Dinko Pensa  

Kako umrijeti

Smrt i velike religije Jedan indijski pisac je izrazio uvjerenje da je tajna smrti nadživjela sve tajne koje se kriju u zagrobnom životu nakon izdahnuća. Glede tih tajni hinduizam se izdvojio svojim kastinskim sistemom koji prati hindusa u ovom i onom životu  pa se o smrti, bukvalno rečeno, i ne misli. Sve je podčinjeno ideji kako promijeniti karmu da bi se prekinuo lanac rađanja i umiranja, čime se prekida seljenje duše koja odlazi na vječno počivalište. Hindusi su uvjereni da ono što se rađa i nakon toga ide u smrt nije stvarnost nego iluzorna osobnost. S druge strane budizam naučava da u rađanju i smrti nema ničeg posebnoga, jer su to događaji svakodnevice, u kojoj je ljudsko postojanje vezano silama patnje koja proističe iz nastojanja da se život skrene izvan prirodnih tokova, što bi um moglo dovesti do duhovno razorne fikcije od kojih je najmoćnija ona da se smrt može izbjeći.

Stari Grci su razvili misao o carstvu sjena u podzemnom svijetu gdje duša odlazi nakon smrti. Oko tog svijeta kruži rijeka Stiks pa se u njega ne može ući bez pomoći starog veslača Harona, koji u svojoj brodici prevozi duše umrlih. Zato su Grci stavljali mali novčić (obol) pod jezik umrlog da bi Haronu mogao platiti vozarinu. U staroj egipatskoj civilizaciji smrt se nije smatrala krajem života, vjerovali su da život ima dva sjedinjena vremenska razdoblja, ovozemaljsko i vrijeme posmrtne egzistencije. Uvijek su imali na umu priču iz dvijetisućetih pr. Kr. prema kojoj vladar Karđedef preporučio svom sinu da izgradi grobnicu koja će biti njegov posmrtni dom, jer se posmrtno stanje smatra savršenstvom.

U judaizmu i kršćanstvu postoji tjelesna smrt za koju se okrivljuje Adam i njegov grijeh, radi kojeg biva protjeran iz vječnog života u surovu povijest čovječanstva. Povezivanjem smrti i povijesti oformio se tradicionalni pogled judaizma na pojam smrti. Bog je Izrael uzeo kao svoj narod, ali im ni u jednom trenutku od Abrahama do Mojsija nije obećao kraljevstvo bez smrti. Razmišljanje teologa prošlog stoljeća svodi se na zaključak da apsolutno rađanje i apsolutna smrt stoje na početku i kraju svakog ljudskog života, ne spominjući posmrtni život, a u evanđelju po Mateju nema obećanja za opće uskrsnuće. O smrti ne govore ni drugi evanđelisti, ali se objavljuje jedinstvo s vjernicima, pomoću kojeg će oni dijeliti Isusovo uskrsnuće shodno njegovoj propovijedi: “Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će”.

Kako umiru mudri Platon misli da prevladavanje smrti proističe iz besmrtne duše, pa ističe da je smrt najveće dobro, jer se baš smrću duša može dovinuti do potpune kreposti. Umro je na svoj rođendan zbog čega se njegov slučaj glede života i smrti smatra savršenstvom. Pascal, veliki matematičar, fizičar i filozof bojao se smrti toliko da je i sama pomisao na nju u njemu izazivala jake napadaje vrtoglavice. Toma Akvinski, utjecajni kršćanski filozof, prema smrti je bio ravnodušan mirno govoreći da je smrt povratak tijela materiji od koje je stvoreno. Schopenhauer je u svom promišljanju pisao da su smrt i rođenje samo vibracije vječno žive ideje kada umre čovjek, propada jedan svijet i to samo onaj koji je nosio u svojoj glavi. Po Engelsu je smrt bitan moment života, a živjeti znači umirati, jer smo svakog sljedećeg trenutka bliži toj činjenici. Idealističko shvaćanje smrti izrazio je Hegel po kojem je smrt žrtva koju čovjek pridonosi ideji. Za one koji vjeruju u duhove, sablasti i demone, smrt je samo drugi oblik života. Petrarca je o smrti razmišljao kao i o svakom drugom prirodnom događaju koji se izbjeći ne može. Uz to, bio je uvjeren da treba umrijeti prije nego dođe teška tuga starosti. Talleyrand je živio kao da nikada neće umrijeti i uvijek je imao na umu oprost grijeha, ali je tek na samrtnoj postelji pred svećenikom napisao pokajanje za svoje bezvjerje i to nekoliko minuta prije nego je izdahnuo. Katon nije htio dočekati smrt, nego je izvršio samoubojstvo, tako da mu nitko neće moći prigovoriti da je prerano umro. On je vjerovao da je živio onoliko koliko treba i da život više nema smisla, a bilo mu je tek četrdeset godina. Za Epikura, poznavatelja zakona prirode, ovozemaljska fizička smrt je značila prestanak psihičkih funkcija. Leonardo da Vinci, prema onome što je o njemu napisao Giorgio Vasari, je prije smrti pao u vjersku ekstazu pa se pričestio, a onda iznosio pokajanje za sve radnje koje bi se mogle podvesti pod grijeh. Nakon svega, u testamentu je napisao da mu održe tri velike mise i devedeset malih crkvenih službi, ne navodeći kakve moraju biti. Dante je počeo pisati svoje najveće djelo Božanstvena komedija u tridesetpetoj godini, a završio u pedeset šestoj kada ga je zatekla smrt. Tako je ispalo da je smrt pričekala završetak ovog velikog djela, kao da je sam Dante zamolio božanstvo da se svršetak njegovog života tako uskladi. Sokratova smrt je opisana na kraju Platonovog djela Fedon ili o duši. Sokrat je osuđen na smrt pod optužbom da svojim idejama kvari mladež. Sebe je usmrtio popivši otrov od kukute u nazočnosti svojih učenika koje je izgrdio jer se nisu mogli suzdržati od izljeva boli. Posebno se obratio Kritonu rekavši da je smrt slijepa kao i sreća-smrt je bez očiju, a sreći su oči vezane. Nakon toga je dostojanstveno legao predavši se smrti.

Smrt i pakao - poravnanje Oduvijek je vladalo uvjerenje da sirotinja umire ranije od imućnih velikaša, što nije daleko od istine, jer je ljudski vijek ovisan o načinu i uvjetima života. Ali kada je kuga u četrnaestom stoljeću harajući Europom poslala u smrt dvadeset pet milijuna ljudi, čovjek se uvjerio da smrt ne razlikuje bogate od siromašnih, starost od mladosti niti vjernike od nevjernika. Umirali su kraljevi i carevi na isti način kao što su umirale sluge i potlačeni. Poslije kuge četrnaestog stoljeća čovjek je kao nikada prije osjetio blizinu smrti koja je oduvijek bila najveća socijalna pravda. Jedna legenda govori o tri kraljevića koji su u povratku iz lova susreli tri mrtvaca koji su im se obratili riječima: “To što vi jeste, mi smo bili, a što mi jesmo, vi ćete biti”. Mučenja i progoni kršćana u rimsko doba do Konstantina iznjedrili su najstrašnije zamisli smrti od kojih je najblaža bila davljenje u snu, po kojoj je nastao i jedan književni ciklus. Ni kršćanska inkvizicija nije bila milosrdna. Rimski carevi su slali u smrt u ime Jupitera, a inkvizicija u ime Svetog Trojstva. Prijetnja paklom produbila je strah od smrti i na drugom svijetu, u kojem su muke najslikovitije prikazane u islamu, po kojem umrle grešnike čeka paklena vatra na kojoj se nevjernici prže, a kada im koža sagori, tada dobivaju drugu radi kušanja kazne do kraja. Prema tim mukama koje na onom svijetu podnosi fizička osoba, moglo bi se zaključiti da se, po toj religiji, osim fizičke smrti na ovom, umire i na onom svijetu. U druge dvije monoteističke religije kažnjavanje čeka grešne duše. Da bi se ta strepnja ublažila, uveden je oprost grijeha prije smrti kada se obavlja ritual ispovijedi. Negdje u srednjem vijeku uveden je način oprosta grijeha kojim se Crkva ne može ponositi, jer se grijeh mogao otkupiti za određenu sumu novca, a time i skratiti muke poslije smrti. Ne zna se kada je prestala ova trgovina, ali se zna da je službeno ukinuta tek 1967. godine.

Posljednja misao  Iza svake smrti ostaje bol i teška tuga, ali nije svejedno u kakvom okruženju duša napušta tijelo. Postoji vjerovanje da zadovoljno umiru oni uz čije uzglavlje u trenutku smrti stoji voljena osoba koja umirućeg drži za ruku. Zadnja misao ima veliko značenje jer je po predaji u njoj sadržan cijeli život sažet u onom trenutku izdahnuća. Jean Reverzy u svom romanu Povratak piše: “Znati lijepo umrijeti je dar koji se otkriva tek u danom trenutku. Neki umiru držeći ruku bića koje bdije do njegova uzglavlja, na taj način, ako ima neki drugi svijet, sačuvat će tim posljednjim dodirom blagotvornu uspomenu onoga kojeg upravo ostavljaju. Jer ako li ima svršetka fenomena duha, ako li nisu sve rasprave o ljudskoj duši apsurdna stvar, posljednja misao sadrži naročitu važnost, ona je rezultat, kruna ili osuda jednog života i po njoj sva prošlost zavisi o jednoj sekundi sadašnjosti. Vjera uostalom podvlači veliku važnost toga trenutka, pozivajući se često na kajanje i pozivanje Boga”.

Ali kakva je veza između religije i smrti odgovorio je Ludwig Feuerbach u svom predavanju o suštini religije: “Kada čovjek ne bi umirao, kada bi živio vječno, kada dakle ne bi bilo smrti, onda ne bi bilo ni religije. To bi značilo da smrt osigurava život religiji koja, makar kako to bilo shvaćeno u trenucima smrti, donekle uspijeva potisnuti strah umirućeg svojim uvjeravanjem o besmrtnosti duhovnog sadržaja kojeg čovjek nosi u sebi”. U većini zemalja Afrike od davnina se uhodao običaj da najstariji sin mora biti uz postelju majke ili oca u trenutcima kada se osjeća da je stigao trenutak smrti, kao uvjet nastavka života. Kada prođe godina dana, izvodi se posebni obred s kojim se komunicira s umrlim, što služi kao dokaz da osoba nije zauvijek mrtva. Smrt je višerazložna posljedica s kojom se zatvaraju vrata života iza kojih vlada kraljevstvo mira i tihosti. To je zadnja stranica koju piše sila prirode prema svojim zakonima neminovnosti u kojem ostavlja traga i predodređenost sudbine. To je udar na dušu koja mora napustiti svoj dom. Smrt se izjednačava s mrakom u kojem svatko osjeća nelagodu koja se često pretvara u jednu vrstu straha, u kojem se ništa ne vidi doli mrklog mraka gdje nestaje čovjek bez povratka. Po vjerovanju, vratio se Isus Krist svojim uskrsnućem.

Posebno se prema predaji govori o smrti Djevice Marije za koju se kaže da nije umrla, nego zaspala tri dana prije njezinog uzašašća. Prema zlatnoj legendi anđeli su po njezinoj želji potražili apostole koji su se nalazili na svim stranama svijeta. Oni su anđeoskom pomoći doneseni pred vrata Djevice Marije. Kako legenda otkriva, u noći o trećoj uri došao je Isus Krist, praćen laganim zvucima čarobne svirale, uz tiho pjevanje anđela. U osvit zore, njezina duša izašla je iz tijela i poleti na sinovljevim rukama u kraljevstvo Božje. Do groba su, prema legendi, tijelo nosili apostoli, a sveti Ivan je išao prvi noseći palmu iz raja.

Jedna od najstrašnijih manifestacija smrti je pogubljenje Židova u Auschwitzu. Gledajući kako nestaju u plinskim komorama, izgubivši svaku nadu, postavili su pitanje: ako je Bog svemoćan, zašto nije zaustavio holokaust? Prema jednom svjedočanstvu literariziranom u romanu Suđenje Bogu, Elieja Wiesela, u logoraša koji su čekali smrt probudio se veliki bijes prema Bogu; izdvojila se jedna grupa s rabinom koja je dovela Boga pred sud, optuživši ga za izdaju. Glede svega što se dogodilo, nisu za Boga mogli naći nikakvu olakšavajuću okolnost pa je nakon dugog vijećanja glede njegove krivnje, osuđen na smrt. Nakon izrečene presude, grupa s rabinom se uputila na večernju molitvu.