Kako se osjećam danas

Gdje da se traži

Shvataš li da svijet polako nestaje;

Da ćeš ujutro biti probuđen i sam?

Malo je šta novo.

Zaboravljamo na riječi, trenutke –

Postajemo paradoks.

Replike svojih misli

Naći ćeš upravo u nepoznatom.

Požudne, ljepljive usne, izbacaće tvoje misli – kao svoje.

Krv će proključati i izliće se.

Dobićeš želju da sivi, tuđi mozak –

Prospeš – i iz njega vadiš ostatke sebe.

Tražićeš autorizaciju svojih riječi

... i biće ti krvave ruke.

Priča

Ona je voljela da šeta noću – sama.

Voljela je tamu vode i šuma,

Mostova i raskršća.

Vidjela je mjesec

Bila na njemu

Igrala se ljubičastim sjenkama.

Tišinom se čuvala od Sunca –

i ostalih.

Šetala je psa u zlatnom kavezu

I činilo se da ima grudi po cijelom tijelu.

Bila je poželjna i strašna –

u svojoj tišini koju je poklanjala drugima.

Kako se osjećam danas

Posljednji dani –

Riječ milenijum gubi na snazi.

Otrcano bivstvo služi davno prošlom vremenu.

Dvojina satire sintaksu – najsavremenijem od svih doba.

Slavimo predanja i eukaliptuse,

Artifikovane vitamine i minerale –

da bi mogli živjeti što duže.

Veličine

Kao noć te prekrivam.

Postaje sve mračnije.

Kapljem ravnomjerno – tamu u tebe.

Zašto? – pitaš se.

Ha.

Jednostavno, moćno je kada znam

Da mogu pomračiti Sunce.

Prije sna

Pred spavanje, onako,

gledam u plafon i tražim

razlog da zaspim.

Trčim po mozgu,

onako, više jurim

i tražim razlog da ostanem.

I vidim znak.

Nekako mi izgleda krvavo.

To je lijepo.

Nije krv uvijek podloga za strah.

Tačka krvi na bijelom je krasna slika.

Volim znakove.

Posebno one u boji.

Crveno je stereotipno – strast.

Krug zadovoljstva se širi,

kao kap na bijelom platnu.

Ide lagano, ne juri –

sve dok se ne sasuši u širenju.

Da li su sve strasti takve?

Ima li ih i plavih, kao more?

Godišnje putovanje u Oz

Priznaju li?

Zar stvarnost nije izmjerena već...

I dalje dopuštaš da ti govore

ono što zapravo ne želiš da čuješ?

Poslije svih ovih godina, zar?

Mislim da ti je vrijeme.

Idi i iznudi od njih sve svoje misli.

Ti to možeš, znam te

misliš da je uzimanje svoga krađa?

Nije, ti sada samo imaš

mnogo zlatnih ploča iza sebe.

FAQ

Da li je uljudno pitati nekoga

Čemu se smije, šta voli, šta bi najluđe uradio,

Koga ne voli i čega se boji.

Kakav odgovor treba dati

Kada vidiš da se očekuje,

Samo da se vide nabrekle vene na tvom vratu.

Može li se pristojno neko poslati

Tamo...

Kada ti traži mišljenje o ljubavi.

Ko ti može reći kako se odgovori stvaraju.

Poslijepodne

Pitaš me kako i koliko mogu.

Mislim se – bez čega?

Kao, nedostaje mi ono što se podrazumijeva,

Ono što neko ima kad god hoće,

Izvini (osmjeh),

Tvrdim (odgovorno),

Da veličina nije važna.

Uostalom, kao i do sada.

...šššššššš

Čuješ ovo...

Jedva, ali ipak prolazi!

Mala, mala, kao riža –

A tako se i rasipa,

U stvari, više kao tanana ljuska

A vidi je... kako pliva

Kao da umije, stvarno –

A ne folira se.

Ona i misli da je cijeli svijet tu zbog nje.

Pa i da znaš da jeste.

Kao da bi sve bilo isto kada nečega ne bi bilo.

...?

Mislim na bilo šta.

Jelena Martinović rođena je 1973. u Podgorici. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na Odsjeku za ruski jezik i književnost. Urednik je nedjeljnog dodatka Dom, u redakciji Nezavisnog dnevnika Vijesti. Piše poeziju koju je objavljivala u brojnim časopisima za književnost i kulturu. U pripremi je njezina prva knjiga.