O (ne)mogućnosti umjetničke artikulacije slučaja Petrova gora
U ovom se prijedlogu želim fokusirati na samo jedan aspekt stanja spomenika na Petrovoj gori, a to je odnos između dominantnih interpretacija “ideološke” i “neideološke” destrukcije, odnosno način na koji obje kategorizacije procesâ koji su spomenik doveli u sadašnje stanje zanemaruju šire ekonomsko-političke dimenzije i kontekst projekta destrukcije (samog spomenika i sjećanja na antifašizam općenito). Ideja izrasta iz činjenice da je najveća materijalna šteta nastala od 2008./09. do danas, kad je ukraden najveći broj inox ploča. Krađa je svakako omogućena nemarom države za zaštitu antifašističkih spomenika i nesankcioniranjem krađe, ali je direktno motivirana mogućnošću prodaje, tj. potražnjom na tržištu sekundarnih sirovina.
“Ideološka” i “neideološka” destrukcija
Iako je riječ o objektu nezaštićenom od strane države, odnosno službeno zanemarenom i prepuštenom devastaciji i krađi, Bakićev spomenik nije nevidljiv ili nedokumentiran. Nakon uloge koju je odigrao u prvom valu osvješćivanja problematike devastacije antifašističke baštine (u radovima Davida Maljkovića, inicijativama nevladinih udruga), objekt je u širem smislu postao predmetom interesa međunarodnih fotografa, umjetnika i arhitekata koji putuju regijom, a ponovno se javlja i kao odredište privatnih izletnika različitih opredjeljenja.
Ti su izleti možda brojčano zanemarivi naspram predratnih posjeta, ali se čine značajnim u smislu simboličke prenamjene, dakle ne samo dekontekstualizacije, već i rekontekstualizacije objekta. Za početak, mnogim komentarima izleta zajednička je netočna ili nepotpuna interpretacija ne samo povijesti i gradnje, već i konkretne destrukcije spomenika. Čini se da dominira estetizacija destrukcije koja spomenik čini privlačnijim određenim kategorijama posjetitelja (uništena arhitektura socijalističkog modernizma kao predmet suvremenog “ruinizma”), a istovremeno označava dodatnu razinu depolitizacije objekta.
Evidentno je da se sadašnje stanje spomenika lako može interpretirati kao zastrašujuće fascinantna metafora za odnos države naspram antifašističke i revolucionarne povijesti. Stoga, a u nedostatku službenih informacija na području spomenika (a i na internetu i u drugim bazama podataka dostupnim javnosti), nije teško razumjeti zašto velik broj zainteresiranih izletnika devastaciju spomenika doživljava kao izravno ratnu i nacionalističku, dakle snažno ideološku, motiviranu eksplicitnim porivom za uništavanjem sjećanja na jugoslavensku povijest, odnosno kao dio procesa anti-antifašizma karakterističnog za novouspostavljene etničke države u regiji.
U slučaju ideološki motivirane destrukcije (“spomenik je uništen u ratu”) njezin objekt je multietnički jugoslavenski projekt, i antifašizam kao njegov sastavni dio. Nacionalizam kao razorni faktor se pritom najčešće tretira kao afektivna, arhetipska ili kulturna platforma, a ne kao kompleksnija društvena pojava isprepletena s ekonomsko-političkom tranzicijom. Takva interpretacija znači brisanje sjećanja na NOB kao borbu za pravedniji ekonomsko-politički sustav, a depolitizacija povijesne klasne borbe omogućava i ignoriranje recentnije simbioze nacionalizma i kapitalizma. Fokus na “kulturnu devastaciju” smješta koncept nejednakosti u polje kulture, odnosno izbjegava pitanje fundamentalne ekonomsko-političke nejednakosti na kojoj počiva kapitalistički sustav. Razorna snaga nacionalizma sagledava se kao izolirani proces, a ne kao popratna pojava koja omogućava nasilno uspostavljanje novog klasnog poretka.
Alternativa ovom pristupu jest novija interpretacija devastacije kao “neideološke” pojave. Tako npr. Dubravka Ugrešić u nedavno objavljenom tekstu, navodeći upravo Bakićev spomenik na Petrovoj gori kao primjer, prvo razlaže već uobičajenu etničku motivaciju uništavanja spomenika, a zatim konstatira kako je uzrujava saznanje da se “većina ljudi bavi vandalizmom zbog profita, a ne zbog umjetničkih ili ideoloških uvjerenja”.1 Autorica krađu armature spomenika povezuje s primjerima krađe bakra i bronce u drugim europskim zemljama, fokusirajući se na ksenofobiju i rasizam koji prate trendove krađe. Kasnije u tekstu Ugrešić također problematizira ideju umjetničke geste ili intervencije u takvim pristupom devastiran spomenički kontekst, uspoređujući umjetnički pokušaj s igrom pokvarenog telefona u kojoj umjetnik interpretira “kriminalan čin kao politički akt”, odnosno vodi “zakašnjelu bitku s irelevantnim protivnikom”.2
Nestanak klasne borbe
Zanimljiv mi je upravo taj moment u kojemu se krađa smještena u aktualni kontekst i motivirana profitom može okarakterizirati kao ideološki neutralna, samo zato što nije u eksplicitnom dosluhu s nacionalističkom mržnjom. Čini mi se kao da autorica (a njezin je tekst samo primjer određenog pristupa) ponavlja davno diskreditiranu Fukuyaminu tezu o kraju povijesti. Specifičnost neoliberalizma jest da se predstavlja kao post/ne/protu-ideološka pojava, iako nam stvarni primjeri pokazuju da prosperira u partnerstvu s pojavama koje jasnije doživljavamo kao ideološke, poput raznih religioznih konzervativizama, fašizma, nacionalizma itd. Mit o kapitalizmu kao neideološkom sustavu omogućava iluziju da nema alternative. Učestalost krađe ukazuje na to da je ona postala gotovo prihvatljiv model ekonomskog djelovanja, uklopljen u sustav koji je otvoren prema svim mehanizmima preživljavanja, pod uvjetom da je riječ o individualiziranim, atomiziranim, prekariziranim aktivnostima. Privilegiranje profita nad socijalnom jednakošću možda nije eksplicitno moralna, ali jest vrijednosna kategorija, stoga mi se čini štetnim o aktualnim oblicima krađe materijala sa spomenika govoriti kao o pojavama lišenim vrijednosne, odnosno ideološke dimenzije. Čini mi se da ranija “ideološka” i sadašnja “neideološka” krađa nisu dva odvojena procesa, odnosno da je njihovo odvajanje dio pokušaja maskiranja istog tranzicijskog kontinuiteta.
Čini mi se produktivnim fokusirati se serijom radova na pitanje nestanka dimenzije klasne borbe iz konteksta doživljavanja spomenika. Kako bi se stvorili uvjeti za postavljanje pitanja o budućnosti (Kako ponovno otvoriti klasno-emancipacijska pitanja, odnosno aktivirati ih u/na/oko tog prostora?), predloženim radovima postavljam predpitanja: Kako je spomenik izgubio revolucionarni potencijal? Je li ispražnjen od značenja/depolitiziran/dezideologiziran, kojim procesima, i što to znači? Je li moguća “neideološka” ili apolitična krađa i razlikuje li se tako nešto pojavno od “ideološke” ili političke krađe? Koji oblici prenamjene već funkcioniraju u spomeniku i na koje načine? Iz čega proizlazi, iza čega se skriva i kako se manifestira suvremena “neideološka” ideologija?
Prijedlog: tri videorada
(1) Istrošene slike Rad je snimljen u objektu na Petrovoj gori i bavi se estetizacijom destrukcije. Kamera se fokusira na crne potrgane plastične vreće koje obavijaju kostur ogoljenog spomenika. Crne plastične površine koje titraju na vjetru na trenutke su asocijativne (npr. potrgane zastave), a na trenutke postaju sasvim apstraktne forme (ništa osim krhkosti, nestabilnosti). Zvukom se pokušava potencirati paralela između plastičnih vreća koje pokrivaju devastirane objekte i drugih plastičnih površina iza kojih u sklopu tranzicijskih procesa paralelno niču novi objekti. Zvuk kombinira materijale snimljene na Petrovoj gori (zujanje generatora kojim se odašiljači opskrbljuju strujom, zvukovi prirode, životinje u objektu, npr. šišmiši, povremeno glasno škripanje olabavljenih čeličnih ploča, tihi šumovi) s naznakama zvukova snimljenih na građevinskim objektima u Zagrebu (rad strojeva, komunikacija između radnika na objektima).
(2) Tear This Wall Down Again (Otkrivanje Reagana) Drugi se video direktnije bavi idejom ideologije u “neideološkom” društvu, a sastoji se od montaže različitih snimaka svečanosti otkrivanja spomenika Ronaldu Reaganu. Prošle godine (2011.), povodom 100-godišnjice Reaganova rođenja i pod pokroviteljstvom američke vlade, a financirano iz javnog budžeta lokalnih sredina, napravljeno je desetak novih spomenika na različitim lokacijama. Fokusiram se na četiri spomenika koji se nalaze na teritoriju nekadašnjih komunističkih država (Mađarska/Budimpešta, Poljska/Gdansk i Varšava, Češka/Prag, Gruzija/Tbilisi). Iako predložak možda djeluje anakrono (referiranje na pad Berlinskog zida), čini mi se značajnim da, upravo u trenucima krize, kad velik broj ljudi dovodi u pitanje neoliberalni kapitalizam kao model i razmatra mogućnost pravednijeg sustava, određena konzervativna struktura simbolički podcrtava svoj trijumf i ponavlja retoriku demonizacije kolektivističkih modela. Kombiniram snimke s ceremonija otkrivanja, osobito produljujući moment prije otkrivanja spomenika, trenutak u kojem spomenik još nalikuje na duha, nejasnu figuru pokrivenu bijelom plahtom koja vijori na vjetru. Koristim originalan zvuk iz videozapisa - ceremonijalnu muziku i fragmente govora političara sa svečanosti otkrivanja. Zbog prirode prikupljenih snimki (iz medija, privatne snimke), estetika nekvalitetne i nejasne slike, emotivnoga govora pod paravanom dokumentarnog, postaje dijelom videa.
(3) Izlet kao forma (Posjećivanje revolucije) Treći rad na didaktičniji način pristupa depolitizaciji kroz proučavanje izleta kao forme, tj. prezentacijom dokumentacija izleta kao slijeda slika u kojima se forma ispražnjava i ispunjava novim sadržajem. Želim povući paralelu između krađe materijala i otuđivanja značenja, smisla. Koristim formu izleta jer je ona najkarakterističniji način na koji se spomenik na Petrovoj gori upisuje u kolektivnu svijest/maštu otkad postoji, dakle i prije raspada Jugoslavije. Služeći se tuđom dokumentacijom izleta, uglavnom s interneta, prikazujem spomenik u slijedu slika u kojem ga izletnici dokumentiraju. Tako npr. motoristi spomenik posjećuju jer je ruta zgodan dnevni izlet, fotografiraju svoje motore na različitim lokacijama, raspravljaju o karakteristikama cesta. Amatersko astronomsko društvo napušten spomenik koristi kao idealno mjesto za promatranje zvijezda, uostalom i zato što se nalazi usred neosvijetljenog područja. Neki izletnici razgledavaju spomenik nakon posjete selima u okolici, a prije kupanja i okretanja svinje na ražnju. Dok se fotografije nižu, voiceover donosi izvještaje s izleta. Zanima me postoje li supstancijalne razlike između modela posjećivanja spomenika prije 90-ih i danas, odnosno nudi li izlet kao forma mogućnost repolitizacije, je li izlet forma koja može imati revolucionarni potencijal.