Kako vrednovati politiku

Da je politički profil uvaženog teatrologa, cijenjenog distributera lascivnih magazina, vrsnoga poliglota te kolekcionara visokovrijednih aksesoara, ukratko našeg aktualnog premijera, u stanovitom smislu avangardan, može se razabrati i ne samo iz snishodljivih panegirika njegovih pobočnika. Štoviše, prozirna nas ništavnost i plitkost tih iskaza divljenja zacijelo može odvratiti od realnog vrednovanja njegovih dosega.

Jedan u sijasetu novuma, koji je svojim stupanjem na scenu Dr. Ivo inaugurirao, jest i uspješno apsolvirana početnica uvijek umjesnih žargonizama. Harry bi Frankfurt rekao kako je grandiozni repertoar sranjâ uspješno usvojen. Jedno od najpropulzivnijih takvih mjesta, a koje iritantnom učestalošću zakrčuje bespuća medijske zbiljnosti uvijek negdje oko pravoslavnog Božića, jest i koncept Drugog. Em nas, kako kaže premijer, Drugi obogaćuje, em sami (prvi?) stasamo tek realizacijom kroz Drugog, em je Drugi naše bogatstvo. Budući da je legitimno pretpostaviti kako, uslijed historijski važnih zadaća koje ga dopadaju, naš premijer ne uspijeva studiozno pročešljavati aktualne rasprave u domeni postmodernističke epistemologije, bit će da je taj Drugi nešto uistinu posebno. Nešto što nadilazi spoznajne diskrepancije umnika, prolazne trendove politikantstva ili prijepore partikularnih interesa raznoraznih društvenih grupacija. Da stvar ne ostane na razini šupljih (frankfurtovski rečeno: sranjastih) fraza, premijer se potrudio uvrstivši u sastav svoje vlade Srbina, u sastav (kako se pokazalo: svog) parlamenta Roma, dok su pripadnice slabijeg, pardon, Drugog spola još i ranije legitimirane kao dobrodošao ukras za tamo neka europska zanovijetala. Ukratko, da iskoristim omiljeni političko-žargonski frazeologizam, još malo će i iz paštete početi iskakati Drugi.

Osporavanje principa iz kontingentnih okolnosti

No, u sveopćem konsenzusu naših uljudbenih dosega, nekako postrance, perzistentno iritira taj jedini, još-ne-uprvljeni Drugi. I ustraje, iako gotovo nezamjetan, ni po čemu toliko upečatljiv, realno obesnažen do kraja, al’ opet potencijalno ugrozben. Parafrazirajući britki uvodnik antologijskog izdanja (koje upravo stošezdesetogodišnjicu objave slavi), može se konstatirati kako su sve sile ustale i sjedinile se u hajci protiv tog bauka: i progresivni liberali i utučeni revizionisti, i pristojni građani i nepristojniji, više fizikalni glasnici njihove latentnosti, i (dežurni) intelektualci i “narodski ljudi”. Idilično suglasje gotovo da mora natjerati suzu na oko jer dočekasmo konačno eshaton: nikad više Hrvat na Hrvata (o Hrvaticama, pak, drugom prilikom). Bauk je, dakako, komunizam, i to napose kao historijsko utjelovljenje Zla samog koje je u spletu usudbenih povjestica “nažalost” dopalo i naš narod.

Unisona osuda tog Zla nadrasla je i mediokritetsku žalopojku o naprosto anakronosti lijeve ideje. U obranu (treba li Zlo uopće braniti, zavapit će pravednici) ustaje rijetko tko. A i tad je artikulacija uglavnom nemušto statistička, i kao takva uglavnom neukusna: licitacije desecima tisuća mrtvaca uzrokuju više probavnih, nego interpretacijsko-vrednujućih problema. Ako se, i kad, netko s Druge strane udostoji štogod prozboriti, iskaz automatski poprima oblik isprike, po prilici tipa: možda bih eventualno smio dometnuti da je nešto u tom nesretnom periodu bilo dobro, ALI dakako da ne smijemo zaboraviti tisuću, milijun, milijardu (potencije umetnuti po izboru) žrtava tog gnusnog režima. U takvoj se situaciji ikakva perspektiva doli pokajničke naprosto ukazuje nemogućom.

Takvo pokajničko stanje stvari nije, dakako, problem gore pobrojanih jurišnika historijske (ne)pravde. Ono jedino pogađa, kako se to emfatički običava reći, one kojima srce stoji lijevo. Pa ti i takvi u situacijama prozvanosti nastoje, uglavnom neuvjerljivo, pledirati za kompleksniji uvid, u konačnici opet posežući za statistikom i ostalim oruđima ne bi li se Zlo nekako ublažilo, kad je već povijesni fakticitet velikog broja žrtava komunizma neosporiv. A bilo bi dostatno da samo virnu u bilješke iz lektire i pronađu Lenjinov uzvrat na Kautskyjevu Diktaturu proletarijata. U tom komentaru Lenjin pregnantno i gotovo vidovnjački dalekosežno Kautskyjev nastup označava otpadničkim (od prave linije mišljenja) jer potonji argument napada izvodi iz taktičke okolnosti (loše situacije u Rusiji), nastojeći iz kontingentne povijesne situacije osporiti sami princip.

Da pristup nije ni približno nov, svjedoče i reci iz Platonove Države gdje Sokrat ne vidi prepreke ustrajavanju na osmišljavanju dobrog uređenja države, unatoč maloj vjerojatnosti praktičkog ozbiljenja tog koncepta. Na to se mjesto kod Platona poziva i Badiou u ekstenzivnom pokušaju koncipiranja autonomije političkog mišljenja. Dok je njegov izvod isuviše kompleksan za neposrednu aplikaciju na aktualnu (sad već gotovo i kroničnu) hrvatsku situaciju, nekoliko postulata će, smatram, poslužiti za dobru skicu jednog mogućeg pristupa. Taj bi, pak, pristup omogućio postavljanje rasprave o evaluaciji (hrvatskog) komunizma na kvalitativno bitno drukčiju razinu, a koja bi potom delegitimirala unedogledna natezanja oko broja pobijenih, zatvorenih, obespravljenih, estetički zakinutih ili sl.

Autonomija politike

Prva Badiouva teza kazuje kako je politika autonomno područje koje stoga treba uživati i refleksivni legitimitet te samostalnosti i autonomnosti. Ili, Badiouovim riječima, zalog velikih tekstova politike jest upravo identificiranje politike kao mišljenja iz nutrine političkog mišljenja. S takvom svojevrsnom imanentnom samodovoljnošću, ona zavređuje jednak status kao i druga autonomna diskurzivna područja: filozofija, znanost, religija, pravo. Uz nešto manje žargonskog žara, mislim da sljedeća ilustracija dobro skicira rečeno. Rijetko će se tko odvažiti na “kritiku” glazbenog djela zato što ono kompozicijom ne odgovara pravilima za oblikovanje pravnih normi. Zacijelo bi jednako egzotično djelovala i zamjerka slikaru kako u svom revivalu realističkog portreta nije bio dosljedan proceduri falsifikacije znanstvene hipoteze. Primjera, grotesknih ili suptilnih, takva iskoračenja iz kategorije (Ryleovim terminom: kategorijalne pogreške) moglo bi se nabrajati beskonačno, ali to uglavnom ne bi obezvrijedilo postignute rezultate u domeni pojedinih kategorija.

Kao jedan od suvremenih filozofskih trendova Badiou prepoznaje i tendenciju da se politika oslobodi mišljenja, odnosno da se ona obznani kao neka objektivna činjenica, u konačnici podvrgnuta etičkim normama. Budući da bi, na neki način, bilo nepristojno referirati na hrvatsku “refleksiju” u pitanjima politike, vrijedi podsjetiti na empirijsku pojavu tragično besperspektivne (i shodno tome, očekivano propale) inicijative Ivana Grubišića i Ivana Supeka kojom su pledirali za nekovrsnu etizaciju politike. Na taj način i mi (nekakva bastardnog) konja za trku u novim disciplinama ima(s)mo. No u tome upravo i jest problem. Kako bi gore, nadam se, uspješno ilustrativni primjeri trebali i ukazivati, etičko rezoniranje u području (hrvatske) politike nužno se zapliće o prebrojavanje grijehova/zločina, pa se politički sustav/program ne vrednuje inherentno politički, već deriviranim nepolitičkim mjerilima. U takvu pristupu tek konačna bilanca leševa (po algoritmu “zločin je zločin”) treba pokazati koji je sistem bolji: komunizam, nacizam ili liberalizam. Kao što neprestano i svjedočimo, takav postojani pristup uglavnom ne vodi ničemu.

Gore navedeni Badiouovi uvidi, ako se uzmu ozbiljno u obzir, mogu pružiti polazište za osmišljavanje iole konzistentne političke konceptualne platforme koja će omogućiti novo, adekvatnije vrednovanje (hrvatskog) komunizma. Nadilazeći neproduktivno etiziranje politike, takvo bi vrednovanje bilo u stanju (pro)cijeniti mnogobrojne aspekte komunističkog/socijalističkog funkcioniranja za vrijeme njegova četrdesetpetogodišnjeg obnašanja vlasti. Primjerice, je li Obiteljski zakon iz ‘46. visok civilizacijski doseg; je li stupanj emancipacije žena bio slučajan ili strateški učinak; je li progresivna sekularizacija javnosti bila primjerena nadoknada zatiranju vjerskih sloboda; je li radikalna modernizacija agrara opravdala izvlaštenja zemljoposjednika itd.? Tek tada, sudeći o stvari iz nje same, postaje mogućim zaokružiti političko polje, koje tek potom može biti refleksijom raznih disciplina (etike, ekonomije, prava). Takav bi pristup bio višestruko plodan. S jedne bi se strane stekli minimalno pouzdani kriteriji specificiranja stvari o kojoj se raspravlja, dok bi s druge strane bilo moguće odmaknuti se od jedino preostalog cinizma (pa što ako su ubijali, neka su), ili osjećaja krivnje s tim (ubijanjem) u vezi. Beneficije takve novine, pored heurističkih, bile bi svakako i estetičke. Naime, svijet bi bio puno ljepši i za želudac manje tegoban, a i “ljubitelji” bi kazališta produktivnije mogli iskorištavati subotnja jutra.