Uz jubilarni 20. PUF (Međunarodni kazališni festival), Pula, 1.-5. srpnja
PUF – 20 godina, 2 monografije, mnoštvo gostovanja (samo ove godine pogledali smo 12 predstava i što poslušali što “pocupkali” 5 odličnih koncerata), bezbroj sklopljenih prijateljstava i poznanstava (a, Bože moj, naravno, i razvoda kreativnih brakova), nezaobilazna svakogodišnja festivalska produkcija Anno Domini koja psihotično prati društveno-ekonomska stanja na rubu pameti, a koja su sve dramatičnija, apokaliptičnija, kao što nas uostalom i priprema holivudski filmski scenarij na potope biblijskih razmjera, planetu čovjekolikih majmuna koji su daleko humaniji od ljudi s obzirom da se ipak pridržavaju zakona “čovjekoliki majmuni međusobno se ne ubijaju”…
Tako je ovogodišnja međunarodna, hrvatsko-francuska koprodukcija Anno Domini pod naslovnom odrednicom Zaboravljena tijela, a u režiji Mehdija Farajpoura (koji sebe inače određuje kao konceptualnoga umjetnika performansa), utjelovila subalternu poziciju žena u iranskom društvu. Pritom bitna je odrednica međunarodne koprodukcije da se za izvedbu pronađe jedna od pulskih zaboravljenih, zanemarenih lokacija tako da je za to mučno prizorište i stratište ženskih tijela odabrana ove godine Ulica sv. Polikarpa broj 2. Koprodukcija svojom mračnom temom ljudskoga zla, koja je tom prigodom segmentirana na obespravljenost ženskoga glasa u Iranu nakon zadnje iranske revolucije prije tridesetak godina pa sve do danas, činila je kontrapunkt žamornom otvorenju 20. PUF-a koje je bilo povjereno španjolskim perkusionistima La Banda Del Surdo, skupini djevojaka i mladića koji su svakodnevno posvećeni tom životnom pozivu, čija je jedna zamamna članica, na toj šetnici od Foruma do Portarate, izvela i flamenco na štulama. A sve je pritom perkusionistički podređeno pokretu, ritmu i bezgraničnoj energiji. I sve je to – i žamorno lice i mračno naličje – dio poetike PUF-a i njegova “mačkoglavoga” voditelja Dr. i dr. Branka Sušca (Dr. INAT), koji PUF smatra svojim izvedbenim djetetom – dakle, neka bude veselo, u tom uličnom trans-teatru, ali ipak s mačjim brkom ozbiljnosti.
PLAMENA PUF-MAČORČINA
Pritom te prve večeri bila je otvorena i dvodijelna izložba 20 godina PUF-a: naime, jedan dio izložbe činila je retrospektiva mačjih PUF-plakata Predraga Spasojevića, počevši od prvoga izdanja iz 1994. godine pa sve do 16. PUF-a, dok je ovogodišnji PUF-ovski plakat označen s “vatrometnom” PUF mačorčinom koja kao da priziva snagu apotropejskoga Krležina Plamenoga vjetra. Nadalje, drugi dio izložbe čini Galetov (Sead Gavranović Gale) slikarski off-hommage U inat INAT-u (ciklus od 20 slika) njegovu najdražem teatru i dramskoj radionici Dr. INAT-u.
Inače vizualij Pule tih je pufovskih dana bio i više nego veličanstven. Naime, Uljanikove dizalice, koje uglavnom djeluju poput otužnih slomljenih metalnih križeva, sada su zahvaljujući začudnom raznobojnom rasvjetljenju djelovale poput osvijetljenih divova čiji maštoviti dizajn potpisuje Dean Skira, kako to saznajem iz časopisa Veznik. Ljudi iz Rojca. Naime, riječ je o svjetlosnoj intervenciji s ovogodišnjega drugoga po redu Festivala Visualis čiji je idejni začetnik pufovac Marko Bolković, poznat kao tehničko, mehaničko srce PUF-a bez kojega nijedna PUF-tehnikalija do sada nije mogla proći. Riječ je o manifestaciji posvećenoj 3D mappingu, dizajnu rasvjete i novim tehnologijama.
Od domaćih je projekata na ovogodišnjem jubilarnom PUF-u izveden samo autorski projekt, produkcijska studija NE, NIŠTA, dobro glumice Nataše Kopeč te umjetnika performansa i redatelja Davida Belasa. I više nego zamjetno jest da je riječ o verbalnom teatru nekadašnjega INAT-ovca Davida Belasa, koji je očito tom duo-izvedbom subvertirao neverbalnu poetiku-PUF-a; subvertirao – dakako, samo izvedbeno. Inače, na moje pitanje o simbolici značenja tanjura u navedenoj predstavi, koje David Belas tijekom cijele te izvedbe o pitanju slobode volje pomno razvrstava (poput Samouka iz Sartreove Mučnine koji je pak prosvjetiteljski, u negativnom segmentu ljudskoga nauma, začarobiran enciklopedijskim znanjem), David Belas odgovorio mi je o kronologiji upotrebe tanjura unutar njegove umjetničke prakse sljedeće: “Počeo sam upotrebljavati tanjure radeći 2009. performans prilikom edukacije MAPA – Moving Academy for Performing Arts, pa se na neki način zakačio za njih. Prva asocijacija je bila i poveznica s mojim crtežima u kojima koristim isključivo krugove. Osim u performansima i predstavama, tanjure sam koristio i kao objekte za instalacije. A što se tiče ideje i koncepta praznih tanjura – kao prvo, najvažnija mi je vibracija koju proizvodi tanjur u mentalnom smislu. Ona se bazira na odnosu dvaju značenja koja nosi prazan tanjur. Prvo značenje je njegova jasna upotrebna vrijednost. On služi za jelo, asocira na primarnu ljudsku potrebu za hranom, kao što je i simbol preživljavanja. Također tanjur je odraz htijenja za civilizacijom i pomaka te distinkcije s instinktima ili životinjskim svijetom. Tanjurom se razlikujemo od ostatka životinjskog svijeta. Drugo značenje vezano je s činjenicom da je tanjur prazan. Odnosno, ta činjenica otvara nam ideju očekivanja, zadovoljavanja osnovnih potreba. Pritom postoji i tenzija jer prazan tanjur traži ispunjenje.”
INTERMEZZO FURIOSO: RAZGOVOR S BRANKOM SUŠCEM
S kojim ste se dodatnim poteškoćama suočili ove godine u vezi organizacije PUF-a?
Zapravo, i nije bilo nekih dodatnih poteškoća. Jednako je teško svih godina; imam osjećaj da što si gluplji, lakše rješavaš problem. Nažalost, nisam glup, ali pokušat ću to ispraviti. (smijeh)
PUF je jedini domaći festival izvedbenih umjetnosti, uz mlađi festival Sedam dana stvaranja, koji ima i popratni program – rock, punk, etno itd. koncerata, koji bi zapravo isto tako mogao funkcionirati i kao zaseban festival. Kada ste uveli odluku i o tom muzičkom segmentu PUF-a?
PUF je jedini domaći kazališni festival (što mu i sam naziv govori), a svi popratni programi su tu da obogate taj “glavni” sadržaj i da, između ostalog, učine i posjetitelje i naše goste veselijima. Uz to, gosti mogu popratiti te domaće bendove u njihovom glazbenom i scenskom izričaju i upoznati naše ljude i krajeve (smijeh) i na taj način. Bendove nikada ne izdvajamo kao poseban program, oni su tu da obogate kazališni sadržaj i ponude za svakoga ponešto.
Ove je godine otvoren i Dnevni boravak u Rojcu. Ima li nade da će i ostali dijelovi, katovi Rojca izgledati kao Dnevni boravak u kojemu smo ove godine, povodom 20. obljetnice PUF-a, mogli pogledati izložbu pufovskih plakata Predraga Spasojevića i Galetovu izložbu-posvetu PUF-u?
Bojim se da je Dnevni boravak u Rojcu jedna šarena laž. MMC Rojc pun je udruga od kojih je barem njih 30 posto sasvim nepotrebnih i koje međusobno nikada neće pronaći zajednički jezik (čisti pokazatelj toga su već dva otkaza unutar Dnevnog boravka). Ne vjerujem da će se takvo stanje u Rojcu poboljšati: baca se tisuće i tisuće kuna jer ne postoje adekvatna rješenja za npr. saniranje nastalih šteta i sl. S druge strane, otvaraju se dnevni boravci koji bi, prema svojem nazivu, trebali posjetiteljima ponuditi prije svega mjesto na koje dođeš, popiješ kavu, razmijeniš koju riječ s prisutnima i sl. Postojeći Boravak nema ni grijanje, a kamoli šank, stolice ili slične “luksuzne” stvari.
NOVA NAGRADA: GROM
Nakon razgovora s umjetničkim ravnateljem, dotaknimo se i nagrada festivala. Tročlani žiri (Nebojša Borojević, Bojana Ćustić Juraga i Vlatka Kolarović) nagradu Kaplja dodijelio je Navi Frenkel i Nevu Romanu iz Izraela za predstavu Odlaziti (ludičkoj predstavi u kojoj je izvođač uspio utjeloviti i puža golaća i puža s kućicom; puža s kućicom tako da je samo na leđa svoga pužućega nagoga tijela stavio ruksak – začudno i više nego pamtljivo); nagradu Vjetar osvojila je francuska skupina AMCB – Adrien M/Claire B Company za plesnu predstavu i digitalnu instalaciju Prolazan (Hakanaï – na japanskom navedena riječ znači nešto što je između snovitoga i realnosti), dok je nagrada Oblak pripala izraelskom koreografskom i plesačkom dvojcu Nivu Sheinfeldu i Orenu Laoru za plesnu predstavu Dvosoban stan, koji su utjelovili vlastitu ljubav ne samo kao izvedbenoga tijela, plesnoga para, već i kao ljubavničkoga tijela, pri čemu ostaje nezaboravna scena u kojoj se njihova tijela grčevito stapaju gotovo u jednu ružu-tijelo-ljubav. Ono što čini posebnost navedene predstave jest da od scenskih rekvizita zahtijeva samo jednu gaffa-traku za iscrtavanje kontura granica toga dvosobnoga stana – mentalnoga i arhitektonskoga. No, da se još ukratko zadržim na predstavi Prolazan (Hakanaï) koja je po prvi put na PUF-u izvedbeno izložila digitalni prostor (četverokutni prostor snova) s algoritmima i gotovo nam omogućila uvid u “građu” svjetlosti.
Složni žiri ove je godine uveo i četvrtu nagradu pod nazivom Grom, a koja je zaslužno dodijeljena ravnatelju PUF-a Branku Sušcu za umjetničko i organizacijsko turbulentno reprogramiranje Festivala (koje ga je prošle godine gotovo doslovno stajalo i života). Inače, savršene metalne mačkotjelesne skulpturice, koje simbolično predstavljaju PUF-ove nagrade, i ove je godine osmislila Roberta Weissman Nagy.
Završno, kako i dolikuje obljetničarskom tekstu, još jednom: sretan ti rođen, PUT... Iskreno, u ova prežalosna vremena kad i gospoje tipa De-Že u svojoj poetskoj psihotičnoj hipokriziji počinju pisati tračeve-visokoetične psihodrame na fejsu, bez lica ali zato s naličjem.