Što se tiče naših dvaju prijatelja, valja ići različitim putevima: mane jednoga treba ispravljati, mane drugoga razvaliti. Govorit ću potpuno slobodno: njega ne volim, ako ga ne uvrijedim. “Kako, molim? Namjeravaš preuzeti skrb nad četrdesetogodišnjakom? Razmisli o njegovoj dobi, već otvrdnuloj, nefleksibilnoj; taj se ne može promijeniti; mekano se mijesi.” Ne znam hoću li uspjeti, ali draži mi je neuspjeh od nevjerovanja. Seneka, Pisma Luciliju 25.
Filozofi su svakog jutra poput Herakla na raskršću: svakog se jutra suočavaju s izborom. Hoće li graditi nove svjetove, ili istraživati kako da se živi u ovome? Ako je, recimo, Platon češće birao ono prvo (i to tim češće što je više zaboravljao na Sokrata) - Senekin je izbor uvijek padao na “kako živjeti”.
Jedan promil Drugi od tri sina imućnog ljubitelja retorike (Seneka Stariji bio je glasovit po fenomenalnom pamćenju, u starosti je pisao knjige s primjerima efektnih govorničkih nastupa iz svoje mladosti), Seneka, rodom iz Kordube, rimske kolonije na zapadnoj periferiji poznatog svijeta, živi u jednom od globaliziranih razdoblja svjetske povijesti. Rim, središte svijeta i trgovine, uvozi luksuznu robu čak iz Indije i Kine, a svoje proizvode izvozi u sve svoje provincije; novac koji se tako okreće omogućava tamošnjem jednom postotku - ili, vjerojatnije, jednom promilu - “poduzetnika” život od kakvog zastaje dah: za užitke im je na raspolaganju stajao čitav poznati svijet.
Život od kakvog zastaje dah ima, naravno, i svoju cijenu. Igra se va banque; taj jedan promil ide iz runde u rundu, igra ne smije stati, a svaki čas možeš izgubiti sve što si imao - jednako kao što možeš sve što imaš i desetorostruko uvećati.
Takvi ljudi, i oni iz njihove okoline (spremni kandidati za upražnjena mjesta za stolom), publika su Senekine filozofije.
Posljednji filozofski čin Poput svakog motivacijskog govornika, Seneka ima odlične reference da poučava kako živjeti: u vrh politike dospio je za vrijeme Kaligule (i preživio carevu zavist zbog govorničkih sposobnosti); nakon osam godina egzila, pošto je dojmljivo koncipirao sliku idealnog vladara rimske države, biva pomilovan - na inicijativu Klaudijeve nove supruge, Agripine - i postavljen za mentora Agripinina sina, dvanaestogodišnjeg Nerona; kad je Neron pet godina kasnije postao rimski car, Seneka se, kao jedan od dvojice njegovih glavnih savjetnika, našao među najmoćnijim ljudima Carstva. Ta je partija potrajala osam godina, od 54. do 62. Pošto je car upleo Seneku u likvidaciju svoje majke (filozof je morao taj čin opravdavati pred senatom), iskrsle su - kao kod svih političara na zalasku karijere - optužbe za zloupotrebe položaja i ovlasti, i Seneka se povukao, da bi 65, osumnjičen za sudjelovanje u uroti protiv cara, dobio od Nerona, kako kaže Tacit, “najavu smrti”. Mučno samoubojstvo - zbog starosti i dijetalne ishrane otvorene vene nisu krvarile dovoljno brzo, pa je Seneka morao uzeti još i otrov, da bi naposljetku skončao prešavši iz bazena s toplom vodom u vruću saunu - bilo je njegov posljednji (i kasnije slavan) filozofski čin.
Na mahove Na pitanje “kako živjeti”, međutim, Seneka je najzanimljivije odgovore ponudio u neočekivanoj formi: ne u debeloj monografiji, već u stotinu dvadeset i četiri kratka eseja uobličena u takozvana Pisma Luciliju. Nastala u posljednjim godinama Senekina života, objavljena pred smrt, fiktivno upućena mladom prijatelju koji se i sam trudi stupati stazom mudrosti, pisma su fascinantna jer polaze od onog što je rimskoj književnosti inače najmanje važno: od stvarnosti i svakodnevice. Senekina pisma-eseji poticaj nalaze u banalnom događaju, u trivijalnom iskustvu - prolasku kroz tunel, prosinačkom festivalu Saturnalija (ekvivalent naših božićnih praznika), odsjedanju u sobi iznad dvorane za (rimski) fitnes, posjetu seoskom imanju, usputnoj prijateljevoj primjedbi, prizoru mladića koji se zacrveni odgovarajući na pitanje - da bi na tu svakodnevnu banalnost bila primijenjena teška artiljerija filozofskih (pretežno stoičkih) učenja, s provodnim motivima “kako da nas ništa što nam se događa ne izbaci iz takta” i “kako da sve što nam se događa iskoristimo za napredovanje u mudrosti”.
Od konvencija rimske književnosti jednako dramatično odstupa i izraz ovih eseja. “Seneka piše kao što vepar piša... na mahove”, primijetio je sedamnaestostoljetni predsjednik oksfordskoga Trinity Collegea, Ralph Kettel. Arhitektoniku Ciceronovih opsežnih perioda kod Seneke su zamijenile rastrzanost i nervoza sentencija dužine SMS-poruka, pamtljivih poput propagandnih slogana (“Ne učimo za život, nego za školu”; “Tko radi, nema vremena za razvrat, i provjerena je činjenica da se poroci besposlenosti uklanjaju poslovanjem”; “Živi s nižim od sebe kako bi htio da viši od tebe živi s tobom”; “Dobar kapetan plovi i s poderanim jedrom”; “Nije važno koliko knjiga imaš, nego koliko su dobre”; “Tko je svugdje, nije nigdje”). A upravo zbog odnosa prema stvarnosti Seneka je u tim poentiranim minijaturama i verbalni slikar na razini zen-majstora: on zna, recimo, zapaziti - i britko izreći - da je zvuk pljeskanja dlana po mesu (pri masaži) drugačiji ovisno o tome je li dlan ravan ili skupljen.
Sumi-e Pisma Luciliju dosad nisu bila u cijelosti prevedena na hrvatski (srpski se prijevod Albina Vilhara prvi put pojavio 1978). Zato me razveselila vijest da je u studenom prošle godine objavljen, u nakladi Demetre Dimitrija Savića, prvi svezak Moralnih pisama Luciliju u prijevodu Tvrtka Milunovića. Svezak, u standardnom Demetrinu oblikovanju, pozamašne cijene i težine, k tome iz nedokučivih razloga u cijelosti složen fetom (grafička priprema: MALEKOCI birotehničke usluge d. o. o), donosi u dvojezičnom izdanju pisma od prvog do osamdeset i prvog. Oprema je (filozofski?) minimalna - nema ni uvoda, ni pogovora, ni kazala imena i pojmova. Bilješke uz latinski tekst na hrvatskom su, i namijenjene su prvenstveno čitaocima prijevoda (nisam primijetio posebne sklonosti filozofijskom komentiranju).
Zahtjevnome Senekinom sumi-e stilu, nažalost, Milunovićev prijevod nije dorastao. On je ponegdje naprosto pogrešan (“što god zaželi, on svakog dana vidi” umjesto “svakog dana može vidjeti koga god poželi”), drugdje je nezgrapan (sunce “opada” umjesto da zalazi) ili gramatički nepravilan (“sve do ovamo”); vicevi ili nisu shvaćeni, ili nisu adekvatno preneseni (Seneka svaki put kad prođe kraj luksuzne vile Vatija, koji je pobjegao iz politike i sakrio se od Nerona, govori “Ovdje leži Vatije” - on govori zapravo “Počivao u miru, Vatije”); zbunjujuće konstrukcije (“jer u isto vrijeme jednom razgovaramo”) tjeraju me da na praktički svakoj stranici višekratno zagledam u izvornik.
Malo zvanih, manje odabranih Prijevod klasičnog djela - djela koje je nešto značilo naraštajima tijekom niza stoljeća - trebao bi biti uzbudljiv događaj ne samo za individualnog čitaoca, već za čitavu jezičnu zajednicu. Po prvi put otkad postoji, hrvatski jezik dobio je priliku da se okuša na Senekinim leksičkim i logičkim eskapadama; ako hoćete, priliku da nauči nešto novo izričući nešto staro. Takva se prilika, znamo, ne otvara svaki dan; usprkos globalizaciji, informatizaciji i populacijskoj eksploziji, zvanih je, suprotno biblijskoj izreci, malo - a odabranih još manje. Demetra nam je dala Seneku koji, uz veliku dozu opreza i oštroumnosti, može biti informativan; no, hrvatska će publika teško pojmiti što je tu privlačilo Montaignea i Bacona, Pascala i Nietzschea. Nadajmo se da će drugi svezak (možda pod pomnijim uredničkim nadzorom) bolje ispasti. Draži nam je neuspjeh od nevjerovanja.