19.5.2005.

Predrag Matvejević  

Kalamovi

Malo koja kultura ili književnost ima toliko dvojnih porijekla i pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvaćao kao prednost a ne kao nedostatak. Ponosio sam se time: Šenoa, Strossmayer, Demeter, Šulek, P. Štoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs). Obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske. Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere Nikola Šubić Zrinski, Čeh je porijeklom kao i August Šenoa, a skladatelj Boris Papandopulo ruski Grk. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccol? di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – dakle nije “našijenac”, to se ne bi smjelo zaboravljati. Hrvatski preporod u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljević je preimenovao  Andreu Meldolu u Andriju Medulića, koga nikad nitko nije tako zvao; nije sigurno da je postojalo prezime Klović koje je pridao minijaturistu Cloviu; zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Klovića (Clovio) i Lauranu (Vrana), prema onome što su stvorili i u kojoj sredini, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću. Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga književnog povjesničara, majka mu se prezivala Klein) – tako bi naš pjesnik otpora, po židovskom zakonu, pripadao više majčinoj strani. Starčevićeva je majka bila pravoslavne vjeroispovijesti. Sorkočevićeva obitelj (Sorgo) došla je iz Albanije preko Boke, trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je odu Italiji. Glazbu za našu hrvatsku himnu, posvećenu Lijepoj našoj domovini, skladao je vinkovački Srbin Josip (ili Josif) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime Giorgio Orsini. Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskog kraja koji se selidbom u Orahov Dô obreo među katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I Marulićeva je majka bila Talijanka, a očeva loza, sudeći po prezimenu, imala je stanovitu romansku sastavnicu (dočetak ul u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski). I Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. Zlato Zadra izrađivale su manje ruke domaćih majstora negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima pretežito su djela naših susjeda. Za izgradnju dubrovačkih mira i zidina dugujemo harnost, u prvom redu, talijanskim arhitektima. Ima još mnogo sličnih primjera, ne mogu ih ovdje sve nabrojiti. I ne mislim da je to osobito važno.

Uostalom i u drugim, susjednim kulturama ima sličnih pojava, na primjer u srpskoj: Nušić (Alkibijad Nuša) i Sterija (Jovan Popović kome je otac bio pop Steriu), najznačajniji dramski pisci u srpskoj književnosti, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radičevića, rođenoga u Slavoniji. U srpskoj je političkoj historiji podosta Cincara: Nikola Baja Pašić potječe iz obitelji Pascu; Cincar je bio i Constantin Riga, poznat Grcima kao njihov junak Rigas Feraios, i Pitu Guli (vođa ilindenskog ustanka), a i srpski fizičar Pavle Savić. Među beogradskim nadrealistima, Vučo i Koča Popović su također iz cincarskih obitelji, a Marko Ristić, premda je dubokoga srpskog korijena, bijaše integralni Jugoslaven – što je možda jedan od razloga omraze spram njega u nekim književnom krugovima. Njegoš je, unatoč svemu, više crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kišu je otac Židov, Daviču su i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljković se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavić je također mješanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. I konačno najveći od njih, Ivo Andrić, rodom je Hrvat a krštenjem katolik. Crkve u Studenici i Dečanima su sazidali majstori iz Dalmacije, među kojima je bilo i fratara. Najljepše freske i ikone po manastirima i bogomoljama Južne Srbije oslikali su bizantski živopisci, mnogo više nego srpski.

Što se pak naših Srba iz Hrvatske tiče, svi znamo otkud potječu Petar Preradović ili Vladan Desnica, kako su se izjašnjavali za života Ivo Ćipiko (Cipicco se pisalo u Trogiru) ili pak braća Vojnović, Ivo i Lujo, te stric im Kosto Vojnović, pravoslavni preporoditelj koji se zauzimao za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (i prvi razvio hrvatsku trobojnicu na splitskoj Rivi); nije sporno što su po porijeklu, među inim, Simo Matavulj ili Đuro Daničić (pravim imenom Đorđe Popović, ne znam zašto je ime kroatizirao), Novak Simić, Vojin Jelić, Drago Kekanović ili Branislav Glumac. Od srpske i pravoslavne loze vuku korijene Stjepan Miletić, pravaš i starčevićanac, utemeljitelj hrvatskoga glumišta, kao i pravaški tribun August Harambašić, po Matošu “najbolji pjesnik hrvatskoga nacionalizma i hrvatske slobode” – što danas, s obzirom na porijeklo, izgleda nezamislivo i nevjerojatno.  Srbin iz Hrvatske i bečki đak Savo Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio put Vukovoj reformi – a samoga Karadžića Zagreb je proglasio svojim “počasnim građaninom” dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali i osporavali (rado se zaboravlja da je njegova reforma prihvaćena u Srbiji tek nakon smrti mu i da su joj najveću podršku pružili Hrvati). Josipa Jelačića instalirao je za bana srpski pravoslavni patrijarh Rajačić, dok je biskup Haulik, madžarizirani Slovak, bio odsutan za vrijeme investiture. O tome, naravno, nema spomena u našim školskim programima i udžbenicima.

Mogao bih navesti još mnogo primjera, ali nisam siguran da bi to pomoglo onima koji vide kulturu u “etnički čistim” kategorijama. Navest ću još jednom Matoša, da podsjetim one koji slabo poznaju nacionalnu kulturu u koju se inače zaklinju, kako je najveći hrvatski kritičar gledao na to: “Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova.” (Matoš piše, po starinski, “kalamova”, op. P. M.) “Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti. Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata”. Dixit A. G. Matoš. I još ovo, iz istoga pera, vrlo aktualno u današnjem času, barem za one koji misle da su Evropljani ili bi željeli da to budu a ne znaju kako: “Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska” (Sabrana djela, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb 1973).

Svakom je jasno što stoji iza stavova onih koji se ne mogu pomiriti s različitim pripadnostima nacionalnoj kulturi ili književnosti: jedan stari, zaostali nacionalizam, u našim prilikama obilježen srbofobijom i anti-slavenstvom (ili pak kroatofobijom na drugoj strani), spreman, kao što smo vidjeli, da nas radije proglasi Irancima (ili Sorabima) nego potomcima starih Slavena.