i kulturna zbivanja
#440 na kioscima
Grozdana Cvitan
Kako sam služio ugarskog kralja
tema
Objavljena u povodu 500. obljetnice rođenja Antuna Vrančića, jedna od knjiga nosi naslov Tri spisa i prilog je prijevodima Vrančića na hrvatski –
Tri spisa knjiga je fragmenata koji ne svjedoče o Vrančiću književniku nego o čovjeku jednog vremena koji se pisanom riječju nalazio u službi svojih vladara. Došavši iz Šibenika u Ugarsku na školovanje iz okupiranoga grada (Šibenika pod Mlecima), Vrančić se našao u zemlji s kojom je Hrvatska dijelila pravne sveze. Nakon studija u Padovi, Beču i Krakowu, u diplomatskoj je službi već u 26. godini. U službi ne odviše snažnih vladara, u pregovorima sa snažnim Turcima, uskoro podanik i službenik bečke krune, biskup i kraljev namjesnik, Antun Vrančić svoj je zanimljiv život pokušao osmisliti između osobne želje za stvaralaštvom i potrebe vlasti za učenim podanicima koji su svoja znanja i vještine bili voljni staviti u vladarevu službu.
Iz tog konteksta Vrančić počinje svoju Povijest Ugara od početka propadanja kraljevstva, tj. od smrti Matijaša Korvina. Svjestan oskudnog vremena koje mu je bilo na raspolaganju, obraća se svojim nasljednicima i nastavljačima da pokušaju dovršiti njegovo djelo ako on ne uspije. Djelo nije dovršeno, ali je nakon njegove smrti objavljeno. Iako nevelik spis, Povijest Ugara… obiluje zanimljivim primjedbama i sudovima, izrečenim na način uobličen i uobičajen u jednom vremenu, ali i dovoljno otvoren da se moglo zaključiti mnogo neizgovorenog kako bi se stvorila slika i vladavine i vremena (primjerice, pišući o Vladislavu II. Jageloviću zaključuje o ličnosti kralja Češke i novog hrvatsko-ugarskog kralja: “Taj je inače bio najneiskvareni i najčiliji vladar, ali kraljevstvo mu je dano dabome samo po imenu i časti, te je imao onoliko obilje slobodnog vremena koliko god je tražila njegova narav i način života kojemu su državnički poslovi bili sasvim strani.” Ne završivši spis, Vrančić je uspio pokazati agoniju kraljevstva nakon smrti Matijaša Korvina i neuspjeha njegove udovice i vanbračnog sina Ivaniša da ga naslijeđe na vlasti. A intrigama oslabljeno kraljevstvo samo je čekalo kad će ga dohvatiti neki snažan neprijatelj.
Vrančićeva kićena latinština onodobni je običaj, ali njezina različitost u raznovrsnim prigodama pokazat će da ni diplomat Vrančić nije uvijek bio podjednako raspoložen kićeno braniti, zastupati pa i karakterizirati one kojima se obraća i o kojima izvještava. Nedostatak inspiracije u izražavanju tuđih nedaća i često ponavljanje istih ili sličnih formulacija zamjetno je u Čestitci koju je prečasni gospodin Antun Vrančić, prepošt Transilvanije, izrekao u ime Izabele, presvijetle kraljice Ugarske itd. na svadbi poljskog kralja, slavnog gospodina Sigismunda Augusta 9. svibnja 1543. U službi Izabele, Vrančić na svadbu kraljičina brata i poljskog kraljevića ponajprije stiže kao glas vapaja za pomoć narodima koji graniče s Turcima. Naravno, na svadbi se očekivalo nešto drukčije poruke, a Izabela će uskoro vladati Erdeljem kao turska vazalka.
Vrančić, osobno, stradanjem kršćanskih zemalja napreduje u diplomatskoj karijeri, pregovara sa Selimom i Sulejmanom veličanstvenim, niže titule i časti, a jedna od njih je krunjenje prvog habsburgovca vladara Ugarske razvidna iz spisa Govor ostrogonskoga nadbiskupa Antuna Vrančića kojim je u ime svih redova i staleža Ugarskoga kraljevstva pozdravio nadvojvodu Austrije Rudolfa koji je došao u Požun na krunidbu. Ostarjeli i ponešto umorni primas možda je samo djelomično autor trećeg spisa. Uglavnom, naći će se među objavljenom ostavštinom, o čemu se nakon Antunove smrti pobrinuo njegov nećak Faust. Četiri i pol stoljeća nakon njihova nastanka, prijevod spisa na hrvatski samo su sjećanje na čovjeka koji je imao što reći Europi svog vremena. Prije stoljeća i pol Mađari su njegovo kompletno djelo preveli i objavili na mađarskom. Jednom će to, valjda, napraviti i Hrvati.