Nenad Obradović  

Kako protiv “govnizacije” intelektualaca?

Koliko kultura aktivističkog promišljanja stvarnosti postaje opasna sadašnjoj srpskoj političkoj garnituri govori i činjenica da su nakon godina ignoriranja bilo kakvog zakonskog okvira za uređenje odnosa u kazalištu brzopotezno, u posljednih nekoliko mjeseci, usvojili Zakon o javnim nabavkama koji kulturu svrstava u robu, a njezin sadržaj se ne podvrgava kritičkoj javnosti, već tenderskoj provjeri čiji je zadatak odrediti prihvatljivo i poželjno u kulturi, sve to u maniri opasne financijske kalkulacije. Unatoč brojnim apelima javnosti, koja kazalište poznaje malo više od zakonopisaca, da je nemoguće da kazališni život funkcionira temeljem natječaja, sporni zakon stupio je na snagu 1. travnja. U isto vrijeme u Beogradu je održano nekoliko skupova protiv spomenutog Zakona gdje su ljudi iz teatra iznijeli poražavajuće podatke o mogućoj primjeni novih pravila u kulturi. Pored toga što se na taj način nameće nepotrebna birokracija, kultura je u ovome slučaju svedena ne na statističku grešku, već na robu koju treba platiti samo ako zadovoljava državno utvrđena pravila u kulturi. “Što bi bilo da neko kazalište hoće igrati dramu Ljubomira Simovića? Treba li raspisati tender pa da još dva-tri pisca napišu komade slične tematike, kako bi tenderska komisija ušla u proces nagodbe tko će jeftinije dati svoj tekst?’’, pitaju se protivnici Zakona o javnim nabavkama i predstavnici gotovo svih kazališnih kuća u Beogradu.

Ponižavanje kulture Novoformirana Inicijativa za izuzimanje kulture iz primjene Zakona o javnim nabavkama uputila je pismo srpskom državnim tijelima gdje stoji: “Postupak izbora dramskih pisaca, redatelja, scenografa, kostimografa, skladatelja, pa i glumaca, ili opernih pjevača i baletnih solista, po prirodi i logici posla koji se obavlja u kazalištu nije podložan postupku javnih nabava, jer cilj rada u teatru nije moguće procjenjivati financijskim parametrima, već se on odmjerava umjetničkim kriterijima.’’ Predstavnici ove inicijative smatraju da kazalište svoje kvalitete odmjerava prema umjetničkim, a ne financijskim kriterijima i da je svaki dodatni pritisak da se krene ka financijalizaciji kulture njezino dodatno urušavanje i unižavanje.

Tranzicija uokvirena liberalnim kapitalizmom u kojem danas živimo u novoj sprezi s aktualnom kulturnom politikom opskurnog provincijalizma dovela je do katastrofalnih lomova u kulturi Srbije. Ne tako davno proklamirana je nova kulturna politika patriotskog usmjerenja koja, priljubljena uz dosadašnji tranzicijski, tržišni milje u kulturi,  proizvodi prilično razrađenu birokratsku mašineriju za uništenje svake kreativnosti. Jasno je da sadašnjoj političkoj eliti i tržištu na kojem morate opstati ili nestati smeta svaki glas protiv, svaka doza kreativnosti čije se posljedice kose sa utvrđenim pravila i svaki iskorak izvan mase i njezinih načela. Ali da bi se definitivno razračunali s razumnim prevladavanjem datosti, ono što je neophodno jest ukinuti povijest. To se najočitije vidi kroz primjere državnog uplitanja u kazališne repertoare, bilo sugestijama kroz razna desničarska glasila, bilo bezobraznim prekrajanjem činjenica i uspostavljanjem kazališta koje bi odgovaralo političkom miljeu, kao i tihim, kuloarskim pričama o namjerama da Jugoslovensko dramsko pozorište u novim okolnostima ima promijeniti ime. Sve to znakovito je obilježje vremena banalnog rastakanja kreativne energije u korist uniformiranog poslušništva, rušenja individualnog, osobnog osjećaja svijeta pred onim kolektivnim, narodnim, banalnim.

Ukinuti povijest jedne avangarde Najnovija događanja u slučaju Akademskog kulturno-umjetničko društva Branko Krsmanović i čuvenog Akademskog pozorišta iz Beograda, najstarijeg studentskog kazališta u svijetu, koje ove godine obilježava 90. godišnjicu postojanja, upravo potkrepljuju tezu da je najlakši obračun s onima koji bi mogli uzdrmati proklamirano mišljenje, ukinuti njihovu povijest. Treba podsjetiti da je Akademsko pozorište osnovala grupa studenata Beogradskog univerziteta u kafani hotela Moskva rujna 1922. i da je od toga trenutka njena umjetnička oštrica bila radikalna, buntovna, avangardna, okrenuta suvremenoj kazališnoj estetici. Akademsko pozorište kao mjesto studentskog aktivizma i djelovanja brojnih mladih glumaca svoje najslavnije stranice povijesti imalo je pod vodstvom Mate Miloševića, Soje Jovanović i Miroslava Belovića. Prva predstava Akademskog pozorišta odigrala se 3. travnja 1923. godine. Bio je to Galeb u režiji Jurija Rakitina. O toj predstavi, koja je imala veliki uspjeh, Mate Milošević je napisao: “Galeb je simbol stremljenja u visine, u nepoznato. Opomena da ne treba puziti, da se treba odvažavati za let i biti vječno nezadovoljan sobom.’’

U Krsmancu su stasali brojni poznati glumci, redatelji, mladi pisci. Neki od njih su Jovan Ćirilov, Boro Drašković, Ognjenka Milićević, Dušan Makavejev, Stevo Žigon. Glumili su Boro Stjepanović, Dragan Nikolić, Rade i Olivera Marković, Danilo Bata Stojković, Branka Petrić, Bekim Fehmiu, Rada Đuričin, Petar Kralj ... Bila je to iskra pobune i kreativnosti pa se već 1934. godine - bilježe kronike - događaju i prve zabrane, i to predstava Pobuna maloljetnika, Slijepa boginja i Trgovci slavom. Na devedestu godišnjicu prve premijere ansamblu Dramske družine A, osnovane prošle godine od strane članova Akademskog pozorišta s ciljem poticaja novih umjetničkih načina rada, zabranjene su sve predstave, a oni izbačeni iz prostora u kojem su djelovali.

Danas je stanje porazno. Odlukom uprave AKUD-a Branko Krsmanović jubilej i predstave ovog kazališta su zabranjeni, a u ovom trenutku Akademsko pozorište nema niti jednog predstavnika u rukovodstvu ustanove. Pobunjeni članovi ansambla, predvođeni ravnateljem Vladimirom Cvejićem kome je zabranjen ulaz u zgradu AKUD-a, ističu da su zaslužni članovi marginalizirani, a sve što je do jučer bilo osnova kazališta sustavno je uništeno upravo u godini jubileja.

Zabranjena predstava snažne aktivističke iskre U prostoru beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju 6. travnja izvedena je predstava Akademskog pozorišta Ruvenzori prema tekstu Bele Hamvasa i režiji Vladimira Cvejića. Predstava je ranije od strane uprave AKUD-a Branko Krsmanović skinuta s repertoara jer je, prema njihovom obrazloženju, zastarjela. Na tragu Brechtove konstatacije - Gdje nema opasnosti od krize, nema ni mogućnosti za napredak - mladi glumački ansambl pokazao je zavidnu energiju izvedbe i onoga aktivističkog nerva koji intrigira više nego što oduševljava. U tome im je svesrdno pomogao tekst mađarskog filozofa čija se aktualnost potencira na više mjesta tijekom izvedbe.

Predstava tematizira univerzalnu priču političke manipulacije, njezine kvarljivosti i pogrešnih odluka čiji inspiratori počesto pišu povijest po vlastitom nahođenju. Stoga ne čudi odluka o zabrani da se ovako hrabra, angažirana i promišljena izvedba koja razotkriva maske upravo onima koji odlučuju o njezinoj sudbini, marginalizira i proglasi zastarjelom. Da se radi o prilično jakoj interesnoj grupi koja uz pomoć pozicije pokušava marginalizirati prostor za kazalište govori i činjenica da se prostor AKUD-a izdaje različitih pjevačima i privatnim osobama i naplaćuje po satu dok je u isto vrijeme članovima Akademskog pozorišta onemogućen umjetnički rad i izvođenje predstava. Na konferenciji za novinare održanoj u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu Vladimir Cvejić istaknuo je brojne nepravilnosti u radu upravnog odbora, kao i činjenicu da očekuje od Ministarstva kulture i Beogradskog univerziteta da zaštite ansambl od samovolje uprave. On je podsjetio i na činjenicu da je Akademsko pozorište gostovalo na brojnim festivalima sa predstavama koje su imale zavidan uspjeh u svjetskim okvirima. “Mi smo izbačeni iz prostorija kazališta čak i s kupljenom kartom, zabranjen nam je ulaz. Povrh svega, članovima je ponuđeno da potpišu neku vrstu ugovora da uporedo s članstvom u Krsmancu, neće biti članovi i igrati u predstavama bilo kojeg drugog kazališta’’, rekao je Cvejić.

Borka Pavićević iznijela je tezu da je slučaj s Akademskim pozorištem zapravo borba za akademizam. Između ostaloga rekla je: “Ovo je problem odnosa prema akademizmu, prema obrazovanju, prema intelektualcu. Intelektualac je u Srbiji govno. Govori se jezikom moći i umjetniku se osporava pravo biti umjetnik. To vidimo i po svemu što se događa u ostalim kazalištima i ustanovama kulture. Sve je privatizirano i pretvoreno u šoping-molove.’’ Kako se dogodilo da na Filozofskom fakultetu u Beogradu imate kukaste križeve? - jedno je od ključnih pitanja koje može razotkriti akademsku nebrigu za kulturu i kritičko mišljenje. Slučaj Akademskog pozorišta predstavlja znakovit primjer trenda urušavanja kulturnih institucija i samosvjesnih pojedinaca, i taj gnusni čin omalovažavanja umjetnosti zaslužuje javnu osudu i građansku akciju. Ako kapitalizam i njegovi izvršitelji proždiru svaku poru kreativne energije onda nam prešutno odobravanje neće donijeti ništa više od legitimacije takve nakazne prakse. Možda je kapitalizam ipak na rubu, ali, kako tvrdi teoretičar Franco Berardi, u isto vrijeme “društvena solidarnost nikada nije bila toliko daleko od našeg svakodnevnog iskustva. Moramo krenuti od ovoga paradoksa kako bismo izgradili post-politički i post-revolucionarni proces oslobođenja mogućeg iz postojećeg’