Začudnost, fantastične vizije i nelagoda su česti u Lynchevim epizodama serije,
ali nikad nisu sami sebi svrha
U ovome ću tekstu ponuditi neka objašnjenja začudne simbolike i logike u seriji Twin Peaks, iako ne znam jesu li u skladu s onime što je autor htio reći. Tješim se u ljepoti slobodnog interpretiranja. David Lynch, jedan od tvoraca ovog TV-kulta, nije od onih koji će svojim gledateljima razjasniti sve što je htio predstaviti svojim djelom, a neki mu zamjeraju takvu opskurnost i ekscentričnost. S druge strane, mnogi gledatelji, svakako uključujući mene, takvu otvorenu maštu i intuitivni rad na vizualnim formama smatraju vrlo osvježavajućim. Složena simbolika i asocijativnost su žila kucavica serije, oni tvore karakterizaciju i radnju Twin Peaksa. Čestom upotrebom istih stilskih figura i tehnika u seriji (nadrealističkih elemenata, dualnosti, specifičnih ekspresija u glumi i plesu, dugih kadrova, scenografije i dr.), Lynch nam je osvijetlio i proširio simbole serije, kao i filmova koje je radio i prije i poslije nje. Najveća problematičnost i nerazjašnjenost linčijanske simboličnosti u seriji krije se u finalu, u konačnim kadrovima, koji su ostali u najmanju ruku nezavršeni, iz nesretnih produkcijskih razloga.
Twin Peaks bila je serija koja je izvrsno balansirala između svojih krajnosti - melodramatskih, čak sapuničastih obilježja s jedne, a s druge strane osebujnih nadrealističkih elemenata. Lyncheova režija i potpis, koji obilježavaju njegove filmove primijenjene su u formi TV-serije. Lynch je doduše režirao samo šest epizoda Twin Peaksa, a ne sve, kako to obično i biva u produkciji serije, no baš su te epizode ostale najpamtljivije i najhvaljenije od kritike i publike. Lynch je u svojim epizodama zadržao vizualni jezik i autorsku razinu kakvu su rijetki filmski redatelji zadržali u režiji televizijskih epizoda. Serija tako ima sličnosti s Blue Velvetom iz 1986. godine: u malenom smo gradiću, radnja teče laganim ritmom, no kako idemo dalje, tako spoznajemo sve mračnije i izopačenije zaplete i simbolizme koji pridonose složenoj i nadrealnoj strukturi pripovijedanja.
Zlokobni gramofon
Primjerna scena koja dokazuje majstorstvo balansiranja melodramom i diskretno hororičnim suspensom pojavljuje se u Lynchevoj režiji na početku epizode Lonely Souls (sezona 2, epizoda 7). Radi se o dugom kadru, panoramskom prikazu obiteljske (anti)idile. Nalazimo se u dnevnoj sobi obitelji Palmer, oko kamere se polagano pomiče od uljane slike s planinama na zidu, preko kamina opterećenog kičastim okvirima s fotografijama ubijene tinejdžerke Laure Palmer i naposljetku stiže do emotivno ranjenih roditelja Palmer koji tjeskobno sjede na velikom kauču. Između njih sjedne rođakinja Maddy koja je nedavno stigla u grad kako bi ih utješila i podsjetila na ugodnije dane kada je njihova lijepa kći ukrašavala dom jer su Laura i njena rođakinja izgledom gotovo identične (glumi ih ista glumica Sheryl Lee). Ova mizanscena, sa slikama Laure u prvom i skučenim trojcem na kauču u drugom planu, prestaje biti poetično tužna u trenu kada Maddy najavi da se mora vratiti u Missoulu jer treba nastaviti svoj život.
Nastupa svojevrsna histerija u ozračju jer Palmerovi sada gube još jednu (zamjensku) kćer i, iako u dijalogu ta histerija nije potvrđena, osjetimo je zbog kretnje kamere. Za vrijeme Maddyne objave kamera je manje dinamična, no nakon izjave kamera je usmjerena prema uglu značajnog drvenog gramofona koji je u nekim scenama svirao / bučio kao znak monstruoznosti. Ovoga puta na njemu se vrti What a Wonderful World L. Armstronga, označavajući brutalnu ironiju obiteljske situacije. Na kraju te epizode, Laurin otac Leland Palmer otkrit će publici svoju drugu stranu i, opsjednut demonskim entitetom Bobom, ubiti Maddy, te će se u kadrovima ubojstva pojavljivati taj gramofon. On će nelagodnim preskakivanjem i pucketanjem na početku scene sugerirati horor. Spomenuta scena samo je jedna od mnogih koje nude efektan mračan ambijent i začudnost pomoću vrlo jednostavnih tehnika. (Nieland, 2012.)
Snolika racionalnost
Drugo obilježje serije koje treba izdvojiti je značaj vizija. Fantastične vizije i snovi su forme kojima svi likovi saznaju za zla koja opsjedaju gradić. U posebnom načinu vođenja istrage ubojstva Laure Palmer, FBI-jev agent Cooper (glumi ga izvrsni Kyle MacLachlan) kroz snove i vizije prima informacije koje zatim koristi kao tragove, stepenice koje vode do identiteta ubojice mlade djevojke. Vizije više likova simboliziraju čvrstu sponu među stanovnicima Twin Peaksa, one su poput vezivnog tkiva, kao da gradić ponekad leži u informacijsko-emotivnoj plodnoj vodi. Onostrani su likovi prisutni da ih poguraju prema određenim akcijama jer okolnosti koje zadese jedan lik utječu u većoj ili manjoj mjeri na druge. Tu sponu možemo vidjeti i u situacijama iznenadne pretjerane emotivnosti koju istovremeno proživljava više likova, primjerice kada u baru slušaju pjevanje Julee Cruise. Na pozornici je pjevačica koja pjeva svojoj emotivnoj publici, no ono na što likovi intuitivno reagiraju je novo ubojstvo koje se u tom trenutku dogodilo na posve drugome mjestu. Stvara se novi poremećaj društvene ravnoteže koji uzrokuje Bobovo izopačeno ponašanje.
U Twin Peaksu stoga ne teku logičnost i pripovijedanje na koje smo navikli u većini serija, nego vlada nadrealna, snovita logika - asocijativna i intuitivna povezanost kako među likovima, tako i u autorskoj interpretaciji. Podsvijest je ta koja korak po korak otkriva tragove za viša razjašnjenja.
Nadrealno je i tretiranje vremenske dimenzije - u svijetu s druge strane, u onostranome, vrijeme teče drugačije; budućnost i prošlost stupaju u interakciju i postaju istodobne. Ponegdje takav vremenski neslijed vrijedi i za “realan” svijet, što bi mogao biti jedan od razloga zašto neki gledatelji ne mogu popratiti sve što se događa u sadržaju - jer nekad likovi naviruju u ranim epizodama, no tek mnogo poslije dobivaju karakternu razradu i značaj za radnju.
U posljednjoj epizodi serije upoznati smo s prostorima koje nazivaju Black Lodge i White Lodge (Crna i Bijela Koliba). Radi se o onostranim mističnim svjetovima koji se mogu interpretirati kao pakao i raj. (Stewart, 2007.) Cooper se tek tada fizički susreće s likovima iz svojih vizija: Čovjekom s Drugog Mjesta i s Divom. Uz scenografiju, zanimljivi su i dijalozi i gluma u tim prostorima. Kako se vrijeme u onostranosti tretira drugačije, likovi koji žive u njima govore usporeno, ispresijecano ili pak obrnutim redoslijedom, te su njihovi pokreti začudni jer su obrnuti i neprirodni. Cooper na njihove izjave ne reagira aktivno nego pasivno sjedi s istim izrazom lica, što podsjeća na uloge koje često imamo u svojim snovima, kada smo paralizirani i ne možemo promijeniti događaje oko sebe. Tako Cooper promatra i dobiva neke asocijativne informacije, što nas dovodi do ponavljajućih simbola i obilježja linčijanskog vizualnog jezika.
Naposljetku, u seriji se često koriste struja i objekti koji zrače svjetlošću ili/i toplinom: koriste se kao dijelovi scenografije, u asocijativnoj montaži ili kao vizualni lajtmotiv. Dualnost se očituje u upotrebi vatre kao znaka opasnosti i kao gradivnog elementa ljudske duše. Frazu Fire Walk with Me izgovara lik iz onostranosti i u tome se trenu pojavljuje pokojna Laura koja vrišteći insinuira užas svog života. Ta je fraza ujedno u naslovu Lyncheova filma iz 1992. koji je u mnogome prequel seriji. Simbolika svjetla i topline je u upozorenjima: kamini u kojima gori vrlo jaka vatra ili asocijativan kadar kojeg preplavljuje plamena vatra prevode se kao opasnost, kao i kad su likovi obasjani treperavim svjetlom (strobe light efektom). (ibid.)Postoje i situacije kada je Cooper osvijetljen spot-svjetlom nevidljiva izvora jer doživljava prosvjetljenje, no kada je Leland Palmer osvijetljen spot-svjetlom, doslovno se razotkriva demonski Bob.
Od drugih simbola tu su još i spomenuta afektivno emotivna gluma, solo-ples u neobičnim trenucima, dugački crveni zastori u scenografiji i pseći lavež kao vrsta komunikacije.
Nadrealistička mitologija
Neki ključevi simbolizama i motiva prijašnjih Lynchevih radova leže u širokom imaginarijumu Twin Peaksa, koji sadrži više ključnih onostranih likova nego ijedan njegov film. Linčijanska je logika u Twin Peaksu istaknuta i u hororu i u komici serije. Postoji značajna začudnost u atmosferi nadrealnih dijelova, kao i u realističkim dijelovima koja nas vodi u vrlo apsurdne momente - primjerice, kada se najozbiljniji likovi blesavo vesele malim stvarima poput kave i sljezovih kolačića.
Dualnost onostranog u Twin Peaksu očituje se i u dualnostima ljudske prirode u realnosti i u snovima. Dualnost i jeka su i u naslovu serije! Televizijski linčijanski univerzum možemo promatrati kao vrstu nadrealističke mitologije: sadrži mnogobrojne dualnosti, junake i junakinje, simbole, onostrane likove koji žele upravljati ljudima i ljudskim dušama, svjetove nalik raju i paklu, sve uz finu protkanost Badalamentijeve jazzy glazbe.
Lynch je od više svojih filmova, pa i od Twin Peaksa, napravio svojevrsnu slagalicu, no mislim da ni u jednom trenutku nije vizualizirao čudnost čudnosti radi. Pomoću nadrealističkih tehnika i začudnosti, Lynch je stvorio zanimljiv način evociranja emocija kod gledatelja. Njegovi vizualni elementi mogu izazvati strah, tugu ili nelagodu u nama, no mogu istovremeno probuditi i novo oko za specijalnu ljepotu.