Rastko Močnik  

Kamen oko vrata

komentar

“Suvremeni pokreti mogli su nastati tek u okolnostima u kojima se rasplinuo mit o civilnom društvu koji su uspostavile osamdesete i tadašnji akteri civilne scene, akteri koji su pripremali uspostavljanje nacionalne kapitalističke države. Društveni pokreti osamdesetih… samo su kamen oko vrata novovremenih pokreta… civilno društvo bilo je u osnovi antipolitičko, zato što je… politiku reduciralo na Stranačku Vlast, umjesto da ju oblikuje iz logike vlastitih bitaka i preko horizonta (neo)liberalizma… Uistinu, radilo se o kraju fordovskoga industrijskog razdoblja…” – ovim popratnim slovom smješta Darij Zadnikar Hollowayev rad Mijenjamo svijet bez borbe za vlast u prostor iz kojega je tu teoretizaciju suvremenih političkih praksa uopće moguće čitati: u onaj prostor koji su i u nas otvorili suvremeni politički pokreti – UZI, Autonomna zona Molotov, pokret protiv NATO-saveza, protiv napada na Irak, pokreti solidarnosti s prognanicima, bjeguncima, s izbrisanima…

Kako nastaje ideja socijalne države

U prikazu povijesti i djelatnosti suvremenih pokreta Darij Zadnikar obrađuje i njihov odnos spram prijašnjih političkih praksi – i u tom okviru ukratko ocjenjuje osamdesete godine. Za učinkovit početak naveo sam nekoliko karakterističnih naglasaka iz njegove skice: s tom analizom možemo se i ne složiti – ali moramo joj priznati temperamentnost i jasnoću, pa i oštrinu. Neosporno, stoji njezin osnovni stav: noviju povijest treba i u Sloveniji analizirati u okviru istjecanja fordovske faze svjetskog kapitalizma.

Fordizam, kapitalizam velike tvornice, tekuće trake, masovne proizvodnje, masovne potrošnje, često izjednačuju sa socijalnom državom. No, među njima nema nikakve nužne veze: Ford je izagnao sindikate iz tvornica već 1905. godine, prvu tekuću traku uveo je 1908. Uvjet za uspon fordizma je zaoštravanje nasilja nad radništvom i povećanje iskorištavanja. Socijalna država dostignuće je radničkog pokreta: s reformama u središtu kapitalističkog sistema, s revolucijom na rubovima. Pa i konačnu krizu fordizma prvi su spoznali oni “dolje”: na globalnu krizu kapitalizma odazvali su se svjetskom revolucijom 1968.

Liberalizam – obrazac preživljavanja kapitalizma

Revolucija 1968. pobunila se protiv kapitalističke ekonomije, države i kulture. Postrevolucionarni naboj nacionalne države u to je vrijeme već jako onemoćao: nacionalna država samo je još krajnjim naporom socijalizirala asocijalnu kapitalističku ekonomiju, njezina dekadentna nacionalna kultura više nije bila ispolitizirana arena povijesne inovacije i eksperimenta. Šezdesete godine otvorile su nove političke prostore: s druge strane barikada našle su se baš sve političke stranke. Šezdesete su stvorile nove kulture: nacionalna kultura otada je samo još eufemizam za mračnjaštvo i prisilnu masovnu socijalizaciju u sluganstvo.

Povijest nakon 1968. traženje je izlaza iz krize fordizma. Podređeni, ona većina koja proizvodi život, tražili su nove oblike suživota koji bi omogućili izlaz iz kapitalizma. Između ostalog, pronašli su nove političke prakse (nove društvene pokrete) i uspostavili nove političke prostore izvan stranačke politike (pa bila ta višestranačka ili jednostranačka). S druge strane, vladajući, manjina, paraziti, pokušali su preraditi kapitalizam ne bi li preživio. Sada poznajemo obrazac preživljavanja kapitalizma: liberalizam. Najprije su ga nametnuli u svjetskom središtu, često uz pomoć nasilja. Zatim su ga nametnuli periferiji, s pomoću još goreg nasilja.

U Jugoslaviji, još najsnažnije u Sloveniji, podređeni su kao odgovor na krizu postrevolucionarne periferne socijalne države razvili iznenađujuće kvalitetne nove kulture, inovativne i obećavajuće nove političke prakse. Osamdesete godine tako su usred krize socijalne države perifernog kapitalizma donijele nadu da je moguće sačuvati stečevine borbi 20. stoljeća i početi tražiti izlaz iz kapitalizma, koji ne bi donio još gore barbarstvo. To je na svoj način razumljivo jer je jugoslavenska federacija po mnogo čemu već bila “postnacionalna” država. Jugoslavenski komunizam imao je i niz svojstava zbog kojih je bilo moguće u okvirima njegove jednostranačke države razviti emancipacijske politike u opsegu i na razinama koji su bitno nadmašivali ostalo političko siromaštvo realnog socijalizma.

S druge strane, lokalne vladajuće grupe prihvatile su obrazac liberalističkog spašavanja kapitalizma, reorganizirajući se tako da si osiguraju vlast u novim okolnostima perifernog liberalnog kapitalizma. Sklopile su novu vladajuću koaliciju koja se legitimirala s pomoću “nacionalističke” ideologije – a stvarni učinak bio je uspostava identitetskih zajednica u državama etničkih većina. Nastavak znamo: mrak devedesetih, krvava postjugoslavenska “tranzicija”. U tom položaju stvarno se konstituiralo “civilno društvo” o kome tako kritički govori Darij Zadnikar. Alternativne kulture i alternativne politike koje su novi gospodari s pomoću novog identitetskog konsenzusa istisnuli na rub, institucionalno potkopali, financijski uništili i ideološki difamirali, pokušale su se braniti ideologijom i praksom civilnog društva, a to znači s pomoću liberalnog žargona i “civilnodruštvene” samoorganizacije. Barem do neke mjere uhvatile su se u zamku: pokušale su se spasiti baš s pomoću onoga što ih je uništavalo.

Oholost institucija

S druge strane, nasljednicima alternativa bio je “civilnodruštveni” okvir ipak nametnut. Svrstavanju u njega svakako ih je prisililo državno, zakonsko uređenje njihovih aktivnosti. Alternative su postale “civilno društvo”, vjerovale u tu ideologiju ili ne. Gledamo li tako, obrazac “civilnog društva” bio je prije obrazac nasilja nad alternativama negoli njihov kraljevski put prema koritu banana-republike. Zapravo su se one u tom škripcu i sasvim dobro snašle. Gdje je danas kulturni eksperiment, intelektualna izvrsnost, politička inovacija? U oholim nacionalnim ustanovama – ili u Metelkovoj u Ljubljani, Pekarni u Mariboru, Rovu u Železnikima i Društvu prijatelja umjerenog napretka u Kopru?

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig