Silva Kalčić  

Kako nezaposleni vide sebe?

Vama na usluzi: umjetnost i svijet rada (At Your Service…) izložbena je inicijativa Zaklade ERSTE i Tehničkog muzeja Beč gdje je izložba ranije pokazana a tiče se suvremene umjetnosti koja za temu i motiv ima rad, koji povezuje s tehnologijom i modusima mobilnosti modernog i suvremenog vremena. Kako je napisano u najavi, izložba otvara nov prostor umjetničkog diskursa, uspostavlja dijalog između tehnologije i umjetnosti te analizira različite aspekte rada u kontekstu aktualne ekonomske i društvene krize u Centralnoj i Istočnoj Europi. 

Umjetnički radovi na izložbi prikazuju različite pristupe ubrzanoj transformaciji procesa rada, s naglaskom na utjecaj mehanizacije i automatizacije na naše živote. Umjetnički radovi postavljeni su kao intervencije u stalni postav Muzeja, a na njih u prostoru muzeja upućuju crvene kružne sofe prekrivene tkaninom načinjenom od reciklirane radne odjeće, kao i naljepnice na podu koje je dizajnirao Walking Chair Design Studio. Na ulazu u muzej su roboti-prosjaci Daniela Knorra, kao humorna interpretacija jednog od zakona robotike Isaaca Asimova u djelu Ja, robot – da se robot mora brinuti sam za sebe. Industrijsku proizvodnju robota-prosjaka autor planira upravo prikupljajući sredstva robotskim prosjačenjem. Na otvorenju izložbe u Austriji održan je performans (ponovljen na otvorenju u Zagrebu) moldavskog umjetnika Pavela Braile, na kojem su daktilografi (zanimanje koje nestaje) sinkrono pisali na pisaćim strojevima što dokumentira videorad U počast pisaćem stroju: otisci tintne vrpce kraj izloženih upotrebljenih strojeva koji ispisuju tekst na papiru na način koji je po sebi svojevrsni pregled tehnološke (naročito prema kriteriju učinkovitosti) i stilističke povijesti pisaćeg stroja, u vojno-inženjerskom, industrijskom, društvenom i književnom kontekstu, preko električnog pisaćeg stroja sve do računalne tipkovnice.

Različite širine kolosjeka Pavel Braila je u videu sa snažnim geopolitičkim aspektom Cipele za Europu, iz 2002. godine, prikazao težak noćni rad na željezničkom prijelazu preko granice Moldavije i Rumunjske, gdje se vlakovi radi različitih širina kolosjeka (jedan od razloga poraza njemačke vojske od Staljina u Drugom svjetskom ratu) u carskoj Rusiji pa Sovjetskom Savezu, i zemljama zapadno od njega i danas moraju podizati na odgovarajući kolski slog. Ovdje se, radi siromaštva i tehnološke zaostalosti, to izvodi ručno. Sličan je primer Usporedbe pomoću trećeg, dvokanalnog videa Haruna Farockog iz 2007. godine, u kojemu se prikazuju različiti postupci proizvodnje opeke i gradnje u opeci, različitih stupnjeva automatizacije i učinkovitosti, u Africi, Indiji i Europi. Sjeverna željeznica vozi žene iz Češke i Slovačke prema jugu, na posao njegovateljica staraca i djece u Austriji, što dokumentira, u formi video intervjua, rad Nordbahn (Sjeverna željeznica) Anne Jermolaewe. Tema videa je radna migracija – već je gradnja željezničkih tračnica zahtijevala radnu snagu spremnu na mobilnost, nekoć dovozeći sluškinje u Beč iz istih tih istočnih zemalja Austro-Ugarske Monarhije – objašnjava nam didaktički tekst na panou oblikovanom kao prometni znak, postavljenom uz video zaslon. Na poslu su te žene danonoćno na raspolaganju poslodavcu i često bez socijalnog osiguranja. 

Annu Tallentire (videoprojekcija Lelujanje: Dijagram XV, 2012. – 2014.) zanimaju dnevne rutine u društvu u neprestanoj mjeni, perača prozora i građevinskih radnika u londonskoj financijskoj četvrti. Njihov rad je društveno gotovo nevidljiv te je prikazan usporeno, otkrivajući mnoštvo detalja na snimci. Jednako kao što se tehničkim uređajima pripisuje različiti status – rad automobila se vrednuje drugačije od rada perilice rublja – i rad se različito vrednuje, pa tako i redundantni kućni, najčešće ženski, posao. U videu Uključi (2004.) Adriana Pacija postavljenom kraj Teslinih izuma i auditorija za njihovu demonstraciju u Tehničkom muzeju svake nedjelje, prikazana su umorna i zabrinuta lica nezaposlenih srednjevječnih muškaraca iz albanskog Skadra, umjetnikovog rodnog grada. U nadi da će dobiti posao, oni se svakodnevno okupljaju pred Vijećnicom i zajedno “izvode nerad”. Paci ih angažira da, sjedeći na monumentalnom stepeništu Vijećnice, svaki ponaosob upali priručni generator (zbog stalnih prekida u opskrbi električnom energijom, generator je u Albaniji neizbježna opcija) koji pali sijalicu u muškarčevoj ruci pa svaki od njih “postaje” krijesnica, “dobiva posao” rasvjetnoga tijela koje svjedoči modernizaciji i napretku grada ali u njemu ne sudjeluje. “Nastala energija upotrijebljena je isključivo da bi muškarci osvijetlili same sebe i svoju beizglednu situaciju, čineći tako vidljivim i svoj položaj.” Fizička snaga postaje podjednako nepotrebnom robom na tržištu u kontekstu nerazvijene industrije, i u automatiziranim razvijenim industrijama. 

Rad na tijelu, rad na sebi Videoradovi Haruna Farockija, Adriana Pacija i Anne Tallentire nisu naručeni posebno za ovu izložbu no ipak otvaraju ili pružaju odgovore na neka pitanja vezana uz društvo rada: kako se rad mijenja? Kada je povlastica, a kada opterećenje? Što znači automatizacija radnog procesa? Jesu li današnje društvo znanja i ekonomija uslužnih djelatnosti budućnost našega radnog vijeka? Što znači biti fleksibilan i mobilan? Kako rad i nezaposlenost utječu na to kako se doživljavamo? Urlike Lienbacher u instalaciji s videom Elita/Tijela iz 2012. u izložbenom prostoru inscenira teretanu, aranžman utega izrađenih u bečkoj manufakturi porculana Augarten, čime im oduzima osnovnu karakteristiku uporabnosti, slično kao što Ai Weiwei daje izraditi u porculanu replike-skulpture sjemenki suncokreta. Tema rada Elita/Tijela ovdje se tiče “rada na tijelu”, oblikovanja tijela vježbanjem po vlastitoj želji te bivanja u formi kao nužde društvenog uspjeha. Vježbanje tijela i mentalne vježbe način su optimizacije čovjekovih “sredstava za rad”. Detektivi iste autorice, Urlike Lienbacher, iz 2012. godine, zrcala su ovješena o strop muzeja iznad prolaza za posjetitelje, koja se okreću po principu slučajnosti i kao takva se koriste za panoptikonski nadzor radnika u industrijskim halama. 

Kako sam napisala u tekstu za riječku udrugu Pro Torpedo (za VI. međunarodnu konferenciju industrijske baštine), “Rabotnik”, radnik, pojam koji dolazi od starog slavenskog izraza rabota = teški, često prisilni rad, u djelu Karela Čapeka “R.U.R.” prvobitno je imala značenje potom nastaloga pojma robot, koji radnika zamjenjuje, i time oslobađa, no istodobno ga i paradoksalno, na tragu ideje lumpenproleterijata, čini proizvodno suvišnim. U prvoj polovici 20. stoljeća, avangarda je propitivala način na koji se umjetnička revolucija može ticati i povezati s političkom, ali i socijalnom promjenom. Nikolai Tarabukin u eseju Od stalka do stroja napisao je da je uloga konstruktivističke umjetnosti biti u službi propagande industrijske proizvodnje te slaviti njezinu ljepotu, umjesto da u njoj ima formativnu ulogu. Maljevič, 1933. naslikavši Radnicu u crvenom, definirao je religiju i modernu tehnologiju, koju naziva “tvornicom”, kao podjednako težnje perfekciji: u slučaju tvornice ka postizanju savršenstva materijalnog svijeta. Zaneseni tehnikom i industijalizacijom, konstruktivisti smatraju da tehnika treba zamijeniti “stil” bilo koje vrste, prema idealu “umjetnika inženjera” – tako Tatljin radi nacrte za radničku odjeću, Alexander Rodčenko oblikuje prilagodljiv i sklopiv namještaj za radnički klub, prikazan u Sovjetskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Parizu 1925. godine. Nastavak ideja avangarde je retroavangarda 1960-ih i 1970-ih te ideja umjetnosti kao “društvene skulpture” odnosno jednačenje “umjetnost = život” Josepha Beuysa.

Strojevi i bogovi U suvremeno doba, motiv radnika često je korišten u njegovoj izočnosti, a primjer je ilustracija koja koristi alpsku i grafitersku ikonografiju pod nazivom Mrtvi radnik (eng. Dead Worker) Veste Graphiste. Suvremeni umjetnici koji djeluju u Zagrebu te tematiziraju upravo tijelo radnika i radne procese te tranzicijsku deindustrijalizaciju Hrvatske odnosno društvenu nedvidljivost “plavih ovratnika”, su Igor Grubić, Marijan Crtalić i Andreja Kulunčić. Riječima Igora Grubića, “od nekadašnjeg društveno-političkog brenda, radnička klasa je pretvorena u ismijani relikt socijalizma”. Izložba u Tehničkom muzeju u Zagrebu s njegovom vrsnom ravnateljicom Markitom Franulić označava eskapadu u uglavnom historicističkoj koncepciji većine muzeja u Hrvatskoj, s petrificiranim postavom: izlaganja artefakata u vitrinama s policama presvučenim rozom tkaninom s volanima od lažne svile. 

Dobar primjer kontrastne interpolacije izložbe u heterogeni prostor je bivša rimska elektrana Acea, u funkciji između 1912. i 1970-ih godina, na rimskoj Via Ostiense. Godine 2005. elektrana je, “uljeznom” strategijom, obuzimanja prostora kontrastnim sadržajem i namjenom, postala stalna izložbena depadansa Kapitolinskog muzeja (Arheološki muzej Centrale Montemartini, plan restauratorskih zahvata u bivšoj elektrani: Paolo Nervi, postav izložbe: Francesco Stefanori). Korišten je način postava iz londonskog Tate Modern, no ovdje, za razliku od uzora, prostor nije ispražnjen od strojeva. U nas je idealan objekt za ovakvo umještanje kulture bila Tvornica željezničkih vozila Gredelj, što su je 1894. osnovale Mađarske državne željeznice u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora. “Montemartini” otvoren je izložbom Strojevi i bogovi: supostavljajući dva dijametralno oprečna svijeta, one klasične umjetnosti i industrijske arheologije. Sala Caldaia, galerija na prvom katu ima dva velika dizelska motora iz 1933. i flankirana je bistama i skulpturama kao i segmentima hramova i trijumfalnog spomenika. Miris ulja i masti snažno prožima zrak te čini izložbu muntisenzorijskom. U tvornici su zatečeni, i restaurirani povodom prenamjene u muzej, mrki parni kotlovi, cijevi i turbine, u kontrastu s bjelinom mramora skulptura. Tvornice nas nagone na promišljanje o vremenu, povezanog s pokretom, dok antičko kipovlje utjelovljuje klasičan ideal bezvremenosti u umjetnosti. I strojevi i kipovi u nekom su smislu disfunkcionalni, i pripadaju prošlosti. Krivulje ljudskih tijela, kao dominantne teme antičke skulpture, u nesuglasju su s linearnošću i euklidskim geometrizmom strojeva no takvom naglašenom različitošću (kontrastom) naglašena je zanimljivost obje komponente izložbe. No, ponajprije, i kipovi i strojevi nastaju kao izraz čovjekove želje za moći, i transcedencijom. Muzej je polazište za projekt pretvorbe najstarijeg industrijskog areala u Rimu, Ostiense Marconi s tvornicom svijeća Mira Lanza, u kulturalni centar i Grad znanosti.

Izlaganje nevidljivog Još se jedna izložba, do 30. kolovoza, može istodobno pogledati u Tehničkom muzeju u Zagrebu. Međunarodni umjetničko-znanstveni projekt Strukture nevidljivog čija se autorica Martina Kramer bavi temom uspostave dijaloga između znanosti i umjetnosti na način izložbe i predavanja znanstvenika, matematičara i fizičara, o principima koji neprimjetno upravljaju vidljivim svijetom. U projektu su sudjelovali i umjetnici iz Francuske, Finske i Hrvatske (Ivana Franke, Martina Kramer i Mirjana Vodopija), svojim viđenjima i promišljanjima nevidljivih struktura: svjetla, zvuka, tvari, tijela i valova. Izložba je ostvarena u suradnji s Galerijom Klovićevi dvori, gdje je njezin dio također bio izložen, Francuskim institutom i Gallerie l’Olave. Očigledno se u Tehnički muzej može otići i više nego jednom u životu, a njegovim povremenim izložbama suvremene umjetnosti u stalnom postavu vizualni i komunikacijski jezik novomedijske umjetnosti približiti širokoj publici, ponajprije djeci.