Marta Fiolić  

Kako zvuče strašne žene

Koliko ste dugo vi osobno angažirani oko festivala?

Od početka festivala, znači od 2006. Kolegica Tanja Topolovec krenula je organizirati prvi festival koji je u principu trebao biti street fashion festival. U jednom trenutku je Tanja shvatila da na festival zove uglavnom žene, a ja sam iskoristila to njeno saznanje i povukla stvar na više aktivističku stranu te smo zajedno došle do naziva vox feminae. S te strane zapravo, slučajno se stvorio. Prije njega je postojao portal cunterview.net preko kojeg se u počecima oglašavao festival, a tako su se i skupljali sudionici. Odmah na prvom festivalu smo fokus, jer nam je to imalo više smisla, od mode okrenule nečemu što je društveno značajnije pa nam se priključilo dosta različitih ljudi, a većina nas bile smo polaznice Centra za ženske studije.

Osim modnih interesa koje je Tanja Topolovec zastupala, koji su bili Vaši interesi, a koji interesi ostalih suradnica i suradnika?

Radilo se o mlađoj generaciji koja nije bila etablirana ni u kojem smislu. Dosta je sve krenulo grassroots. Znači, htjeli smo se okupiti na jednom mjestu, vidjeti što radimo, i to su bile kreativne stvari. Na prvom festivalu bila je izložba nekih dvadesetak umjetnica od kojih su neke danas manje, a neke više poznate. Bili su tu i koncerti ženskih bendova, a na trećoj godini uključili smo i filmski program. Uglavnom, Vox Feminae bio je zauzimanje javnog prostora, ukazivanje na ono tko smo i što radimo, i možda najbitnije: kakav to kulturni sadržaj nas zanima. Jer to je nešto dosta drukčije od onoga što je u kulturnoj ponudi u Hrvatskoj.

Kako biste definirali glavne razloge i ciljeve festivala?

Kao i misija i vizija udruge, i festival i portal počivaju na ideji da se poveća vidljivost i utjecaj rada žena i ostalih rodno osviještenih osoba. To je kao neka pozitivna festivalska diskriminacija dok stvari u društvu ne budu u većem balansu. Meni bi bilo najdraže da uopće ne moramo postojati, da živimo u društvu gdje te stvari jednostavno ne treba isticati, gdje vi na radiju, televiziji te općenito u medijima možete imati balansirane aktere i vijesti. No to jednostavno nije tako. Stoga, kako bi se to potaknulo i ubrzalo, mislim kako je potrebno da ljudi vide da se može, da su pozitivni primjeri tu. Želimo inspirirati životima raznih poduzetnica i umjetnica.

Rodna pitanja za tinejdžere

Koji su onda kriteriji za odabir filmova, a i radionica?

Filmovi koje prikazujemo uglavnom su dokumentarni, bave se nestereotipnim rodnim ulogama ili su ih režirale žene. To im je poveznica. Mi u principu svake godine imamo otvoren poziv za ljude koji žele sudjelovati. Zasad nismo u mogućnosti dovesti neka renomirana imena jer su nam sredstva strašno ograničena.

Što se tiče samog programa, dobili bismo ponekad filmove koji su strašno mučni, filmove o ratnim zločinima, silovanjima i slično, no smatrale smo da u ovakvom stanju zaista velike depresije zadnjih nekoliko godina, ljude u kinu nema potrebe dodatno zakucavati. Zato se mi uvijek trudimo naglašavati neke pozitivnije primjere. To se ne mora svima sviđati, može se smatrati previše light ili populistički, pink feminizmom i sl., ali svatko ima svoje razloge zašto nešto radi i sam bira načine na koje neke stvari misli proširiti. Moje osobno mišljenje je da je super da svatko ima neki svoj, različit kut iz kojeg pristupa i da to sve zajedno tvori jednu širu sliku u kojoj se pojedina osoba može pronaći.

Kako smo otpočetka grassroots, uvijek smo htjeli imati otvoren poziv da ljudi koji nešto žele predstaviti, pogotovo mladi ljudi koji žele nešto podijeliti ili su strašno kreativni, imaju priliku doći, izvježbati govor pred nekim auditorijem, napraviti neku radionicu, nešto učiniti. Mislim da im to što budu na nekom festivalu ili objave tekst na nekom portalu može pomoći kod samopouzdanja. Ako sami nisu sigurni, mogu imati i mentorstvo. U principu to što radimo ima jak edukacijski moment.

Vezano za to, Teen je nova kategorija ove godine. Na koji način planirate privući mlade da počnu kritički promatrati rodna pitanja?

Strateški smo odlučili da ćemo se više posvetiti teen populaciji zbog toga što nam se ne sviđaju postojeći, njima namijenjeni, nimalo konstruktivni sadržaji. Velik dio civilne feminističke scene još uvijek se bavi osnovnim ljudskim pravima koje zagovaraju ekonomsku nezavisnost žena, nenasilje u obitelji, uvođenjem ženskih studija na fakultete. To je strašno bitno, ali ne vidim da će to u bliskoj budućnosti napraviti neki pomak prema tinejdžerima. Čini mi se da bi im Vox Feminae platforma mogla biti bliža. Plan nam je i na portalu otvoriti poddomenu teen.voxfeminae.net i ciljano ih privlačiti nečim što će ličiti na teen časopis, ali će biti ispunjeno za njih korisnim rodno osviještenim sadržajem.

Kako mislite doprijeti do tinejdžera? Kakav vam je plan?

Sad ćemo na festivalu imati dvije radionice i dva filmska slota s kratkim filmovima koji su, po meni, strašno edukativni i zanimljivi. Zbog toga smo uspostavili suradnju s nekim školama. Pokušat ćemo i preko nekih naših volonterki koje su se ove godine prijavile za festival, a još su u srednjoj školi. Mislim da danas nije toliki problem doći do mlađih generacija. Najbitnija stvar je, čini mi se, napraviti jedan dobar Instagram profil. Ideja nam je doći do cura i dečkiju koji imaju interes za rodna pitanja i potaknuti ih da nam se priključe. Mislim da kad netko u mlađim danima osvijesti tu drugu mogućnost ili ideju ravnopravnosti, ne može je više izbiti iz glave.

Volonterski, ali predano

Osim tog edukativnog programa, što nam donosi popratni, community program?

U centru Zagreba nema nekog mjesta gdje bi se mogao održati community festival. Sve su ili kafići ili dvorane. Mi smo stoga mislili iznajmiti jedan ogroman stan te ga urediti tako da u njemu dva-tri dana bude naš dnevni boravak s radionicama. Problem su, naravno, bile financije pa smo odlučili, u dogovoru sa sustanarima, za taj dio iskoristiti dvokatnicu u kojoj radimo.

Ideja nam je cijelu kuću otvoriti. Zajedno sa stanodavcima i par kolega koji povremeno koriste neke od tih prostora, trenutno uređujemo kuću. Dugoročno nam je cilj imati, uz portal i festival, i prostor koji bi možda najlakše bilo opisati kao rodnu varijantu Bookse, ali da bude na Trešnjevci. Vidim taj veliki priljev na Trešnjevku u kojem dolazi do smjene generacija i moja idealistička vizija je da će tramvajska pruga tamo biti nešto kao naš Prenzlauer Berg u Berlinu. Stoga bi htjeli na Trešnjevci imati jedan prostor koji će biti otvoren cijele godine, gdje će se moći popiti čaj ili kava, pročitati aktualno feminističko štivo, gdje će se održavati diskusije, projekcije filmova i općenito neke inovativne stvari koje vani možete vidjeti. Taj prostor zvao bi se Virginia – naša soba.

Sada na festivalu, u četvrtak i petak na community programu bit će dosta ljudi iz regije. Bit će praktične radionice i zaista raznolik program namijenjen širokoj publici. I nemamo temu. Sljedeće godine ćemo je možda imati. Čini nam se da je feministička scena, iako ne volim tu riječ, toliko šarolika da, kad bi stavili neku temu, nužno bi odbacili dosta toga.

Vi ste birali festivalski kolektiv? Kako ste birali suradnike?

Što se redakcije tiče, uvijek je stajao otvoren poziv na stranici i svatko se mogao priključiti. Ono što smo sad počeli raditi, prije tri-četiri godine, i što se pokazalo kao dosta dobra stvar, volonterski su ciklusi. Kako nemamo novaca, osuđeni smo dobrim dijelom na volonterski angažman, ali smo se odlučili tim volonterskim angažmanom jako dobro pozabaviti. U principu radi se o angažiranom i mentorskom volonterskom radu i jako sam ponosna na način uključivanja ljudi.

A tko sve čini glavni tim?

To smo Andrea Laurić, Željka Vučković, Noah Pintarić, Dunja Ribarić i ja. Mi smo svakodnevno u uredu. Svi smo osobe koje su jako puno radile na različitim stvarima. Dunja je na primjer angažirana u Greenpeaceu, bila je u Centru za mirovne studije i ima taj kapacitet da, osim administrativnih i stručnih poslova, ima inovativne ideje pa uskoči u štošta drugo. Uz nas, imamo napokon stabilan redakcijski tim koji radi od doma i okuplja se na tjednim sastancima. Tu je još dvadesetak vanjskih suradnika, a primamo i sugestije izvana.

Kakva je povezanost sa sličnim udrugama u regiji?

Već dvije-tri godine pokušavamo potaknuti i učvrstiti suradnju s portalima i festivalima koji se bave sličnom tematikom u regiji. Osnovale smo neformalnu mrežu inicijativa kreativnih rodnih praksi i trenutno radimo na razvoju zajedničkih projekata, htjele bismo imati jednu temu gdje bi umjetnička i kulturna produkcija bila ista u svakoj zemlji pa da je možemo usporediti. Ali to je sve dosta teško provesti jer se radi o civilnom sektoru koji je u Hrvatskoj katastrofa, s tim da je kod nas još najbolji.

Koncert bez rodno određenog lica

Kako doživljavate osjetljivost hrvatske javnosti na rodna pitanja?

U medijskoj javnosti, iako mislim da u svakom mediju ima osviještenog novinara ili novinarke, općenito stvari ne izgledaju tako dobro. S druge strane, mi surađujemo s Hrvatskom televizijom. Imamo video produkciju koja proizvodi kratke dokumentarne priloge vezane uz rodnu ravnopravnost pa se to emitira na HRT-u. Dakle, imamo upliv u mainstream, ali koliko je to dovoljno, ne znam. Kod kolega iz moje generacije koji imaju djecu, vidim da ih odgajaju zaista na ispravne načine, tako da toj djeci neće biti moguće prodati sve i svašta, ali trenutno smo u situaciji koja je potpuno nezavidna. Politika i mediji guraju užasno sivu sliku i čini se da nema nikakve perspektive, a ljudi su od svega umorni.

Da ne završimo u sivilu, kako biste nas za kraj pozvali na ovogodišnji Vox Feminae?

Nisam uopće spomenula stvar na koju smo najviše ponosni, i neki će reći “uvijek najviše izdvajaš koncert”, ali da, najviše izdvajam koncert zato što, ako želim istaknuti nekoga tko najviše utjelovljuje ono zbog čega mi postojimo, to je stvarno Planningtorock, glazbenica koja nam dolazi završni dan festivala. U principu, ona zahtijeva da se o njoj govori u neutralnom licu, tako da je ne mogu ni nazvati glazbenicom. S time ćemo završiti cijeli festival. Ali već sutradan Julija Kristeva otvara Filozofski teatar u HNK-u, tako da smo jako zadovoljne što se festival održava baš od 10. do 14. studenog. Još bih spomenula i Kate Bornstein s kojom ćemo imati Skype razgovor prije filma u Kinu Europa. Ljudi će imati priliku vidjeti i upoznati se s radom puno strašnih žena, kako ih mi zovemo, te se nadamo da će se i nakon kraja festivala puno toga nastaviti.