17.5.2007.

Jovica Lončar  

Kako se kalila korporativna etika

U današnje vrijeme rijetko koja tvrtka može sebi dopustiti luksuz društvene neodgovornosti ili bolje rečeno nesvijesti kakvu su prezentirali vlasnici Karlovačke pivovare u nedavnom incidentu koji je uzeo jedan ljudski život. Pri tome ne mislim na hotimično zagađivanje okoliša jer si to dopuštaju manje-više sve tvrtke koje nisu pod strogim javnim nadzorom/pritiskom, nego ciljam na eleganciju s kojom su oprali svaku odgovornost sa svojih leđa. Naime, nisu izrazili žaljenje, nisu preuzeli odgovornost nego su na pritisak javnosti odgovorili najobičnijom ucjenom: preseljenjem pogona u slučaju bilo kakve ozbiljnije istrage i kaznenog progona. Ono što ovaj slučaj čini posebnim je upravo prezir koji je iskazan prema društvu u kojem proizvode. Dakle, bahatost jer su svjesni da je državni aparat nemoćan da im nametne neku ozbiljniju kaznu (ta ipak oni na životu drže cijelu jednu regiju) i prezir prema ljudima od kojih žive.

Pitanje je zašto bi jedna tržišno orijentirana tvrtka (kao da ima i takvih koje nisu tržišno orijentirane) trebala iskazivati nekakvu brigu prema društvu. Odgovor je jasan: jer bi uz negativnu reklamu prodaja mogla pasti, a prihodi trpjeti. Činjenica da se tvrtka nalazi u stranom vlasništvu daje kompaniji dovoljno manevarskog prostora da zajednicu iz koje crpi još i ucijeni. O radnicima, koji bi ostali bez posla, o cijeloj jednoj regiji koja živi od dotične pivovare niti riječi.

Korporativna odgovornost

Prokopamo li malo službene materijale Heineken grupacije, koja je od 2003. vlasnik Karlovačke pivovare, pronaći ćemo pod natuknicom: korporativna odgovornost: vrijednosti, sljedeći moto: “Respect for individuals, society and the environment” (http://www.heinekeninternational.com/values.aspx). Usta puna lijepih riječi, no nije li poštovanje prema dioničarima ipak nekoliko stepenica više na vrijednosnoj skali?

Ipak je ovdje riječ o globalnoj kompaniji čiji su proizvodi dostupni po cijelom svijetu (u 170 zemalja, kaže službeni sajt) i šteta od gubitka jednog malog tržišta nije tolika da bi se jedan takav div išao ikome ispričavati.

Ali postoje magnati i u našem dvorištu. Nekadašnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević je prije nekoliko godina, u napadu zakašnjele iskrenosti, na skupu hrvatskih znanstvenika iz zemlje i inozemstva, rekao da je strategija razbijanja privrednih “dinosaura” naslijeđenih iz socijalizma bila pogrešna jer da naše rascjepkane tvrtke, jednostavno, nemaju nikakve šanse na stranom tržištu. Većina takvih “dinosaura” je nepovratno izgubljena (uzmimo za primjer recimo koncerne Rade Končar ili Đuro Đaković). No bilo je i suprotnih primjera.

Tvornica duhana Rovinj, kao jedna od rijetkih hrvatskih tvrtki privatiziranih po tzv. Markovićevom modelu privatizacije, krenula je još devedesetih godina u okrupljavanje svoje djelatnosti. Preuzimanje zadarske i zagrebačke tvornice duhana učinilo je od nekadašnje male rovinjske tvornice monopolista na hrvatskom tržištu. Monopol je obično blagotvoran u pitanju prihoda, pa je tako nekadašnja tvornica duhana prerasla u grupu koja svoju djelatnost širi i na unosno polje turizma. Godine 2003. nastaje Adris grupa. Dakle u skladu s okašnjelim željama predsjednika Gospodarske komore, nastaje grupacija dovoljno moćna da uđe u utrku sa stranim igračima.

Naravno, daleko je Adris od Heinekena u pitanju snage i utjecaja na svjetskom tržištu, ali za neke obrasce ponašanja je dovoljna i moć na lokalnom planu. Pa će tako i Adris poput Heinekena na svojoj internetskoj stranici ustvrditi: “Briga za zajednicu načelo je duboko ukorijenjeno u naše poslovanje. Adris grupa kao odgovorna tvrtka poduzima sve kako bi poboljšala kvalitetu života u zajednici u kojoj djeluje, kako regionalno, tako i u cijeloj Hrvatskoj. Osim brige za svakog čovjeka, zaštita okoliša, donacije i partnerstvo bitan su dio naših svakodnevnih napora”. (http://www.adris.hr/Adris_i_Zajednica/odgovornost.asp)

Profit prije svega

Imamo li na umu činjenicu da Adrisov glavni proizvod teško može ući u kategoriju nečega što bi poboljšavalo kvalitetu života, postavlja se pitanje kako to oni rade na dobrobit zajednice?

Zavirimo li ponovo na službeni sajt vidjet ćemo da je Adris osnovao galeriju u kojoj izlažu najeminentniji, da promiče svijest o potrebi očuvanja okoliša, zalaže se za održivi razvoj, pomaže i stvara kulturna događanja, a briga za zajednicu im je načelo poslovanja. Pa odakle jednoj korporaciji ovakav stupanj društvene predanosti, pogotovo u uvjetima tranzicijskog kapitalizma i nemilosrdne tržišne utakmice? Primjer Heinekena nam kaže da smo konačno u nečemu na tragu svjetskih trendova. No što se događa u situaciji kad svijetle ideale treba i primijeniti? Tu se priča naravno stubokom mijenja i odgovornost dioničarima postaje malo prečom brigom od odgovornosti prema zajednici. No možemo li jednom dioničkom društvu uopće zamjerati takvu igru? Jasno je da postoje pozicije s kojih možemo, ali hajmo se praviti da se radi o savršenom liberalno-kapitalističkom uređenju u kojem trodioba vlasti idealno funkcionira, a zakoni tržišta nepristrano diktiraju utakmicu. Ne bi li u takvom uređenju bilo, ako ne nemoralno, u najmanju ruku neodgovorno stečeni profit rasipati na nekakvo društveno korisno djelovanje?

Milton Friedman će, primjerice, u članku o društvenoj odgovornosti privatnih kompanija ustvrditi da prihvaćanje društvene odgovornosti uključuje pristajanje na socijalističko gledište da su politički, a ne tržišni mehanizmi prikladan način za alokaciju viška resursa u druge namjene (http://www.colorado.edu/studentgroups/libertarians/issues/friedman-soc-resp-business.html), što je za njega naravno neprihvatljivo.

No pokušamo li stvari očistiti od ideološke matrice iz koje Friedman očito progovara, svejedno nam ostaje problematičan koncept samoprozvane odgovornosti kapitala. U tom svjetlu poučan je primjer Adris grupe odnosno Tvornice duhana Rovinj. Krajem devedesetih tadašnja Tvornica duhana Rovinj, od koje će nedugo potom izrasti i Adris grupa, preuzima posrnulu zagrebačku tvornicu duhana. U tome vjerojatno ne bi bilo ništa sporno, osim što će možda neki cjepidlaka primijetiti da se situacija na tržištu korjenito mijenja kad broj jedan preuzme prvog do sebe.

Banke vladaju privredom

Tvornica duhana Zagreb je od rata imala ulogu koju nakon rata preuzima rovinjski pandan. Dakle, vodeća uloga na hrvatskom i jugoslavenskom tržištu, sponzorstva svega i svačega, od kulture do sporta, preko stipendiranja do društvenog utjecaja. Takva pozicija otvara apetite, pa osamdesetih godina prošlog stoljeća započinje gradnja novog pogona u zagrebačkoj industrijskoj zoni kako bi se proizvodnja izmjestila iz samog središta grada.

U sam osvit rata, kompleks je dovršen, no za kupnju/modernizaciju strojeva nedostaje sredstava pa se uzima kredit Zagrebačke banke. Upućeniji u pretvorbu i privatizaciju po hrvatskom modelu znaju što to znači. Za sve druge tu je knjiga Darka Petričića Kriminal u hrvatskoj pretvorbi koja daje sjajan uvid u povijest te nečasne rabote. Uglavnom, banke su bile prva poluga kojom je novouspostavljena vlast ovladala. Dalje su stvari tekle glatko. Želiš li preuzeti tvrtku, daš joj fiktivan kredit za koji se ispostavi da ga ova nije u stanju vraćati (što je prilično neobično za fiktivne kredite). U tom trenutku se kredit pretvara u vlasnički udjel. Da bi cijela stvar što bolje funkcionirala nije zgoreg da je direktor tvrtke na pravoj liniji, e da bi cijenjenim potpisom ovjerio da tvrtka nije mogla vraćati kredit koji nije nikad niti dobila, ili ga je vratila pa naknadno utvrdila da ga ipak nije vratila.

Banke gomilaju privredne subjekte u svom vlasništvu, vrijeme prolazi, okolnosti pod kojima se do vlasništava došlo padaju u zaborav ili na sudovima čekaju zastaru. Naime, sve mora biti po zakonu.

Bliži se kraj stoljeća te naša najveća banka pravilno procjenjuje da je stiglo pravo vrijeme za pranje prljavog veša. A tko će ga oprati? Pa nitko drugi doli budućih prvaka korporativne etike iz Rovinja. Upravljačka struktura TDR-a, uza to i dobro premrežena s istom takvom strukturom iz Zabe, ne postavlja suvišna pitanja. Društvena odgovornost je ipak cilj tek za sljedeće tisućljeće. Nakon preuzimanja priča je standardna, vlasničko-kapitalistička. Radnici se otpuštaju pod opjevanom parolom restrukturiranja, proizvodno-distribucijski resursi nekadašnjeg cigaretnog diva se isisavaju do maksimuma, a istovremeno profit odlazi novom vlasniku.

Opet će netko reći pa što je u tome sporno, nisu li to osnove kapitalizma, odnosno slobodnog tržišta?

Radnička pobuna bez efekta

Priča dobiva očekivan epilog. Uprava odlučuje izmjestiti pogon na novu lokaciju u Istri, a zagrebačku tvornicu zatvoriti. Ali sad smo već u eri Adris grupe koja se “brine za čovjeka”, a odgovornost prema zajednici joj diktira poslovanje. U takvoj situaciji čini se potpuno logičnim rješenjem pokupovati sindikalne predstavnike te radnicama prešutjeti datum zatvaranja pogona. Naravno, Adris pazi na svoju medijsku sliku pa mu nije jasno kako ta “radnička bagra” nije zadovoljna s “velikodušnim” otpremninama nego bi radije nastavila raditi i to još, zamislite, u Zagrebu.

Nekolicina radnika i radnica koju uprava nije stigla otpustiti ili izmanipulirati preuzima tvornicu s namjerom da pokrene proizvodnju i redovnim sudskim postupkom zatraži poništenje nepravedne pretvorbe i privatizacije. (Ta dva pojma se često miješaju ili čak koriste kao sinonimi. No radi se o dvije faze prelaska iz društvenog u privatno vlasništvo. U prvoj fazi je društveno vlasništvo pretvoreno u državno e da bi ga država preko svoga fonda za privatizaciju lakše privatizirala. Za podrobniji uvid još jednom upućujem na sjajnu Petričićevu knjigu. Premda su mediji korektno popratili radničku borbu, šira podrška javnosti izostaje.)

S druge strane Adris, unatoč političkoj premreženosti i svijesti o poslovičnoj ne-svijesti hrvatskih sudova kad su u pitanju radnička prava, sve više gubi živce. Na vrata tvornice kucaju lažni inspektori, državne i gradske vlasti nemaju vremena za tamo neke radnike, a Adrisova PR služba zarađuje kruh vođenjem bloga pokrenutog kao protuteža blogovima posvećenim radničkoj borbi. (Adrisov neslužbeni blog se može pogledati na http://kemolazi.mojblog.hr/, a blogovi koji su se svrstali na stanu radnika na: http://talasaj.blog.hr/ i http://kemoterapija.mojblog.hr/).

Radnička pobuna završena je usred ljeta kad su šanse da bi netko mogao pružiti podršku bitno umanjene morskim radostima, akcijom interventne policije koja je smjelo jurišala na, nakon tromjesečne borbe iznemogle, 50 i kusur godišnjake.

Pravila igre multinacionalnih kompanija

Za vrijeme cijele pobune Adris je nastupao iz drugog plana pouzdajući se u neke druge poluge moći, a ne u golu silu. Takvo postupanje je od nacionalnih prvaka korporativnog licemjerja bilo i za očekivati. Pokazali su da su za razliku od velikog brata Heinekena dobro prožvakali smjernice za ponašanje multinacionalnih kompanija (http://www.itcilo.it/english/actrav/telearn/global/ilo/guide/oecd.htm). Europske organizacija za suradnju i razvoj (OECD) kao i da su im jasne osnove javnog nastupa.

Kako su u cijeloj priči prošli radnici? Tvornica odbrojava zadnje dane prije rušenja. Oni koji su se ustali da je obrane sada su na burzi ili rade poslove za koje su prekvalificirani. No tko ih što pita?

Primjer postupanja Heinekena kao globalne kompanije i Adrisa kao regionalnog igrača jasno govori da se licemjerje glede društvene odgovornosti itekako isplati. Tko ne vjeruje neka posjeti Heinekenovu internetsku stranicu na koju se ne može ući prije no što se upiše godina rođenja kako bi se spriječilo maloljetne da konzumiraju alkoholne internetske sadržaje. No upišete li da ste rođeni primjerice 18. 01. 1901. upadate bez problema (http://www.heineken.com).