane, festival međunarodnog karaktera s bogatim filmskim i kazališnim programom, kao i mladi organizatori i volonteri festivala Skena Up zainteresirani za uspostavljanje kontakata, najznačajniji su pokazatelj da se ovakvim, umjetničkim i društvenim događajima, ruše postojeće granice i stereotipi koji su u velikoj mjeri zauzeli prostor neumoljive taštine, zvani Balkan, kao i onemogućili upoznavanje drugoga.

U kontekstu viđenih predstava na prištinskom festivalu, čije su poetike išle ka eksperimentalnoj formi plesa i performansa, nametnulo se nekoliko pitanja. Ponajprije, važno je markirati nove tendencije na polju (re)interpretacije svjetskih klasika danas te ukazati na trend povijesnih promjena na polju ‘čitanja’ klasičnog djela. Drugo pitanje tiče se ‘zauzimanja prostora’ kroz izvedbu/ performans/plesnu točku i djelovanja takve upotrebe scene na širi, društveni kontekst. Ta dva markirana mjesta pokušat ću približiti kroz analizu dvije predstave izvedene na festivalu Skena Up u Prištini. Predstava Hamlet, čiju režiju potpisuje Tomas Flachs Nobrega, nastala je u produkciji Akademije umjetnosti iz Berna, dok je koreografski performans Dance & Short Fiction nastao u režiji Line Hermsdorf, Jana Rohweddera i Christophera Felix Hahna u okviru Instituta za primijenjenu teatrologiju u Giessenu.

Promjena tekstualnosti i figuracije U predstavi Hamlet redatelj Tomas Flachs Nobrega izvršio je radikalnu dekonstrukciju Shakespeareova djela te je u tridesetominutnoj predstavi, uz zahtjevan fizički teatar, pitanja mržnje, osvete i želje za vlašću predstavio kroz odnos dva Hamleta i dvije Ofelije. U dva različita slučaja, jednom preambicioznom i drugom neodlučnom liku Hamleta, redatelj gradi vrlo moćnu inscenaciju gdje se u prvi plan ističu hamletovske dileme, čak i uz tako “oštećenu” dramsku radnju. Dakle, radi se o tekstu svedenom na minimum, više znakovitom nego esencijalno važnom dijelu izvedbe, kroz koji se učitava namjera autora da se klasično djelo dekonstruira u suvremenom ključu i predstavi kroz okvir relevantne stvarnosti. Takav pristup dramskom tekstu, u kratkom i brutalnom razračunavanju na sceni, emanira potrebu za čitanjem djela, i to u doslovnom smislu, kako bi se kroz taj mogući povratak Hamletu stvorilo i osobno vizualno i scensko “čitanje” djela.

Hamlet je predstavljen kroz dva lika. U jednom slučaju ambiciozan je i okrutan čovjek željan moći i bogatstva, dok se u drugom slučaju radi o neambicioznom, uplašenom mladom čovjeku koji se ne snalazi u okolnostima ‘dolaska na vlast’. I dvije Ofelije postavljene su u istom ključu, dakle kao različite scenske individualnosti, što na površinu izbacuje ključna pitanja o odnosu pojedinca i vlasti i tumači se kao relevantan i društveno angažiran izraz. Ta promjena tekstualnosti, ili karakternosti glavnih likova, Hamletu daje novu dimenziju, a gledatelje usmjerava na ključno mjesto, centar komada, izbjegavajući svaki suvišni detalj. Ponuđenu (re)interpretaciju klasičnog djela ponajbolje oslikavaju riječi teatrologa P. Pavisa koji piše: “Bilo da komad, klasičan ili suvremen, postavlja na scenu neki redatelj ili ga naprosto tumači neki čitatelj, uvijek nužno postoji vanjski pogled koji ga aktualizira, ostvaruje, pogled u kojem se stječu sve vrste projekcija’’.

Radikalno osuvremenjivanje klasičnog djela, prema Benjaminu “transfiguracija” originala, ima za posljedicu i prilično zahtjevnu, fizički napornu igru glumaca. Četvero izvođača, Lotti Happ, Ralph T. Engelmann, Annina Lara Maria Machaz i Diego Brentanoz, zahtjevne scene iznose s nevjerojatnom lakoćom igre, precizni su u onome što scena od njih traži, ali i prilično eksplozivni u dekonstrukciji lika kojeg tumače. Svatko od njih lik gradi s osobnom nadogradnjom, kroz slijed igre s likom i osobnog upisa u njega, što prilično djeluje na dinamiku interpretacije “označenog” teksta i onoga zamišljenog.

Koreografija rušenja prostora Plesni performans Dance & Short Fiction spada u red onih scenskih izvedbi koje sa sobom nose veliki broj osobnih čitanja viđenog, dakle izvedba je otvoreno polje podložno heterogenim interpretacijama i osvrtima. Radi se o plesnom djelu na margini budući da je ples samo jedan, od nekoliko prisutnih scenskih znakova koje čitamo u želji da viđenu izvedbu smjestimo u relevantan narativni okvir. Troje izvođača ujedno su i performeri, njihovi pokreti zanimljivi su za razmatranje s obzirom da su jedini relevantan poticaj za promišljanje izvedbe, jer teksta nema. Tako dobivamo izrazito koncentrirane performere koji se kreću u determiniranim uvjetima, za sobom ostavljajući prizvuk lako zapaljive eksplozivne naprave na sceni. Iako se njihovi pokreti kreću u usporenom tempu, repetitivni su i fizički iscrpljujući, napetost zbog aktualiziranja trenutka praska modne industrije i fotografskih bliceva pred kojima ste svakako najljepše biće na planeti, dovode do prodora izvan granica ograničenog prostora scene i to tako da se izvođači doslovno sele na mjesta predviđena za publiku.

Autore zanimaju problemi odnosa vanjskog i unutarnjeg, i to naglašene interpretacije života s maskom, prikrivenog kozmetikom i svijetom gdje ljepota služi kao mjerilo uspješnosti. Koliko svatko od nas imitira “pokrete” u potrazi za ljepotom, a koliko je kadar da izađe iza maske uglađenosti i djeluje kroz lice odgovornosti? Drugim riječima, kako je ustaljeni oblik ponašanja jedini ispravni, čak iako je potpuno stran osobi koja ga upražnjava, i kako se događa da se čovjek u takvim okolnostima ne buni nego o(p)staje kao parazit koji se hrani tuđim promašajima.

Vreća u kojoj se gušimo Slike kopiranja pokreta kojima nas podastiru izvođači umirujuće su i u isto vrijeme uznemirujuće. Koncentriranost izvođača, koji su ujedno i autori predstave, vidljiva je do samoga kraja. Oni svoj performans završavaju u velikoj napuhanoj vreći čija bi simbolika mogla biti znakovita koliko i plesni pokreti. Naime, ako sve nas shvatimo kao ljude koji u velikoj, okrugloj kesi zvanoj planet Zemlja ostaju bez zraka i hitno moraju naći izlaz, jasno je da se ovako jednostavna koncepcija izvedbe, uz promišljenu i razrađenu dramaturgiju, završava revolucionarnim pozivom na akciju protiv pravilno (ne)uređenog svijeta u kojem je kaos na vidiku.

Dvije predstave o kojima je bilo riječi, iako različite po načinima izvedbe, dale su anomalan prikaz fluidnosti izvedbe na suvremenoj sceni kroz čiji se izraz neizostavno naziru iskre umjetničke angažiranosti. Revolucija, a njezinu neophodnost sugeriraju obje predstave, pojam je koji zahtijeva nove teorijske postavke koje bi, u konačnici, dovele i do praktične upotrebe revolucije. Umjetnicima ostaje otvoreno polje djelovanja i to na način, kako piše Gerald Raunih, adekvatnog preplitanja umjetničkih strojeva i revolucionarnih strojeva. Nadalje, pita se Raunih: “Kako neko takvo poklapanje, shvaćeno kao povremeni/privremeni savez i razmjena, može stalno i konfliktno napadati na društvene odnose moći i na unutarnje tendencije strukturalizacije?”