Aleksandar Benažić  

Kako udaljiti struku od muzeja

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske otvorilo je 7. svibnja ove godine “savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o muzejima”. Savjetovanje bi trebalo trajati do 25. svibnja – ili se barem do tog datuma mogu poslati sugestije i prijedlozi na elektronički poštanski kaslić Ministarstva.

Do trenutka kad ovo pišem objavljeno je na stranici Ministarstva šest priloga javnoj raspravi, od kojih je jedan kolektivan ravnateljâ muzeja financiranih od Grada Zagreba. Ovo je i najdetaljnije obrađen prilog u kojem su primjedbe postavljene za većinu (gotovo sve) članke, a završava zaključkom: "Zaključno, na temelju sveobuhvatne analize nacrta Prijedloga zakona o muzejima opća je ocjena da bi isti trebalo povući na daljnju obradu te izraditi kvalitetniji, konzistentniji i usklađeniji nacrt prijedloga, a time i sadržajniji za daljnju širu javnu raspravu”.

Laslovi prijedlozi Inače je o potrebi da se promijeni dosadšnji zakon o muzejima već pisao u Zarezu broj 208 još 2007. godine muzeolog Željko Laslo. Nakon toga je 2009. Zakon o muzejima bio djelomično izmijenjen, ali ni tada kao ni sada njegovi prijedlozi, iako su dobro utemeljeni i vjerojatno bi se s njima složila većina struke, nisu niti dotaknuti.

Prijedlozi Željka Lasla zadirali su u suštinu muzejske struke i naglašavali potrebu za realnošću prigodom sastavljanja zakona, njegov članak čitatelji mogu naći na web stranicama Zareza, pa neću više toliko o njemu. Sadašnji prijedlog zakona, da kažemo ukratko narodnim neakademskim jezikom, jednostavno se bavi najviše time kako će tko zasjesti na državnu kopanju i kako udaljiti struku od muzeja, kako ne bi smetala u onom prvom.

U svom je prilogu dao dobru analizu g. Tihomir Milovac, muzejski savjetnik iz Muzeja suvremene umjetnosti (MSU): “Nema analize u odnosu na vrijeme od donošenja aktualnog zakon do danas. Ničim nisu potkrijepljeni razlozi značajnih promjena zakona i redefiniranje upravljanja muzejima”. Ovlasti upravljanja skoro potpuno su prenesene na ravnatelja. S druge pak strane iz uvjeta za izbor ravnatelja izbačena je struka! Degradira se Upravno vijeće – koje i imenom postaje “muzejsko vijeće” i iz imena mu se izbacuje upravna uloga.

Dodao bih da je potpuno degradirana uloga stručnog vijeća – prema sadašnjem zakonu (čl. 29. st. 2.): “Stručno vijeće… sukladno statutu i drugim općim aktima, odlučuje o stručnim pitanjima…” Ovo je potpuno izbačeno iz Prijedloga novog zakona (čl. 28.).

Dakle, ako se prihvati ovakav prijedlog, muzeji će imati ravnatelje koji nisu muzejske struke i koji će imati apsolutnu vlast, a svi mehanizmi kontrole su maknuti.

Stručnost nije samo termin Možda neće svi muzeji imati takve ravnatelje, ali neki će ih svakako imati. Tendencija će svakako ići u tom smjeru. Tim prije što druge promjene ukazuju na takav trend. Muzejima se želi nametnuti tržišni način poslovanja pa je onda logično da se i za ravnatelje biraju marketinški stručnjaci, a kako ovi stručnjaci nemaju ni obrazovanja niti osjećaja za kulturnu baštinu koju bi trebali štititi, nego ih vodi profit, onda će oni donositi i takve odluke.

Uostalom, niti u današnjim muzejima nisu stvari savršene. Današnji su ravnatelji u nezavidnom položaju. Oni trebaju sa sve manje novaca održati standarde, i moraju ostati na razini suvremene struke – koja napreduje. Ako imaju standarde one od prije deset godina, više ih se ne smatra dobrima…

Katkad moraju napraviti i ono što formalno – zbog nesuvislog zakonodavstva – ne smiju (prebaciti neki put sredstva s nekog projekta na grijanje ili hitan popravak i sl.). Ustvari, ako je netko izabran na mjesto ravnatelja na osnovu svojih projekata i plana razvoja muzeja, onda bi mu se trebalo dati novac koji je zatražio za ostvarenje tog plana. A financijera se ne bi trebalo ticati na koji je on način postigao ostvarenje plana, nego ga se samo tiče u kojoj je mjeri plan ostvaren. To bi bilo pravo poduzetništvo i kapitalizam. To više ne postoji niti u navodno kapitalističkoj liberalnoj ekonomiji Europe pa tako nešto ne možemo očekivati niti kod nas, ali bismo u svakom slučaju trebali omogućiti daleko veću fleksibilnost u radu ravnatelja. Međutim, fleksibilnost i njihovo pravo da iskoriste svoje organizacijske i druge poslovne sposobnosti nije isto što i ukidanje kontrole nad stručnim radom i poštivanju stručnjaka i djelatnika institucije koju vode.

Stručnost i poštivanje stručnosti nije samo termin. Radi se o konkretnim stvarima. Stvarima koje se tiču očuvanja baštine – a to je ono zbog čega muzeji prvenstveno postoje. Muzej služi očuvanju mema naše kulture. Mema koji su možda u ovom trenutku beskorisni, poput naizgled beskorisnih gena. Očuvanju balasta koji i kada se čini beskoristan služi stabilizaciji broda.

Problem je u tome što nema sredstava ni prostora da bi se mogli očuvati svi memi. Treba izabrati, koje meme očuvati, za koje osigurati posebne klimatske uvjete i potrošiti za to odgovarajuću energiju. Koja sredstva primijeniti. Muzej kao meme čuva prvenstveno predmete, ali o predmetu treba sakupiti podatke, kontekst u kome je nastao i postojao prije dolaska u muzej. To su katkad dokumenti, katkad sjećanja i priče ljudi koji stare i umiru. Posao kustosa je da sakupi i stručno sastavi opis i zapis svega onoga što budućim istraživačima neće biti dostupno. Kustos i sâm, bio on arheolog, povjesničar, povjesničar umjetnosti, povjesničar kulture ili etnolog, istraživanjem prikuplja podatke o kulturi odnosno o kulturama koje su postojale na području djelovanja njegovog muzeja. Prirodoslovac, naravno, proučava prirodoslovne fenomene i sustave kojima se bavi. Nova istraživanja pomažu objašnjenju i interpretaciji postojećeg fundusa muzeja, ali u muzej dolaze i novi predmeti.

Etnolog treba kadikad odlučiti da li će otići u neko istraživanje i skupljanje materijala, koje ga zanima i koje će znatno vizualno obogatiti muzej, ili će otići do neke bolesne bakice i sakupiti njezine možda i ne tako zanimljive priče…

Arheolog treba odlučiti da li će otkopavati neku rimsku vilu, kakvih ima na tisuće, ali koja bi pasala uz neki vinski put ili će ići istraživati neugledno ranosrednjovjekovno ili prethistorijsko nalazište, koje će možda dati odgovor na neko značajno pitanje iz povijesti…

Umjesto svega toga ravnatelj ekonomist, vjerovatno će odlučiti da se napravi izložba kluba lokalnih dimnjačara. Nažalost, drugačije su odluke potrebne kada se misli na baštinu, a drugačije kada se misli na profit ili politiku unutar lokalne zajednice.

Ljudi pišu zakone Pitanje kontrole rada muzeja i u sadašnjem je zakonu vrlo loše riješeno, a u prijedlogu je to samo pogoršano.

Nadzor nad stručnim radom muzeja, po sadašnjem, a i Prijedlogu zakona obavljaju matični muzeji. Matični muzeji organizirani su po strukama, tako da Arheološki muzej u Zagrebu obavlja nadzor nad svim arheološkim muzejima, ali i arheološkim zbirkama unutar kompleksnih muzeja; Etnografski muzej čini to za etnografske muzeje i zbirke, Povijesni za povijesne, itd.

Nadzor nad zakonitošću rada obavlja osnivač muzeja – ako je država preko ministarstva, a drugi osnivači preko svojih ureda. Zato je npr. čista glupost čl. 35. sadašnjeg, odnosno 34. prijedloga kojim se kaže da će tijelo nadležno za nadzor (to bi u slučaju države bilo Ministarkstvo kulture, a u slučaju npr. Zagreba Ured za kulturu Grada Zagreba) odrediti osnivaču rok u kojem je dužan otkloniti uočene nedostatke – dakle Ured za kulturu Grada Zagreba odredio bi Zagrebu rok, ili bi Ministarstvo odredilo rok Hrvatskoj!

Tu se vidi koji to ljudi uopće pišu te zakone.

Po zakonu odnosno po Pravilniku o načinu i mjerilima za povezivanje u Sustav muzeja Republike Hrvatske, koji je donesen još 2002. g. nadzor bi se trebao obavljati svake godine, ma što god to značilo. Međutim, do dana današnjeg u nekim muzejima nadzora nije uopće bilo. Ti muzeji nemaju ljude koji bi takav nadzor obavljali.

U Pravilniku, kao ni u Zakonu, nisu izloženi mehanizmi pomoću kojih bi se takav nadzor obavljao niti što učiniti ako neki ravnatelj odbije poslušati naloge i sugestije inspekcije.

Vi i sada u gradu Zagrebu imate muzej koji nema nekoliko godina stručnog vijeća – i nikom ništa. Kako će to biti onda kada stručno vijeće neće imati nikakvih ovlasti? Jer što to znači da po sadašnjem Prijedlogu (čl. 28.):

“…Stručno vijeće razmatra i daje mišljenja o stručnim i drugim pitanjima rada i razvitka muzeja, predlaže način organiziranja i vođenja stručnog rada, plan i program rada muzeja te obavlja i druge poslove određene aktom o osnivanju, statutom muzeja ili drugim općim aktom”. Ne zna se kad je ravnatelj obvezan sazvati stručno vijeće. Tko odlučuje što su to stručna pitanja. Treba li postojati zapisnik, itd, itd… Niti u jednom zakonu o muzejima do sad isto tako nije definiran odnos kustosa i drugih zaposlenika muzeja prema građi koju muzej čuva. Imaju li djelatnici neke obveze, prava i (pogotovo) zaštitu, ako upozoravaju na nedostatke u stručnom radu muzeja (osobito na one koji se tiču očuvanja građe u Muzeju).

Sve zakonske odredbe, ako i postoje, su prazno slovo na papiru ako ih ne prati mehanizam kojim se one ostvaruju. Jedan od mehanizama su i kaznene odredbe. Ove odredbe u Zakonu o muzejima, kao ni u Prijedlogu novog zakona, nitko nije komentirao iako imaju veoma značajne nedostatke. Prije svega ne pokrivaju sve obveze koje muzej, odnosno ravnatelj ima. Većinu njih ravnatelj može naprosto ignorirati. Još gore, ako netko i prijavi ravnatelja i vlast odreagira, makar tu često i nije jasno koja vlast, kazne više pogađaju sam muzej nego onog tko je nešto skrivio protivno volji djelatnika. Dakle, ako netko prijavi neku nepravilnost u muzeju, muzej će zbog kazne ostati bez značajnih sredstava za rad. Tako da se djelatnicima ne isplati prijavljivati nedostatke, a ne postoji drugi način da se kontrolira nečiji, često puta, kapric, koji i ne mora biti izazvan nekom željom za zaradom.

Mi zanemarujemo psihološke karakteristike ljudi, koje dovode do bosinga i mobinga. Šef naprosto može biti jalan i ne dati djelatniku da ide na kongres, ili ne da djelatnicima da polože kustoski ispit, i što učiniti?

Imate muzej kome je poklonjena rastavljena drvena kuća. Ona nije zapisana u inventarnu knjigu, a spremljena je sponzorski u skladište tvrtke koja je u međuvremenu propala. Tvrtka koja je preuzela skladišta traži od muzeja da isprazni skladište. Ravnatelj ne zna što će s kućom pa pod izlikom da je kuća navodno istrunula otpisuje kuću, bez fotografija i bez ikakve druge dokumentacije. Tko rješava takav slučaj? Da li je itko u muzeju, osim ravnatelja koji je pravno odgovoran, dužan reagirati? Ili je to možda normalna stvar?

Što ako je ravnatelj i kustos pa prijavi 7400 predmeta, i kaže kako ih je inventirao preko 2000, a onda jednog dana dođe zakon o obveznom inventiranju, pa on isti broj predmeta prijavljuje preko deset godina, da bi na koncu krenuo registrirati zbirku s 1300 predmeta? Gdje je ostatak predmeta? Tko je tu odgovoran? Imaju li ikakve odgovornosti službe Ministarstva i MDC-a zar nisu primijetili nesuvislosti u izvještajima? Inspekcija je, kako se hvali ravnatelj u autobiografiji, dapače pohvalila muzej kao najbolji u Hrvatskoj, iako zbirke nisu imale u inventarnim knjigama niti jedan jedini predmet upisan.

To je isto tako pitanje jasnoće zakona. Muzej može biti kažnjen ako ne vodi propisanu dokumentaciju. Ali, što to znači voditi propisanu dokumentaciju? Nitko nema sve predmete u muzeju dokumentirane u muzejskim knjigama. Pogotovo ne u inventarnoj – jer su između ostalog, kako je to već iznio g. Laslo u navedenom članku, propisi prezahtjevni, pogotovo za arheološki materijal, ili zato što neki etnolog dobije npr. sve iz neke kuće koja se ruši, ili imetak nekog pokojnika. Tu mogu biti tisuće različitih predmeta, od kojih će se možda velik dio i baciti. Inspektor ili kolega iz matičnog muzeja mora prihvatiti činjenicu da nije sve inventirano iz objektivnih i prihvatljivih razloga. Međutim,  isto tako mora postojati i neki minimum.

Primjeri nedorečenosti zakona U zakonu je isto tako kazna ako muzej “povjeri muzejsku građu na čuvanje i radi izlaganja drugom muzeju i galeriji, drugoj pravnoj osobi ili državnom tijelu suprotno odredbi članka 11. stavka 1. ovoga Zakona”. Radi se o tome da se mora pitati Ministarstvo za svaku takvu transakciju. Dakle, kada se posuđuje neki predmet zbirke za neku izložbu, ili cijela izložba, treba pitati Ministarstvo. Dakle, možete baciti tisuće predmeta u smeće i nikom ništa, ili vas pošpotaju, ali ako ih posuđujete za izložbu drugom muzeju, onda trebate dozvolu i svu silu dopisa. Za zamijetiti je i to da se kazna odnosi samo na to ako se radi o pravnim osobama. Dakle, ako ste posudili neku umjetninu nekom bivšem ili sadašnjem – kazna nije propisana. Pretpostavimo da će vam je izreći i mimo zakona ako se radi o nekom u nemilosti, pogotovo ako je posudba trajna i ako se pročulo za nju. Samo ovakva formulacija zakona dovoljno je opravdanje nekom državnom službeniku da odbije postupati po prijavi – a tko je uostalom dužan prijaviti tako nešto i kome?

Privatnoj osobi možda možete bez dozvole davati stvari za izložbu. No što ako se nalazi arheoloških istraživanja pohranjuju u privatnoj kući, bez popisa, bez dozvole Ministarstva, i bez adekvatnog ugovora?

Opet pitanje, da li je to itko dužan prijaviti? Kome? Matičnom muzeju? Da li je to stručno pitanje o kojem bi trebalo raspraviti stručno vijeće? Da li je to možda normalno?

Djelomično ustvari i jest, velika arheološka nalazišta imaju sagrađena spremišta za materijal. Ali takve i slične stvari treba regulirati zakonom, jer se mora znati što ako voditelja istraživanja lupi infarkt ili auto? Ili ako netko opljačka tu kuću ili dođe do požara itd, itd…

Primjeri koje smo gore naveli, ako im ne vjerujete, uzmite ih kao mentalni eksperiment, za svaki je dovoljno dvadeset minuta da se provjere, samo se pogledaju postojeći dokumenti. Da li postoji inventarna knjiga i koliko je u nju upisano predmeta, s kojim datumom? Postoji li zapisnik stručnog vijeća, s potpisima prisutnih, itd…? To su stvari od pet minuta provjere. Upravno bi vijeće trebalo imati mehanizam suspenzije, svakako kod ekstremnih slučajeva. Isto tako bi i stručno vijeće u muzejima trebalo imati mehanizam i obvezu reakcije ukoliko dođe do narušavanja razine stručne djelatnosti muzeja, pogotovo ako je time ugrožena građa koju muzej čuva i koja se u njemu zbog bilo kojeg razloga nalazi.

Kustos zbirke nema nikakve zakonske ingerencije nad zbirkom o kojoj bi se trebao brinuti. Ako u ugovoru ima neke obveze, nema obveza poslodavca da mu osigura uvjete za obavljanje te djelatnosti. U zakonicima nikad nisu sve stvari kodificirane. Velik dio stvari obavlja se prema nekom običajnom pravu, ili “pravilima struke”. U nekim razdobljima povijesti događa se da s dolaskom novog poretka i novih običaja vladajuća skupina iskoristi mijene tako da uzme neka vjekovna prava ljudima. Tako su u prošlosti uzeli našim seljacima – našim precima – zemlju pa je prodali ili podijelili doseljenicima.

Danas se u svijetu svuda događaju takve promjene pa ljudima uzimaju njihovo pravo na vodu, nama su nedavno eto uzeli pravom da šetamo šumom. Sjetio se ne Sabor, nego naš sluga koji upravlja našom imovinom, našim šumama, da bi nam mogao naplatiti korištenje te imovine.

Možda je nekadašnji zakon bio dostatan u definiranju odnosa prema baštini, odnosu muzeja prema baštini i mjestu kustosa u muzeju. Danas živimo u svijetu novih ljudi, bez ikakve tradicije, a jedno od (ikakvih) mjesta u kojima bi se ta tradicija trebala čuvati je upravo muzej. Zato traženje točnijih i preciznijih definicija nije nepotrebno. Sastavljači ovog zakona igraju se riječima pa muzej sabire stvari, njima je muzej kolekcionar. Muzejske zbirke su kolekcije, kojima se ilustrira virtualna novopovijest, u kojoj je točnost podatka i vrijednost ideje irelevantna.

Postoji suprotna potreba Stručni djelatnici muzeja su ovim Prijedlogom zakona još dodatno degradirani. U muzej se uvode i nova “zvanja“, voditelj marketinga i voditelj odnosa s javnošću. Ovo je na web stranici Ministarstva kulture obrađeno nekoliko puta. G. Mladen Kršnjavi je npr. to obradio u smislu diskriminacije prema drugim djelatnicima, posebno tajnicima, knjigovođama i sl. Nema nikakva razloga da ove djelatnosti proglasimo zvanjima, i to stručnim muzejskim zvanjima.

Postoji ustvari jedna suprotna potreba, a to je da ljudi koji se bave tim poslovima u muzeju, pa i ako se bave kao vanjski suradnici, bilo bi poželjno, a ponekad i potrebno, pače i neophodno, da su to ljudi koji imaju stručna muzejska zvanja i stručni ispit. Naravno, nije bitan ispit, nego znanja koja bi taj ispit trebao potvrđivati. Ovim bi se novim zvanjima mogao dodati i suradnik na međunarodnim europskim projektima, a to vjerojatno nije učinjeno zato što taj kurs traje mjesec dana duže i treba znati strane jezike.

Postoje, ustvari, poslovi koje danas radi upravo tajnik muzeja ili pomoćnik ravnatelja, pogotovo u malim muzejima koji ne mogu zaposliti za svaki posao posebnog stručnjaka. Marketing i odnosi s javnošću su upravo takvi poslovi. A i u marketingu i u odnosima s javnošću, kao i u međunarodnoj suradnji na nekim projektima, što je današnji značajni oblik financiranja, osoba koja radi te poslove trebala bi čak i u većoj mjeri poznavati struku nego ekonomiju. Ako se npr. traži neki financijer ili sponzor izložbe ili istraživanja, bilo bi zgodno da se znade obrazložiti koji je značaj toga. Isto tako ne može biti dobar pedagog u muzeju osoba koja je završila pedagogiju, a da o struci koju bi trebala prezentirati djeci nema pojma. A svi bi djelatnici muzeja trebali imati nekakav osnovni tečaj praktičke zaštite spomenika, muzeografije i propisa koji se tiču struke. Svatko tko radi u muzeju mora znati što se događa sa spomenikom kada se drži u neadekvatnim uvjetima (rasvjete, vlage, temperature, mikroba i sl.). Zato bi bilo poželjnije da se poslovima marketinga i sl. bavi osoba koja je završila neki od fakulteta koji se bave građom koju muzej čuva, a završila je još i neki tečaj marketinga, nego obrnuto.

U svakom slučaju, jasno je vidljivo da su ovaj prijedlog zakona o muzejima sastavljali ljudi koji se baš i ne razumiju u rad i problematiku muzeja, pogotovo ne onih manjih muzeja. Ovdje su više na pameti bile velike muzejske ustanove, koje možda čak i nemaju vlastite zbirke. Poboljšanje odnosa prema baštini svakako nije ono što je vodilo sastavljače ovog prijedloga. Zato se moramo složiti s prijedlogom ravnatelja muzejskih institucija Grada Zagreba, kao i ranijim razmatranjima gospodina Željka Lasla: treba napraviti novi prijedlog Zakona o muzejima. Ovaj svakako ima razloga da se mijenja, ali ne na gore