24.3.2005.

Tahir Mujičić  

Kako se Monsieur O. privremeno očutjeo razlomkom

Monsieur O. se nije osjećao nimalo ugodno. Štoviše! Prvo ta neudobnost. Pomanjkanje svekoliko komfora i onog tako nam važnog domaćeg ugođaja. Potom ta skučenost! Ta jebena uskogrudnost i sputanost! Oh, nigdje, baš nigdje, ni u najskrovitijem kutku, prostora za njegovu široku i raspusnu slavensku dušu! I na koncu prokleta neizvjesnost. Čekanje. To beketovski dosadno uspavljujuće iščekivanje. Nekoga? Nečega? Ili sveobuhvatnog, porobljivačkog NIČEGA?!?

Jest, Škoda, kojoj je od milja i nekako udvarački tepao Felatio, bila je jebeno zgužvana. Sličila je izvana (vjerojatno) na harmoniku trieštinu, ili hohnericu koju su čak i otpisani cigani odbacili kao neuporabljivu. Iznutra, je pak ostavljala dubok dojam poprilično sabitog trosobnog preksavskog stančića adaptiranog na dvije etaže. I izneređenog do neurednosti. Momački zapuštenog i nehajnog!

Tako je svoju Škodu ćutio nevoljni Monsieur O. s neugodom u plahovitoj duši. I ne samo duši!!! Osjećao je to omiljeno si prijevozno sredstvo i tog najomiljenijeg člana svog kućanstva kao fizičku bol u svakom damaru rastresenog mu rasipnog tijela.

Boljela ga je nesnosno lijeva (ili pak desna?) noga, negdje tamo stisnuta između okrutnog lijevog zadnjeg sjedala i desnog prednjeg blatobrana... Desnu (Ili pak lijevu?) nogu nije pravo ni čutio, već ju je poput skrbnog pater familiasa izgubljenim i zakrvavljenim pogledom iskao smuljanim škodnim interijerom.

– Nema, je pa nema... A, vraški je ne osjećam. Ha... Možda je ni nemam?!? – spekulirao je dok mu se mozgom, kojeg je sasvim dobro vidio na volanu, motao roj svakojakih, pretežno sintetičkih, ideja. Jedna od njih “zapravo dominantna”, bila je i vrlo praktična te duboko humana. Donacija!

– Trebalo bi žurno i u hodu napraviti popis, skoro pa inventuru, još postojećih organa, konstatirati njihovo trenutno stanje i mogućnosti, i ostaviti za sobom neki pisani materijal. Trag! Povijesti poradi! Primjerice, jetrica. Vidim je lijevim okom, prilijepljenim na retrovizor, da je negdje oko gepeka i da je, na izgled, vrlo dobro očuvana. (“Ha, ha, ha...” neusiljeno se nasmiješio ustima u kojima mu se ležerno smješten ugnijezdio mjenjač...”) to je zato, jer sam cijeli život lokao umjereno i s dozom rešpekta spram nje, ali i zbog obitelji pa bogami i renomea koji sam uživao u društvu. Stoga i ta njena živahna uščuvanost bez suvišnih lezija i nametljive podbuhlosti. No, no ona će stoga i biti izuzetan primjerak u mojoj nesebičnoj donaciji! Ponosim se jetricom, dovraga!!! Čemu lažna skromnost!? Čemu suzdržanost i taj malograđanski lažni ponos?!? Jest, jetra mi je izuzetna! Krvava, poput one mladog teleta, lijepo se to vidi čak i odavde s retrovizora! A čvrsta i kompaktna ko sekešfehervarska liba maj!!! Oh, usrećit će nekoga, slutim to već!”

Pomalo je upadao u neko neobjašnjivo omamljujuće samozadovoljstvo. Doduše smetalo ga je što desnom rukom, koju veoma osjeća, ali ne zna gdje je, ne može napipati dobro vidljivi nos obješen, umjesto osvježivača zraka, a tik uz lijevo oko na ulaštenom retrovizoru. No nekom pretjeranom osjećaju nelagode pouzdano je znao nije bilo mjesta! Jer, eto, desnim okom iz džepa sakoa sasvim dobro vidi i slezenu pa i oba bubrega zgodno smještene u pretincu za cedeove. I to baš uz Madre Deus i Hannu Hegerovu, a s nehajnim pogledom na Dublinerse i Arsena... I to u dobrom stanju! (Ne cedeovi, nego omiljeni mu organi, naravno!)

– Biti će to donacija i pol! Ni Mimarina nije jača! – pokušao se uspješno našalit. “Imam namiriti i opskrbiti visokokvalitetnim proizvodom najmanje tri intenzivna odjela najvećeg kliničkog centra specijaliziranog za transplantacije u zemlji. Kvaliteta koja se ćuti! – motao mu se, na upravljaču odloženim mozgom, otrcani promidžbeni slogan. Već je u mislima (već u spomenutom moždanom prilošku) vidio zlatnu pločicu sa svojim imenom na staklenim vratima sale za operativne zahvate, pa i na štoku sobe za intenzivnu skrb. Pločicu?!? Ma ne, vidio je već ploču na fasadi centra, pa poprsje pred prijavnim šalterom, a, bogami, spasi li njegov bubreg kakvog vrhovnika, ili makar i budućeg oskarovca, ne gine mu spomenik pred Saborom, ili pak prvostolnicom!

O, sreće li. A sve zato što je moj organizam prvoklasan i što moja genetika rezultira proizvodima izvanserijske kakvoće. De luxe. De luxe! De... Što?!? – odjednom mu je jezik zaigrao u slomljenoj čeljusti. – Luxe? Ma nemoj?!? De luxe, pa da ode samo tako bilo kome?!? Bilo kakvom svatu neprovjerenih krvnih zrnaca i deenkaa?!? I to – paf, izvolite, poslužite se, bujrum, izgefelih... Ma nemooooj?!? I to baš moj “de luxe”?!? E, moj monsieur O, malo smo pretjerali! Dotjerala Dara ata do duvara! Ne će (pa i neće) to samo tako?!? Čemu hititi? Zašto zbrzati i uprskati takav početni kapital! Hej, pa nisu ovo organi kakvog uvehlog američkog mumificirano-balzamiranog milijardera, niti trulež umirovljenog velškog rudara. To su, gospodo moja, očevici tragedije i svekoliki znanstveni stručnjaci, purpurno ružičasta pluća jednog nacionalnog klasika i donedavnog ljubitelja gorskih vijenaca i ozona, gvozdova i klorofila! Eno vam ih, konačno, pa ih provjerite! Tamo, tamo su nehajno okačena na zadnje amortizere a poradi komparacije u komšiluku izlizanih i skurenih od naglog kočenja starih mišlenki. No, no samo se uvjerite. Ne ženirajte se opipati i ovaj gotovo neistrošeni meniskus, a da ni ne govorimo o neupotrebljavanim često testisima i skoro pa novom penisu. Da, da kurcu, gospodo, ako se već ne razumijemo, ter sam prisiljen s papučice se gasa spustiti na vaš mizerni pučki nivo!!!”

Monsieur O. se zapjenio i zajapurio do infarkta i insulta. Pjena mu je frcala naokolo po novim presvlakama, a pljuvačka se cijedila niz bradu pod kvačilom. Bio je ljut na sebe i na cijeli ovaj, ali pomalo već i na onaj svijet. Kako se mogao tako zaletjeti i upustiti se u nekontrolirani charity? Postati dobrotvor tek tako iz čistog hira i mira i navade Hrvatskog zagorja?!? Bez preciznih kalkulacija i konzultacija sa svjetskim stručnjacima i procjeniteljima?!? Ne, nije mu jednostavno tako nešto išlo u glavu rasijanu po cijeloj bivšoj škodi! Takvo zaletavanje. I to poslije onakvog zaletavanja! U cisternu. Ne. Trebao je dobro, ponajprije, mućnuti glavom, udariti se šakom u čelo, pa ako treba i čelom o šoferšajbu... A ne ovako, naprečac! I prečacem. Pa zar mu ne dopire do mozga, pa čak niti do volana s istim, da je mudrim raspolaganjem svojim corpusom mogao osigurati besmrtnu budućnost?! Frkavati polako komad po komad. I to pravim mušterijama. Pa, zaboga, zna se, da to tržište postoji godinama i da je gladno kvalitetne, a pogotovo prvoklasne robe! Čak je zaradu mogao oročiti pa od kamata uživati sve do umjetničke mirovine. Kao kakav Tolstoj! Pa i bolje, čak! Mozak mu je radio munjevito, volan se užario. Jezik je mljeo i mljeo... Zjenice na naokolo rasijanim, pa i razrokim očima raširile su se skroz od retrovizora pa sve do džepa sakoa... Požudno, halapljivo, gladnuški... Nikada do danas nije ni pomislio da bi mogao steći bilo kakav kapital i kapitalizirati život! A sad?! Sad je znao i spoznao da je kapital on sam. I sav. Od desnog uha na braniku do desnog nožnog prstenjaka u karburatoru. I natrag. Od karburatora do branika! Sebe i domovine. Odnosno, domovine kao sebe. Ili... No, već je pomalo i buncao od silnog uzbuđenja. Tlak mu je skakao i divljao akustičnom olupinom kao mahnit. A srce? Odjednom...

Odjednom je Monsieuru O. počelo zujati u poprilično razmaknutim ušima... Zamaglio se desno oko skupa sa staklom retrovizora... Pa lijevo. Ovo je potonje još i zasuzilo. Mozak je počeo vapiti za kisikom... No lijeva je podlaktica unatoč mlazovima nekako uspjela pomaknuti stakleno krilce... Oko je naziralo... Do uha su dopirali slabašni zvukovi... Glasi... Konture... Ljudi...

XXX

– To treba prepiliti, šefe. Hauba je ušla u gepektreger. Ne, ne šefe nećemo ga prepiliti. Već je i ionako raspiljen... Rasuti, rekli bi dečki, teret, šefe...

– O, krvavog li vikenda, Vaclave staro momče! Pali pilu...

XXX

Zvuk pile bio je jednoličan i zatupljujući... Uspavljujuće dosadan. Monsieur O. je naslonio desni obraz, na svježe raspiljeno lijevo rame...