Obrazovni i znanstveni resor i akademska zajednica stupovi su društva u kojima se već godinama, preciznije od studentskih prosvjeda i blokada 2009., istodobno događa ono najprogresivnije i najreakcionarnije u tzv. sekularnoj Hrvatskoj
Biti ministar znanosti, obrazovanja i, hm, športa u Republici Hrvatskoj nešto je što vjerojatno ne biste poželjeli nikome koga volite. Mada gorepotpisani nema previše iskustva u kritičkim komentarima ove vrste, da bi se kvalitetno seciralo kancerogeno tkivo hrvatskog obrazovnog sustava (s njegovom prirodnom ekstenzijom u športu, koji je i lingvistički tumor najgoreg tuđmanizma) u posljednje je vrijeme dovoljno tek par zrnaca zdravog razuma.
Zanimljivo je to što su obrazovni i znanstveni resor i akademska zajednica stupovi društva u kojima se već godinama, preciznije od studentskih prosvjeda i blokada 2009., istodobno događa ono najprogresivnije i najreakcionarnije u tzv. sekularnoj Hrvatskoj, koja to još uvijek jest, unatoč svemu. Taman kad se trakavica o tome što bi, kakvo bi i kako bi visokoškolsko i drugo obrazovanje trebalo biti nekako umirila i usahla, kao da su se svi protagonisti počeli ugodno osjećati u svojim pozicijama pobornika ili otpornika (a čega točno, manje je važno), na scenu je stupilo novo lice.
Prethodni Hamlet, bivši ministar Željko Jovanović nažalost nije znao izabrati između biti ili ne biti, pa ga je Klaudije Milanović naposljetku poslao natrag u garderobu, gdje se mogao slobodno nastaviti baviti hortikulturom močvarnih područja, svojim omiljenim hobijem. Svježi lik u drami, aktualni ministar prof. dr. sc. Vedran Mornar, skupa je s Damirom Borasom (također prof. dr. sc., da ne bi bilo zabune), novim rektorom Sveučilišta u Zagrebu, ali starim znancem strpljive publike i ostatka glumačkog ansambla, odmah po predstavljanju dobrano uzburkao duhove. Kolege su se uzgoropadile, pozicije su se pripremile za još jednu rošadu, a sve su se figurice spremno posložile za novu partiju. Neka igra počne!
Sadnja kiselih krastavaca Imenovanje dvojice diplomanata Elektrotehničkog fakulteta (danas FER-a), generacijski bliskih, za naivnije je možda moglo biti jamac tehnokratske efikasnosti u provođenju “strukturnih reformi” i manjka skrupula u donošenju teških, ali nužnih odluka, no čak se i ta tlapnja pokazala kao takva čim je dvojac obavio svoje prve nastupe za medije. Boras je još u travnju, dobrih pola godine prije stupanja na rektorsku dužnost, dok je formalno još obavljao posao dekana Filozofskog fakulteta, izjavio da Sveučilište treba “postati ono čemu težimo – mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti koje se danas, nažalost, ne poštuju”.
Ozbiljnost svoje misije novopečeni je rektor zorno pokazao kad je tijekom sezone kiselih krastavaca, netom prije godišnjih odmora (dokazano najboljeg termina za brza usvajanja spornih protokola), zahvaljujući lojalnom Vijeću Filozofskog fakulteta bez ikakvog problema dobio legitimitet za projekt dvopredmetnog studija Religijske pedagogije i katehetike u organizaciji FF-a i Katoličko-bogoslovnog fakulteta. Unatoč tome što je Odbor za upravljanje kvalitetom Sveučilišta u Zagrebu na čelu s predsjednicom Mirjanom Hruškar krajem rujna tada još aktualnom rektoru Aleksi Bjelišu dostavio izvješće prema kojem “ne postoji pravni osnov za realizaciju ugovora” između FF-a i KBF-a, spomenuti studij svejedno će se početi provoditi već sljedeće akademske godine, jer mišljenje Odbora rektora ni na što ne obvezuje.
Također, do formuliranja ovog ugovora i realizacije mogućnosti dvopredmetnog studija došlo je na inicijativu KBF-a, koji je svoje studente tako stavio u povlašten položaj u odnosu na one s FF-a, zbog toga što će se prijemni ispit za novi studij polagati isključivo na KBF-u, ali će studenti moći bez problema slušati kolegije s niza FF-ovih odsjeka, pri čemu će njihova konačna diploma, čini se, imati veću težinu nego ona s Filozofskog. Zašto? Naravno, zbog krajnje pragmatičnih tržišnih razloga – školama će biti jeftinije angažirati profesora/icu koji/a može paralelno predavati barem dva predmeta – vjeronauk i neki iz humanističkog područja poput filozofije ili psihologije. Međutim, kvaka je u tome što ekskluzivno pravo predavanja vjeronauka uživaju isključivo diplomanti KBF-a, a dokle god su na snazi famozni Vatikanski ugovori, vjeronauk će biti važan predmet u hrvatskim osnovnim i srednjim školama.
Vidljivo je stoga da ovaj Borasov potez, kojem je istodobno pristupio kao dekan i rektor, podrazumijeva prvi korak novog poglavara Sveučilišta prema unosnom savezništvu s Kaptolom, iz čega će obje strane sigurno izvući mnogo koristi, pogotovo uslijed izglednog povratka desnice na vlast u roku od otprilike godine dana. U svemu je tome Borasova neukusna i pompozna inauguracija u zagrebačkom HNK još i najmanji problem, mada je slikovito pokazala da je rektorov osjećaj za lijepo u potpunosti u skladu s programom najskuplje gradske i državne kazališne kuće.
Grozdovi odgoja i obrazovanja Za to vrijeme, ni kolega Mornar nije ljenčario. Prvo se, praktički odmah nakon što je na premijerov poziv zasjeo u ministarsku fotelju, podhitno sastao s kardinalom Josipom Bozanićem i predstavnicima udruge GROZD, ne bi li od njih čuo “drugo mišljenje” o uvođenju tzv. Građanskog odgoja i obrazovanja u osnovne i srednje škole.
Ministar očito nije smatrao dovoljno kompetentnim mišljenje Centra za mirovne studije i drugih civilnih udruga koje su od 2009. aktivno radile na uvođenju GOO u škole i koncipiranju kurikuluma za taj korisni novi predmet, štoviše neposredno prije sastanka s kardinalom raspustio je Stručno povjerenstvo Agencije za odgoj i obrazovanje, kojoj je prepuštena konačna odluka o ovogodišnjoj implementaciji kurikuluma GOO-a u školske programe. Naposljetku se to i dogodilo, ali u okljaštrenom obliku tzv. “interpredmetnog sadržaja”, a ne samostalnog školskog predmeta, kao što je najavljivano za vrijeme upravljanja ministra Jovanovića. Razlozi takve odluke su, čini se, administrativne i financijske prirode, a pritom nelogični i nedovoljno transparentni.
Modus operandi kojim se ministar Mornar riješio neugodne civilne smetnje odviše podsjeća na način na koji je Ustavni sud, zahvaljujući kukavičluku bivšeg ministra Jovanovića, ohladio vrući krumpir zvan Zdravstveni odgoj, srušivši također na zahtjev udruge GROZD i njezinih političkih ortaka liberalni kurikulum koji je bio na snazi od veljače ove godine. Naravno, zbog problematične “rodne ideologije” koja je u klerikalnim krugovima postala kodni termin za izražavanje liberalnog, sekularnog i znanstveno utemeljenog svjetonazora.
Nakon svog malog početničkog uspjeha, Mornar je nastavio, kad god i gdjegod je mogao, sipati prilično nesuvisle izjave o vlastitom resoru, među kojima prednjači ona od prije nekoliko dana, jasno i glasno izrečena u emisiji Pressing N1 televizije, kada je vrli ministar mrtav hladan ustvrdio da bi studenti koji se školuju o trošku MZOŠ-a državi trebali vratiti novac ukoliko se nakon diplome isele iz zemlje. Dakako, ministar je propustio sjetiti se da novac kojim raspolaže MZOŠ potječe od poreznih obveznika, te da shodno tome država i resorno ministarstvo njima, ujedno i svojim biračima, polažu i odgovornost te duguju objašnjenja o svojim odlukama, pa i mišljenjima, pa bi stoga bilo zgodno saznati zbog čega bi građani od čijeg se rada financira obrazovni sektor taj novac po svršetku formalnog obrazovanja trebali još jednom uplatiti državi. Zapravo, svaki je komentar na rečenu izjavu suvišan i ona najviše sama za sebe otkriva o svom govorniku i okruženju koje je dotičnog stvorilo.
Da rezimiramo – u takvom kolopletu protuprirodnog ispreplitanja obrazovnog resora i akademske zajednice s političkim i tržišnim aspiracijama “Crkve u Hrvata” i njezinih svjetovnih ideoloških izdanaka, je li išta preostalo od sekularnog i suštinski demokratskog angažmana koji je u jednom trenutku preplavio ne samo zagrebačko Sveučilište? Odgovor je: malo ili ništa, no upravo nam to malo u ovom trenutku mora biti dovoljno za novi početak i “širenje područja borbe”, jer ova je partija previše bitna a da bi bila unaprijed izgubljena.
Između devastacije područja fundamentalnih znanosti i njegove sve veće podložnosti darvinističkim zakonima globalnog tržišta usluga i rada s jedne strane (kakve li ironije!), te ideološkog i svjetonazorskog nazadovanja samih razloga i principa javnog školstva s druge, ne preostaje nam drugo nego pobrojati posljednja zrnca zdravog razuma preostala u lokalnoj sredini i vidjeti može li se time i s time išta nastaviti. U protivnom, pitanje “kud plovi ovaj brod” zaista će postati retoričko, a mornari će shvatiti da im ruka koja ih hrani također pili granu na kojoj sjede tek kad već bude sasvim prekasno. A samo što nije.