Kako ubiti nestrpljenje

Rečenice kao kaskade, bez obzira je li one koje slijede prethodni iskaz dopunjuju ili opovrgavaju, sintagme pune kontradikcija, svijet hladan u ponuđenoj slici i instinktivnoj pobuni čitatelja da ga takvim prihvati – neki su od elemenata na kojima Fleur Jaeggy gradi svijet švicarskog ženskog internata sredinom prošlog stoljeća u romanu Blažene godine kazne.

Odsutni i prisutni junaci djela prva su podjela koja dominira strogo kontroliranim svijetom iza zidina (stvarnih ili običajima nametnutih) građanskih ili vjerskih internata. Glavarice odnosno voditeljice ustanova dobit će precizno pisane upute što roditelji i ujedno financijeri tog dobro plaćenog “sporta” očekuju od svog ženskog pomlatka na kraju svake sezone: od jezika koje trebaju progovoriti do kolača koje bi trebale znati ispeći. Licemjerje odsutnih roditelja probija se kroz rijetke bilješke koje ih od junakinja udaljavaju još više: datumi kada se viđaju, mjesta koja pritom posjećuju, šoferi ili taksisti koji po njih dolaze da bi ih po sezonama premiješali na obvezatnu rekreaciju do novog zatvora.

Hladnoća koja izbija iz svake stranice romana Blažene godine kazne umnogome upućuje na parcijalno sjećanje, sjećanje koje je davno podiglo zidine oko svijeta u kojem su dokinuća mnogih stvari bila prva i posljednja točka programa za djevojke bez pogreške. Nasljeđujući običaje bivših generacija internatkinja i stereotipe u osobama odgajatelja, djevojke pokušavaju osmisliti svijet u kojem bi imitacija ljubavi, prijateljstva, privrženosti, radosti, pa i želje za znanjem, bile uvjerljiviji način odrastanja. Međutim, sigurno je samo odrastanje. Sve ostalo izgubilo se iza zidina, a prašina koja je prebrisana nakon njihova odlaska bila je posljednja autentična zaostavština mladosti nakon koje se odijevaju “haljine od vremena” i reproducira usađena poželjnost koja nikad neće “nasloniti laktove ni na jedan stol”. To je svijet u kojem “dovoljna je neznatna misao koja leti zrakom, koju si prisvajamo, i ako je ne uhvatimo, osjećamo se još usamljenijima”. Uhvate li ipak tu neznatnu misao koja “leti zrakom”, čeka ih ista usamljenost. Iluzije su uvijek tuđe i traju kratko, ali one su djevojke čije sezonske rasporede rade oni koji ih i financiraju (roditelji), pa je i mogućnost da se ponovo susretnu i učvrste bilo koju vlastitu vertikalu također samo “neznatna misao koja leti zrakom” i sasvim je nevažno hoće li biti uhvaćena ili propuštena u svijetu koji autorica približava (počevši od naslova Blažene godine kazne) sintagmama: arkadija bolesti, vizionarska pustinja, fizionomija mrtvačnice, anđeoski sitničavo, trezven nadgrobni spomenik, naslada poslušnosti, nemilosrdni razdjeljak i sve ostalo što je pripadalo tom skupom i poželjnom odgoju i obrazovanju u kojem se usvajalo “odricanje od lijepih stvari i strah od dobrih vijesti”.

Djevojke bez prošlosti, što u prijevodu junakinje znači bez tajni, odgajalo se za ravnodušnost koja je podjednako zračila svoju sreću i svoju tugu: “gotovo bez nestrpljenja”. S autoritetom bake iza sebe, ona izjavu o svojim rukama starice doživljava kao kompliment, a zanimanje za ekspresionizam i zločine dio je njezine pobune protiv programirana svijeta. To je i obrana od budućnosti u kojoj će nedostajati susreti, a i kad se dogode bit će prenapučeni i ekspresionizmom i zločinima za koje nitko neće snositi krivicu i koji će se događati tiho kao što je “uspješan” odgoj nalagao. Jao onima koji su se u toj uspješnosti isticali.