Kakofonija pop-kulture

Charles Burns je čak i u nepredvidivom i provokativnom svijetu američkog nezavisnog stripa poznat kao autor čija su djela neobična i uznemirujuća. Njegovi su prvi stripovi objavljeni početkom osamdesetih u magazinu Raw Arta Spiegelmana, koji je u to vrijeme iz temelja preokrenuo medij stripa prvi put prikazavši širokoj publici radove autora poput Jacquesa Tardija ili Barua. Svi ti autori, u čije se društvo Burns savršeno uklapa, danas na strip-sceni vrijede za važne inovatore i poslovično intrigantne umjetnike. Burnsov se vlastiti opus od tih ranih dana razvijao sve dublje prema mračnim zakucima ljudske podsvijesti i otpacima američke pop-kulture, iz čije je neprekidne kakofonije crpao inspiraciju za svoje kratke stripove, u kojima je lucidno, suptilno i prilično zajedljivo kritizirao američko potrošačko društvo i njegove mitove.

Narativne strukture svojih stripova često je temeljio na poznatim obrascima klasičnih pripovjednih žanrova, poput krimića, film-noira, sapunice i horrora. Naravno, njihove je klišeje izvrtao naglavce puneći te priče detaljima koji su prije rijetko bili viđeni – dijelom organskim, a dijelom mehanički robotiziranim tinejdžerima, podbuhlim šefovima korporacija koji pomoću čuda tehnike beskrajno razvlače svoj život na izmaku, frustriranim stanovnicima velegrada čije tjelesne i psihičke deformacije uzrokuju otrovni, no vrlo ukusni hamburgeri itd. Svi ti elementi uklapaju se u njegovu sliku SAD-a kao sumanute, za život opasne, ali vrlo zabavne ludnice, u kojoj više sile pritišću malog čovjeka daleko bizarnijim sredstvima nego što smo uglavnom navikli.

Nelagoda u (sup)kulturi

Njegove su preokupacije, pa i vizualni motivi vrlo bliski dvojici umjetnika koji su se sličnim temama bavili u literaturi i na filmu – Williamu Burroughsu i Davidu Cronenbergu. Izniman vizualni i pripovjedni osjećaj za ono organsko u čovjeku, što je u modernoj civilizaciji ugroženo sa svih strana, a u skladu s time propada i psihičko zdravlje, glavna je konstanta Burnsove umjetnosti. A budući da su paradoksi dio naše svakodnevnice, ne iznenađuje činjenica da ovakav prividni manijak vodi sasvim miran obiteljski život u Philadelphiji, često radi reklamne ilustracije i dizajnira naslovnice za takve renomirane novine kao što je New Yorker. Istodobno Fantagraphic Books objavljuje njegova sabrana djela u albumima El Borbah, Skin Deep i Big Baby, a naposljetku se pojavljuje i obimni Black Hole, 400 stranica dug strip o uvijek problematičnom odrastanju, Burnsovo dosad najopsežnije i najambicioznije djelo.

U Black Holeu, koji je izlazio u dvanaest nastavaka od 1995. do 2004, Burns se samo naizgled primirio u, za promjenu, potpuno realnom prostorno-vremenskom kontekstu – Seattleu sredinom sedamdesetih (u tom je gradu Burns proveo adolescentske dane, te je bio i svjedokom grunge eksplozije kojoj je kumovao crtajući naslovnice ploča za Sub Pop). Hipijevski san o miru i ljubavi već je odavno umro, no na sjeverozapadu SAD-a tinejdžeri su toga slabo bili svjesni, te su se izdanci te umiruće supkulture tamo protegnuli duboko u sedamdesete. Jeftina glazba, jeftino piće i jeftina droga svakodnevnica su srednjoškolaca, koji prema takvim opijatima osjećaju, naravno, privlačnost, ali i određenu podsvjesnu odbojnost, kao da ipak naslućuju da su oni dijelom uzrok frustracija koje ih pritišću. U središtu priče nekoliko je likova, koji variraju od uspješne i zgodne štreberice i pozerskih rokera pa do neuglednih šmokljana i otkačenih umjetnica. Ukratko, pred nama je cjelokupna srednjoškolska hijerarhija kakvu obično vidimo u jeftinim tinejdžerskim komedijama. Ali u rukama majstora kakav je Burns takva karakterizacija nema veze sa supkulturnim stereotipima, jer ispod svake maske čuče napaćene duše željne pažnje, ljubavi i pripadanja. Seksa, naravno, ima na svakom koraku, i tu dolazi kvaka – među tinejdžerima se počela širiti bolest prenosiva isključivo spolnim kontaktom. Nije smrtonosna, ali je vrlo neugodna. Na svačijem tijelu manifestira se drukčije, od tek nekoliko gadnijih prišteva i akni kod jedne osobe pa do potpune fizičke deformacije kod druge. Zaraženi bivaju obilježeni i uskraćuje im se svaki socijalni kontakt sa zdravima te se počinju družiti međusobno, bez obzira na svoj prethodni status ili popularnost. I tako ova narativna dosjetka polako postaje metafora za sve ono neizrečeno što prati tinejdžere nesposobne artikulirati emocije. U tu bolest kao da su se slila sva poniženja, svi naporni školski sati, svi sukobi s roditeljima, svaki bad trip, svaki napeto iščekivani, a uludo potrošeni petak navečer nakon kojeg se osjećaš još lošije nego prije. Svaki lik očajnički traži bilo kakav izlaz iz takve teško podnošljive rutine, i tek ga jedno ili dvoje nalaze u iskrenom, nepatvorenom, ničim uvjetovanom odnosu s bliskom osobom, bilo to prijateljstvo ili ljubav. Burns uvjerljivo prikazuje sve uspone i padove svojih likova, i premda je kraj stripa potpuno otvoren, osjeća se olakšanje i smiraj, kao da je kulminacija prethodnih događaja naprosto morala dovesti do nekakva raspleta u kojem će se istopiti sva ona prethodna paranoja, bol i odbijanje. Tjeskoba koja je prisutna veći dio stripa na kraju nestaje te čitatelj osjeća da se likovima smiješi nekakva sreća, kakva god bila.

Vizualno fascinantno djelo

Ovaj strip gotovo da i nema čvrste fabule, što je razumljivo jer je podijeljen na kraća poglavlja koja su izlazila jednom ili dvaput godišnje, u manjim svescima. Priča je izgrađena oko određenih emocija i jednostavnih situacija koje evociraju raspoloženje koje autor želi prenijeti – nesigurnost i nepredvidivost odrastanja te strah od golemih promjena koje ono uvjetuje, a osjetio ga je vjerojatno svatko. Iščekivanje i intenzitet prvih ljubavnih i seksualnih iskustava uobličeni su u motivu bolesti, koja u stripu ima više psihološko no fizičko značenje, a i nije bolest u klasičnom smislu. To je naprosto pojava koja obilježuje i povezuje ljude koji su zajedno iskusili nešto posve novo, i materijalizira stanje duha koje prati to iskustvo. Jednoj protagonistici kao posljedica zaraze izrasta maleni rep, što autor uopće ne prikazuje kao nekakvu nakaradnu manu, već fizički izraz načina na koji ona vidi samu sebe i druge, i prikazuje ga svojim umjetničkim radom. Druga djevojka dobiva sposobnost neprekidnog mijenjanja kože, što nije drugo do fizički iskaz mijena što prate odrastanje. Hoće li se likovi uspjeti prilagoditi novonastaloj situaciji, kada zbog stigme bolesti gube socijalne uloge koje su prije imali i prisiljeni su preuzeti, odnosno stvoriti nove, jest ono što na koncu pokazuje njihovu spremnost da se suoče sa životom kao takvim, u čemu neki od njih i uspijevaju.

Vizualno je Black Hole fascinantno djelo. Svoj trenutačno prepoznatljivi stil čvrstih linija i naglašenog crno-bijelog kontrasta Burns ovdje majstorski upotrebljava u postizanju sasvim posebnog, ugođaja nelagode. Šume uokolo grada u kojima se odvija veći dio priče crtane su s jezivom i privlačnom preciznošću, što je naročito izraženo u sceni u kojoj jedan od likova šeće šumom tokom LSD tripa i doživljava je kao zastrašujući, jedinstveni živi organizam. Proplanci u šumama u kojima žive zaraženi intimna su mjesta gdje likovi doživljavaju svoja ključna iskustva odrastanja, poput druženja, seksa, kušanja opijata – to jest bijega od tmurne svakodnevnice. Šuma je savršeno mjesto na kojem, za razliku od depresivne urbane džungle, likovi mogu osjetiti iskonske, ničim iskvarene emocije i dati oduška mašti. Konačni bijeg u nepoznato znači i bijeg od grada i kulture koju on predstavlja, kulture koja je u mnogočemu odgovorna za frustriranost i izgubljenost svojih mladih pripadnika.

Negdje između tinejdžerske sapunice, horrora i psihološkog trilera, Black Hole zapanjujuće je originalno djelo koje predstavlja vrhunac Burnsova opusa. Njegov intimni karakter i vješta psihološka karakterizacija likova dobrodošla je novost nakon niza njegovih stripova čija se provokativnost, uza sve njihove kvalitete, temeljila uglavnom na nepredvidivim zapletima, pop-kulturnim citatima i žanrovskoj inovativnosti, uz neizbježnu crtačku virtuoznost. Sa stripom Black Hole Burns je načinio i odmak od svog dosadašnjeg rada i njegovu svojevrsnu sintezu, pročistivši motive i narativne tehnike, a discipliniravši se kao crtač postigao je još jači dojam nego prije. Kako Burnsovi stripovi u nas nisu mnogo prevođeni – osim nekoliko kraćih radova u Macanovom Q-u, ulomak Crne rupe objavljen je u Libri Liberi 19 – bio bi pun pogodak da Black Hole izađe i u hrvatskom prijevodu. Bio bi to pravi početak upoznavanja domaće publike sa stripovima ovog po svemu značajnog autora.