Kako smo preživjeli rat i pritom se igrali

Knjiga začudna naslova Sloboština Barbie prozni je prvijenac Maše Kolanović, mlade autorice koja je još prije sedam godina pobijedila na pjesničkom natječaju Studentskog centra u Zagrebu zbirkom Pijavice za usamljene. Pjesme je stvarala kolažiranjem novinskih naslova i tekstova, uz povremeno dopisivanje vlastitih stihova, a taj je postupak, premda poznat još od dadaista, djelovao vrlo svježe na našoj poetskoj sceni, pa su Pijavice popraćene pohvalama zbog originalnosti i inventivnosti. Slični kritički komentari dočekali su i Sloboštinu Barbie mada je njezina inovativnost drukčijeg karaktera i ne proizlazi iz literarnih postupaka, koji su mahom konvencionalno neorealistički, nego iz novog rakursa sagledavanja toliko već eksploatiranih ratnih devedesetih.

Barbie, rat i nacionalizam

Od prve zračne uzbune i odlaska u sklonište do završetka rata u Hrvatskoj za koji, kako kaže, ni sama nije sigurna kada se točno zbio, Kolanović duhovite i razigrane pripovjedne fragmente odrastanja u novozagrebačkom naselju Sloboština slaže u mozaik djetinjstva provedena uz strane filmove na Sky Moviesu i reportaže s bojišnice, kompjuterske igrice na Commodoreu 64 i skupljanje čahura u napuštenim vojarnama, MTV-jevske spotove i lakoglazbene domoljubne vapaje Thompsona i Matka Jelavića... Ova bizarna mješavina grotesknija je utoliko što se dječjoj optici nadaje kao nešto sasvim normalno i “prirodno”, pa igra Barbikama podrazumijeva i predsjedničke izbore na kojima kandidatkinja, Barbie model Presidental Candidate, u bussines-woman kompletiću i s aktovkom na kojoj je stars&stripes zastava SAD-a, organizira u sklopu kampanje dobrotvorni bal za pomoć djeci čiji su roditelji poginuli u Domovinskom ratu, pa tamo pjevuši na playback: “Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše...”

A upravo su Barbie i njezin “plastični fantastični” imaginarij centar tog predadolescentskog univerzuma: kada, u uvodnoj priči Ratni neseser, sirena oglasi zračnu opasnost, pripovjedačica u podrum nosi samo svoju “najvredniju pokretnu imovinu”: koferić “na Štrumfove” u kojem je devetero članova Barbie-obitelji, te njihova odjeća, nakit, ormarić i krevetić. Ta je situacija pritom okidač za detaljan opis i “životopis” svakoga od privremenih stanara štrumfovskog koferića, jer to ostaje najvažnija tema čak i dok se sjedi u skloništu strepeći od vojnih aviona.

Inače, autoričina spisateljska fascinacija lutkom Barbie započela je znatno prije ove knjige i kada bismo tražili uporišta za kontekstualizaciju Sloboštine Barbie, trebalo bi pročeprkati po njezinim znanstvenim radovima i esejima prije negoli se osvrtati na pjesme. Maša Kolanović je, naime, znanstvena novakinja zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a svoje je prve tekstove objavila prije nekih šest-sedam godina. Tada je na fakultetu naglo jačao utjecaj kulturalnih studija i otvoren je sasvim nov prostor za teorijsko tematiziranje fenomena popularne i masovne kulture. Proučavanje ženskih magazina, glazbenih top-ljestvica, kulta nogometne reprezentacije ili rituala svakodnevnog gledanja televizijskih sapunica studentima je bilo itekako privlačno, a Kolanovićkine lucidne opservacije o igrački koja je evoluirala iz nacističke porno-lutke Lily u najunosniji proizvod megakorporacije Mattel brzo su se izdvojile iz pomodarske hiperprodukcije radova. Zanimalo ju je kako Barbie sudjeluje u formiranju rodnih stereotipa, razgrtala je njene značenjske slojeve otkrivajući aspekte koji promoviraju žensku emancipaciju i suprotstavljala im one u kojima se ipak još zrcale ultimativne fantazije romantične ljubavi, vjenčanja i braka s neizbježnim Kenom, Barbienim muškim pandanom koji, zapravo, ni jednoj djevojčici nije osobito zanimljiv, već je prisutan više kao neko “nužno zlo”... U tim je radovima, analitički secirajući vlastite infantilne maštarije, Kolanović ipak redovito dodavala malu ispovjednu zagradu, pa bi posvjedočila koliko je, zapravo, voljela svoje lutke i koliko nježnosti još osjeća prema svojoj djetinjoj ljubavi.

Trening kulturalnih studija

U Sloboštini Barbie itekako su vidljivi tragovi tih analitičkih razmatranja: tu je diskretno naznačena, ali vrlo značajna rodna problematika, a tu je i “podvojena Barbie” – s jedne strane artefakt masovne kulture, industrijski produkt koji uz podršku razrađenih propagandnih strategija i reklamnih dosjetki funkcionira prema zakonima tržišta, a s druge Barbie koja je zaživjela u posve specifičnu kontekstu i stekla neka nova, nepredvidiva značenja – jer, kao što glasi “naravoučenije” priče Ratni neseser: “...Barbi može biti ama baš sve što poželi. Čak puno više nego što se to može vidjeti u prospektiću i na reklamama.” Zapravo, cijela ta bogata ikonografija djetinjstva u devedesetima, svi ti posteri Michaela Jacksona i Patricka Swayzija iz časopisa Bravo, epizode Twin Peaksa i Santa Barbare, izbori za pjesmu Eurovizije, vršnjaci koje svi zovu Alija ne zato što im je to ime, već stoga što su izbjeglice iz Bosne, domoljubne rock-naricaljke Prljavog kazališta, žvake Bazooka i sokići Yupi, ta brojna povlaštena mjesta kolektivne memorije vjerojatno su oživjela dijelom i zahvaljujući prethodnim autoričinim vježbama iz diskurzivne gimnastike kulturalnih studija, ali, da ne bi bilo zabune, Sloboština Barbie niti je opterećena nekim kvaziintelektualizmom niti se pretvara u suhoparan katalog uspomena iz djetinjstva. Naprotiv, ispripovijedana je fingiranom naivnošću, pomalo infantilno a nerijetko i stilski nespretno, kako bi evocirala perspektivu djeteta. Djetinjaste su i autoričine ilustracije tušem – njih stotinjak – koje uglavnom prikazuju situacije iz priča, a povremeno veselo klize u duhovit komentar teksta.

Priče su, inače, poredane kronološki, a u njima se pojavljuje niz stalnih likova, od obitelji, preko prijateljica iz škole i kvarta, pa do njihovih Barbika. Glavna rola, ipak, pripada doktoru Kajfešu – on je jedna od onih jeftinih replika Kena kakve se i danas dadu pronaći na pijačnim štandovima, negdje u hrpi plastičnih pištolja, sunčanih naočala, bižuterije i loše otisnutih dresova nogometnih klubova, a, da stvar bude gora, još mu je i odlijepljeno lijevo oko, desnu mu je ruku izgrizla vlasničina mala rodica, dok mu je na tjeme kapnuo kreč. Taj monstruozni uljez u svijetu ružičastih iluzija reagirao je na sve te nesreće razvivši poremećaj višestruke ličnosti praćen golemim seksualnim nagonom, pa prekida igre prostim vicevima, kuca na vrata Barbika glumeći trgovačkog putnika kako bi ih silovao, pretvara se u Supermena i u Brucea Leeja, u privatnog detektiva i u duha poginulog hrvatskog branitelja, u Olivera Mlakara i u profesora tjelesnog koji zavodi svoje maloljetne učenice, u Slobodana Miloševića i u Vojislava Šešelja koji Barbie nježno šapuće na uho “Oh Bavbi” i “Velika Svbija”. Dr. Kajfeš, plastična figurica koja na kraju knjige završava prvo na Hreliću, a potom na gradskom deponiju, jedan je od šašavijih likova na koje ćete naletjeti listajući stranice suvremene hrvatske proze.

Generacijska knjiga

U pričama Maše Kolanović ima parodiranja ljubavnih peripetija iz sapunica, noirovskih istraga i scena iz niskobudžetnih horrora – poput one u kojoj dr. Kajfeš montira svoju glavu na tijelo neke iznakažene lažne Barbie, a njenu stavi na svoje tijelo, pa frankenštajnovski ljubavni par kreće u sumanut pohod na originalne Mattelove plastične ljepotice – ali temeljni je postupak gotovo uvijek isti: kontrapunktiranje dječjih igara i svakodnevnih navika signalima mračnog vremena ratovanja i agresivne nacionalističke ideologije. Ponegdje joj to uspijeva bolje, kao u priči Zadnji Twin Peaks, u kojoj obitelj sjeda kako bi pogledala posljednju epizodu kultne Lynchove serije, ali tada na ekranu počinju oglašavanja zračnih opasnosti u hrvatskim gradovima. Val se, očito, približava Zagrebu, do kraja epizode još je nekoliko minuta, pa pitanje hoće li je uspjeti odgledati do kraja postaje napetije od onoga tko je, zapravo, ubio Lauru Palmer. Druge priče, poput Ex pionira, u kojima pripovjedačica i njeno društvo špijuniraju starije dečke u akciji pohranjivanja pionirskih kapa, marama i knjižica za dane kada će, kako oni vjeruju, sve te stvari vrijediti puno novca, manje su uspjele i tek su korektna ilustracija jednog vremena.

Ukupan dojam, ipak, vrlo je pozitivan. Sloboština Barbie ostvarila je svoju ambiciju svjedočenja o vremenu na čiju su interpretaciju do sada polagali pravo neki stariji i etabliraniji glasovi, poremetila je obrasce, a uz prelamanje ključnih događaja službene povijesti kroz optiku intime i odražavanje “velike povijesti” u onoj “maloj”, osobnoj, što je strategija uobičajena za ovaj tip memoarske literature, na marginama suptilno “prošvercala” neke žanrovske igre i teme o kojima se kod nas baš i nije pisalo. I sve je to izvela krajnje nepretenciozno. Starije kolegice i kolege zbog svega toga već je hvale, ali najveću popularnost Kolanović će nedvojbeno imati kod svojih vršnjakinja i vršnjaka, onih koji su “primljeni u pionire, ali nisu dočekali omladince”, koji su napamet učili i pjesme o Titu i one kasnije, nacionalno osvještenije, koji su gledali crtiće na stranim satelitskim postajama s istim oduševljenjem s kojim su njihovi roditelji zurili u crno-bijelu sliku aparata EI Niš. Jer Sloboština Barbie, naposljetku, ipak je prvenstveno generacijska knjiga.