Kako se postaje plijenom relativizma

Mnogo godina službeni moto nizozemske vlade bio je multikulturalizam, pristup koji je dobro pristajao uz nizozemsku povijest i kulturu. Multikulturalizam se danas povezuje s postmodernističkom perspektivom. Glavne ideje tog pogleda na život su relativizam (kulturni relativizam posebice), negativno stajalište prema zapadnjačkoj političkoj tradiciji, njegovanje kolektivne krivnje zbog prekršaja iz kolonijalne prošlosti te ostalih stvarnih ili pretpostavljenih crnih stranica u zapadnoj povijesti.

Za multikulturaliste europska civilizacija od prosvjetiteljstva ide temeljno krivim putem. Holokaust, nacizam, komunizam, ropstvo – viđeni su ne kao otklon prema  općenito dobroćudnom razvoju zapadne kulture nego kao neizbježni produkti europske misli koja je inherentno represivna.

Multikulturalisti također odbacuju univerzalnost prosvjetiteljskih ideja demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona, promatrajući ih umjesto toga kao izolirane zaokupljenosti bez univerzalne privlačnosti. Besmisleno je i nerazumno, kao što je i manifestacija kulturne arogancije, napadati druge zemlje da bismo izvozili demokraciju i ostale zapadnjačke ideale; isto je tako smiješno očekivati od vjerskih i etničkih manjina u zapadnim društvima da prihvate te ideje i integriraju se u liberalnu demokraciju. Manjine bi trebale živjeti prema vlastitim običajima. I, u onoj mjeri u kojoj nacionalna kultura odstupa od ne-zapadnjačkih ideja, nacionalna kultura treba sebe prilagoditi novim uvjetima. To stajalište ima ozbiljne posljedice za način na koji je organizirano liberalno društvo. Sjetimo se načela slobode govora. Odgovor postmodernističkog kulturnog relativizma jest: suzdržimo se kritike. Budimo suzdržani u komentiranju nepoznate religije. Neka reforma dođe iznutra a izbjegnimo provokaciju i polarizaciju.

Svijet kao sudar jednako vrijednih fundamentalizama

Posljedice tog pristupa su dalekosežne. On bi doveo do cenzurirajućeg “pročišćavanja” čitave zapadne tradicije književnosti, umjetnosti, kinematografije, pa čak i znanosti. Postmodernizam ne cijeni osobito zapadnu tradiciju racionalnosti, no, bi li također osporio pravo zapadnog svijeta da se brani? Čitavu perspektivu koja zagovara ideale prosvjetiteljstva, uključujući demokraciju, ljudska prava i vladavinu zakona, treba zamijeniti slavljenjem “drugosti”, ne zapadnjačkim kulturama a osobito uvjerenjem da su sve kulture jednako vrijedne. Svaku naklonost prema zapadnjačkim idejama treba razbiti do temelja, samljeti, prema izrazu Rogera Scrutona, “Zapad” u korist “Ostatka”. Dobra ilustracija tog pogleda na život može se naći u djelu Stuarta Sima, profesora teorije kritike na Sveučilištu u Sunderlandu (u Velikoj Britaniji). Bit problema je fundamentalizam, koncept na čiju ga je analizu potaknuo napad na Svjetski trgovački centar. Nema se što prigovoriti, zasad. No, poput ostalih postmodernističkih kulturnih kritičara, Sim ima vrlo široku definiciju fundamentalizma. U svojoj knjizi Fundamentalist World: The New Dark Age of Dogma, uz vjerski fundamentalizam, Sim razlikuje “tržišni fundamentalizam”, “politički fundamentalizam”, “nacionalni fundamentalizam” i još njih. Za Sima je svaki skup ideja koji nije sasvim relativistički – fundamentalistički. Tako je jedini način bijega od optužbe da si “fundamentalist” prihvatiti postmodernističko relativističko stajalište koje i sam Sim podupire.

Ono što Sim želi ohrabriti jest neka vrsta skepticizma prema svim idejama autoriteta. Sim pokazuje naklonost prema radikalnom skepticizmu (“što više skepticizma, to bolje”). Obrana prosvjetiteljskih vrijednosti demokracije, slobode govora i vladavine zakona kao “univerzalnih načela” još je jedna vrsta fundamentalizma koji treba odbaciti.

Zato što je svaka privrženost univerzalnim vrijednostima neka vrsta fundamentalizma, svijet je viđen kao jedan veliki sudar “fundamentalizama”, gdje ni jedan nije superiorniji od drugoga. Za postmodernog relativistu, sva životna stajališta i svjetonazori imaju jednaku vrijednost. Simovo rješenje jest odbaciti predanost univerzalnim vrijednostima. No, je li to razuman savjet? To bi stajalište, čini mi se, učinilo zapadna društva vrlo ranjivima za ideološki izazov koji postavlja vjerski terorizam. Liberalna demokracija, sa svojim institucijama slobode govora nije nužno bolja od alternativnih opcija. Jedina stvar kojoj se postmodernist suprotstavlja jest vjerski žar.

Ono čemu to stajalište vodi može biti provjereno i u Murder in Amsterdam, novijoj knjizi o ubojstvu van Gogha koju je napisao nizozemsko-američki novinar i znanstvenik Ian Buruma. Poput Sima, Buruma zadržava postmodernističko relativističko stajalište. On pokušava, i opet poput Sima, primijeniti postmodernistički relativizam na problem vjerskog terorizma. Također tvrdi da usmjerenost na ideje i ideale prosvjetiteljstva nije mnogo bolja ili poželjnija od usmjerenosti na radikalnu islamsku ideologiju. Radikalni islam je fundamentalistička pozicija, no, isto bi se moglo reći i za “radikalno prosvjetiteljstvo”. Oboje treba odbaciti.

Apsurdne posljedice postmodernističkog relativizma

To relativističko stajalište najistaknutije je kada Buruma stvara usporedbu između svjetonazora Muhameda Bouyerija, van Goghova ubojice, i ljudi koje smatra najglasnijim i najotvorenijim kritičarima radikalnog islama u Nizozemskoj: Ayaan Hirsi Ali i profesora prava Afshina Elliana. Dok Bouyeri brani radikalni islam, Hirsi Ali i Ellian brane “radikalno prosvjetiteljstvo”. Prema Buruminom mišljenju, oni su u osnovi jednaki. Prva točka podudaranja je to što su svi oni “ratnici”. Bouyeri je ratnik s mačem i nožem kojima se koristio pokušavajući odrubiti glavu van Goghu. Hirsi Ali i Ellian su ratnici s perom. No, te su razlike manje važne od sličnosti za postmodernističkog relativista: svi su ratnici. Druga točka podudaranja jest to što su svi “radikalni”. Islamisti su radikalni u smislu da se ne ustručavaju radikalnih tumačenja njihovih svetih spisa. Ako spisi pozivaju na smrt nevjernika i otpadnika, osobito ako su počinili zločin bogohuljenja, pravi se vjernik ne treba ustručavati ispuniti božju volju. Sljedbenici onoga što je Jonathan Israel nazvao “radikalnim prosvjetiteljstvom” jednako su tako “radikalni”. Jedan je “radikalno sekularan, a drugi radikalno religiozan”, ali oba su “radikalna”.

Treća točka podudaranja jest to što obje radikalne strane vjeruju u univerzalne vrijednosti. Obje strane vjeruju da se bore za pravednu stvar i iz tog razloga nisu relativističke. Dakle, iz perspektive postmodernističkog radikalnog skepticizma, obje su fundamentalističke. Nakon što skicira postavke ideja protagonista radikalnog prosvjetiteljstva, Buruma piše: “Isto bi se moglo reći, na neki način, i za njihova najvećeg neprijatelja: modernog svetog ratnika, poput ubojice Thea van Gogha”.

Koristeći se kvalifikacijom “na neki način”, Buruma kao da je oklijevao. I, naravno, svaki bi se razumni pisac osjećao nelagodno s tom luckastom vježbom iz semantike. Jesu li te dvije pozicije zaista “iste”? Je li netko tko je ratnik s perom zaista isto što i netko tko vodi svoj rat ubijanjem ljudi i odrubljivanjem glava? I Chamberlain i Hitler imali su brkove, ali bilo bi apsurdno pripisati ikakvu važnost toj sličnosti. Naravno, i radikalni islam i radikalno prosvjetiteljstvo su “radikalni”, no, to ih čini jednako međusobno sličnima kao što su slični  radikalni plan za ublažavanje gladi i patnje u svijetu i radikalni plan da se istrijebe Židovi ili bilo koja druga etnička ili vjerska manjina.

Konačno, moglo bi biti točno da radikalni islamisti vjeruju, baš kao i sljedbenici prosvjetiteljstva, u “univerzalne vrijednosti”. No, u to je vjerovao i Immanuel Kant, a i takvi dvadesetostoljetni filozofi kao što su Nicolai Hartmann i R. M. Hare. Većina moralnih filozofa vjeruje u univerzalne vrijednosti. To ne čini Kanta, Hartmanna i Harea “fundamentalistima”. Opća deklaracija o pravima čovjeka koju su prihvatili Ujedinjeni narodi 1948. godine također je “univerzalni kredo”. Ujedinjeni narodi proglašavaju taj popis ljudskih prava “općim standardom postignuća”. To ne čini Ujedinjene narode zborom fundamentalista ili opasnih terorista. Ili ih čini, u očima postmodernističkih kritičara moderniteta?

Prosuđivanje Burume i ostalih postmodernističkih relativista ima apsurdne posljedice, ali te posljedice logično proizlaze iz postmodernističke perspektive.

Buruma se također poigrava s riječju čistoća. Piše da “obećana čistoća islama” nije zapravo drukčija od “radikalnog prosvjetiteljstva”. To bi podrazumijevalo da Sajid Qutb, ideolog radikalnog islama, ne bi bio različit od kuma “radikalnog prosvjetiteljstva”, Barucha de Spinoze.

Vjerski terorizam nije reakcija na žestoku kritiku islama

Ono što me zabrinjava u toj relativističkoj – ili, bolje rečeno, nihilističkoj – poziciji jest da ona zapadna društva čini lakim plijenom za ideologiju radikalnog islama. Ako zapadna društva misle da nemaju središnjih, ključnih vrijednosti dovoljno važnih da se za njih bore (i to miroljubivim sredstvima), tada nema razloga da ih prihvate useljeničke manjine. Ako je dominantna ideologija u zapadnjačkim društvima to da demokracija, vladavina prava i ljudska prava nemaju određenu kvalitetu koja ih čini superiornima teokraciji, diktaturi i autoritarnosti, nema potrebe suprotstavljati se radikalnom napadu učitelja mržnje na zapadne demokracije. Relativisti postmodernističkih vrijednosti ne samo da poriču superiornu kvalitetu zapadnih vrijednosti nego osporavaju čak i to da ljudi mogu braniti te vrijednosti protiv napada koji se na njih vodi. Demoniziranje svake kritike vjerskih mentaliteta kao “polarizacije” i  “provokacije” osporava čak i pravo na obranu demokratskih institucija. To bi bila samoubojička situacija.

Ono što ostaje tajnom jest zašto se mnogi inteligentni ljudi drže postmodernističkog mentalnog sklopa, premda je toliko mnogo inteligentnih pisaca – Terry Eagleton i Jon Searle, da spomenem samo dvojicu – temeljito dekonstruiralo njegova načela. Mislim da to ima veze s postmodernističkim uvjerenjem da bi stajalište koje oni vide kao relativističko i pragmatično moglo pomoći u borbi protiv vjerskog terorizma. Nadaju se da ćemo, ako se suzdržimo od radikalne kritike terorističkog stajališta, moći pacificirati većinu radikalnih elemenata. To je velika zabluda, što bi i sam Buruma shvatio da je dublje razmišljao o materijalu u vlastitoj knjizi. Jer Buruma ne opisuje samo protagoniste radikalnog prosvjetiteljstva nego i amsterdamskog vijećnika Ahmeda Aboutaleba i gradonačelnika Joba Cohena. Buruma piše da je upoznao Aboutaleba – muslimana rođena u Maroku koji zagovara pluralizam – “okružena tjelohraniteljima. Kao i Ayaani Hirsi Ali, bila mu je potrebna dvadesetčetverosatna zaštita”. To je trebalo potaknuti Burumu da dalje razmišlja o prirodi religioznog terorizma. Što se tiče Cohena, njega prati glas da je premekan. Nikada se ne koristi teškim riječima protiv etničkih i vjerskih manjina. On je čovjek “dijaloga” i “poštovanja”, koji se suzdržava od gotovo svake vrste kritike koja bi mogla uznemiriti osjetljivosti vjerskih manjina. A ipak su Cohena kritizirali poimence u pismu što je ostavljeno na tijelu Thea van Gogha.

Buruma misli da zna zašto teroristi mrze van Gogha, Elliana i Hirsi Ali: zato što su vjerski teroristi u sukobu s “radikalnim prosvjetiteljstvom”. Buruma i mnogi drugi postmodernisti žive u iluziji da ćemo, kada odbacimo radikalno prosvjetiteljstvo, a slijedom toga, i radikalnu kritiku religije i provokaciju, moći pacificirati teroriste. No, što bi savjetovao Aboutalebu i Cohenu? Što su oni učinili krivo? Očito, vjerski terorizam nije reakcija na žestoku kritiku islama. On ima druge korijene. I, naravno, u zemljama kao što su Egipat, Pakistan i Saudijska Arabija, nema radikalnog prosvjetiteljstva, nema zlostavljačkih stripova o Proroku Muhamedu a nema ni objavljenih knjiga poput Rushdiejevih Sotonskih stihova. A ipak postoji vjerski terorizam.

Samo poštenim razmišljanjem o tim pitanjima moći ćemo krenuti naprijed u našem razumijevanju važne prijetnje liberalnim institucijama.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Falling Prey to Relativism obavljen na www.signandsight.com/features/1174.html kao skraćena verzija izvornika objavljenog u Free Inquiry veljača/ožujak 2006. i na web stranici Council for Secular Humanism

Paul Cliteur profesor je teorije/filozofije prava na Sveučilištu u Leidenu u Nizozemskoj.