Josip Zanki  

Kameni spavači

Dok putujemo graničnim krajevima Dalmatinske zagore, Bosne te Hercegovine, često primjećujemo masivne kamene spavače, kako je stećke nazvao pjesnik Mak Dizdar, što nas tajnovito dozivaju s brežuljaka i proplanaka. Nekad ih nalazimo odmah uz put, a ponekad se moramo probijati kroz šikare i drače kako bismo im bili blizu. Jedna od najpoznatijih nekropola stećaka jest svakako ona na lokalitetu Radimlja nedaleko od Stoca u istočnoj Hercegovini. Nekropola je presječena na dva dijela cestom koja je izgrađena za vrijeme austrougarske uprave. Tada je više spomenika uništeno, a sam je lokalitet zbog strateške važnosti ove prometnice nepovratno izmijenjen. Krajobraz je u okolini nekropole danas uništen divljom gradnjom. Nasuprot stećaka nalaze se skladišta, radionica za popravak automobila, zalogajnica, kao i neka vrsta sirotinjskog naselja izgrađenog na smeću u kojem stanuju Romi. Sama je nekropola uređena, a pored nje se nalazi parking i informacijski centar koji je uglavnom prazan. Uz rub nekropole posađeni su čempresi koji joj daju neponovljiv, toskanski izgled. 

Stećci i mirila Činjenica je da se upravo na ovoj nekropoli nalaze neki od najljepših stećaka. Ističu se po načinu izrade, dekoracijama, ali i jedinstvenim prizorima koji se na njima pojavljuju. Nekropolu stećaka na Radimlji posjetio sam krajem srpnja 2013. i 2014. iz više razloga. Cilj je mog istraživanja bio istražiti moguće veze u ornamentici, simbolima i načinima klesanja između stećaka i mirila na Velebitu. Svjestan sam da je između ova dva fenomena vremenski razmak od minimalno dva stoljeća, koja dijele pad Bosne i Hercegovine pod Otomanski imperij i moguću dataciju prvih mirila na južnom Velebitu. U svome sam istraživanju pokušao i izravnim uvidom na terenu odgovoriti na pitanje da li se mitsko tumačenje prostora može primijeniti u simbolima na stećcima kao i okolnom krajobrazu. Većinu je mogućih mitskih točaka strukture trokuta u krajobrazu Hrvatske otkrio etnolog Vitomir Belaj, naslanjajući se na otkriće slovenskog arheologa Andreja Pleterskog. Prilikom istraživanja slavenskoga nalazišta u istočnim Alpama Andrej Pleterski je otkrio određene zakonitosti u prostoru. 

Tri sakralne točke Po ovoj se metodi u krajobrazu pronalaze tri moguće sakralne točke kojima se uspostavlja kozmički red. Te su točke dijelovi trokuta čiji su vrhovi posvećeni slavenskim božanstvima Perunu, Velesu i Mokoši. U mome istraživanju najviše mi je pomogao rad Vitomira Belaja koji je u nizu znanstvenih članaka publicirao trokutne strukture što ih je otkrio u Hrvatskoj. Uz njegove radove služio sam se i različitim materijalima koji obrađuju stećke i vjerovanja bosanskih krstjana. Dragocjeno mi je bilo iskustvo na terenu, kako ono u Radimlji tako i istraživanja koja sam proveo na južnom Velebitu. Na Velebitu sam, kao i na Radimlji, napravio niz fotografija, crteža i skica lokaliteta i pojedinačnih spomenika, ali i razgovarao s kazivačima. Sve je to činilo građu za ovaj rad, kojim sam želio otvoriti moguća nova promišljanja ne samo stećaka, već i mirila. Povijest je ovih prostora ispisana knjiga različitih naroda, religija, kultura i državnih oblika. Zbog svega toga ovim radom nisam ni želio dati gotove odgovore. Znanstvene pretpostavke nastoje dokazati da su stećci spomenici bosanskim krstjanima ili pak bogatim vlaškim goničima konjâ, kršćanske vjere. Prema teoriji britanske povjesničarke Mariane Barbare Wenzel stećci su spomenici kršćanskim herojima Kosovske bitke, što na neki način pretpostavlja da su bosanski krstjani bili najveći protivnici Osmanlijama, potpuno suprotno dosadašnjim teorijama o prelasku heretika na islam radi zadržavanja povlastica (Trako 2011). Razumjeti fenomene krstjanske crkve, stećaka i drugih zagonetki prostora Bosne možemo samo ako poznajemo prirodne osobitosti. U čitavoj Bosni s izuzetkom panonske nizine u Posavini nije bilo izrazito pogodnih uvjeta za život u klasičnom smislu, kao što je to u ravničarskim krajevima. Također nije bilo neprekinute linije življenja u gradovima od vremena Rimskog Carstva, kao primjerice u Istri i Dalmaciji. 

Zbog svega toga te zbog teških uvjeta života, kakvi su vladali ne samo u Bosni, nego u čitavom evropskom srednjem vijeku, ljudima je bila prihvatljivija bliža religioznost. U tu su se religioznost mogla inkorporirati razna učenja, bilo ona manihejska, bilo ona preostala iz praslavenskih religija. Poglavari i svećenici Crkve bosanske svojim su asketizmom svakako bili bliski životu siromašnih ljudi, koji su u srednjem vijeku činili apsolutnu većinu. Padom Bosne pod turski imperij jedan je dio bosanskih heretika izbjegao, drugi se obratio na islam, dok se treći vratio katolicizmu ili pravoslavlju, provodeći možda u zabitim dijelovima zemlje heretičke krstjanske obrede. Upravo nam činjenica velikih civilizacijskih i religijskih obrata u Bosni odmaže u mogućnosti otkrivanja pretkršćanskih slojeva. 

Pionirski rad na rekonstrukciji staroslavenskog mita svakako je onaj Radoslava Katičića i Vitomira Belaja. U knjizi Hod kroz godinu Vitomir Belaj je dokazao vezu između godišnjih doba, mitskog teksta i ljudskog života. Radoslav Katičić u svojoj čuvenoj tetralogiji (Božanski boj, 2008., Zeleni lug, 2010., Gazdarica na vratima, 2012., Vilinska vrata, 2014.) je kroz analizu narodne predaje, pjesama i običaja ustvrdio u njima prisutnost te zatim i rekonstruirao dva temeljna slavenska sakralna mita, o božanskom boju i božjem sinu Jurju. Prvi nam mit govori o borbi između dva vječna suparnika, gromovnika Peruna i boga podzemnog svijeta i stoke Velesa. Drugi nam mit govori o Perunovom sinu Jurju koji je vodio ljubav s vlastitom sestrom Moranom. Nakon toga su ga vlastita braća i Morana rasjekli i pobacali po tlu, što je donijelo plodnost čitavoj prirodi. Upravo je moguća veza između crkve bosanskih krstjana i stare slavenske pretkršćanske vjere jedno od područja koje zahtijeva sustavna istraživanja. 

Kult sunca, solarizam Zajedničko svim vjerovanjima i religijama jest veza sa Suncem, bilo kao s fizičkim tijelom, bilo kao simbolom božje prisutnosti. Stećci su također okrenuti Suncu i njemu streme. Stećci se nalaze na uzvisinama, prijevojima, brdima i tumulima. Oblici su stećaka različiti, bilo da stoje vertikalno ili horizontalno. U svome članku Redžo Trako navodi sljedeću podjelu stećaka: “Prema obliku gornje površine (ili krova) moguće je raspoznati tri glavne skupine izduženih i polegnutih stećaka: četvrtaste kofere ili sehare, polukružne škrinje ili bavle, i pentagonalne kovčege ili sanduke, zvane slimenjaci ili sljemenjaci”. Ornamentika stećaka vrlo je raskošna, kao i tehnika klesanja. Prizori su različiti, od onih koji prikazuju životinje i lov do onih koji prikazuju ratnika s dlanom okrenutim Suncu. Stilski podsjećaju na starohrvatsku predromaničku plastiku, pleternu ornamentiku i velebitska mirila. Razvidno je i da su neke od stećaka klesali majstori dok su neki djelo priučenih rezbara. Upravo se po svom obliku, načinu izrade, ali i simbolima koji se na njima nalaze, stećci mogu uspoređivati s velebitskim odmorištima duša. Važno je reći da su jedan i drugi fenomen nastali iz pastirske kulture. Naime, mirila i stećci raspoređeni su upravo u područjima Velebita, Dinare, Bukovice i Hercegovina gdje je stočarstvo oduvijek bilo najvažnija grana privređivanja. Natpisi na stećcima, ispisani bosančicom, govore nam o onima kojima su posvećeni, spominju se gostovi i starci ili pak plemenitaši koji su se krstili tek pred smrt. Najljepše epitafe ispisane na stećcima možemo pronaći u različitim prijepisima.

Taniša - bez slobode kao kralju poklonjen lovački pas Na lokalitetu Opličići, u blizini Stoca, nalazi se stećak posvećen Taniši Crku, pokojniku rodom iz Kraljeve Sutjeske postavljen 1389. godine. U epitafu piše kako je to bila osoba obožavana od kralja, ali i bez slobode kao kralju poklonjen lovački pas. 

Nastavak pokojnikove priče govori o besmislenosti gomilanja želja i svakodnevnih rituala: Živjeh, ali vodom ne zagasih žeđ, niti plodovima zemlje ne utolih glad. Jer se glad i žeđ vraćahu svaki dan u utrobu moju. Kao što se svaki dan vraćah ja iz polja kući svojoj isti, ali i za taj dan drugačiji. U nastavku se Taniša obraća osobno samom Bogu, ali ne ponizno kao prema nebeskom vladaru i gospodaru sudbine, već prisno kao prijatelju. Pokojnik mu govori: Stalno mišljah na Tebe, Gospode. S molitvom Tebi sklapah po noći oči svoje, i s molitvom Tebi jutrom ih otvarah. Kao što se jutrom otvaraju prozori i dveri doma tvojega i mojega. Stalno te čekah, nadah ti se stalno. Prvi je dio navedenoga obraćanja bogobojazan, dok u drugom nastupa skepsa i nevjerica: Ali Ti se nisi pojavio, niti mi se obznanio. Samo muk. I rodi se sumnja u duši mojoj. Sumnji nesklonoj. 

Ovdje nastaje potpuni obrat. Riječi koje slijede u završnici ovog epitafa mogao je napisati samo istinski tragalac na putu spoznaje mudrosti. Stećak završava izravnom porukom Bogu: Da i Ti možda negdje, kao ja ovdje, uzalud ne čekaš spasenje od mene. S tom teškom mišlju legoh pod ovaj biljeg i tu misao usjekoh u tvrdi kamen. Da oni koji pročitaju vide tko će od nas dvojice prvi dočekati spasenje. Upravo je mudrost ispisana na ovom drevnom stećku prikaz svakog puta istinske spoznaje. Jer ništa nas materijalno u životu ne može zadovoljiti. Ništa nam ne može dati konačan odgovor na vječna pitanja o smislu našeg postojanja te uvjetovanosti iste vremenom i prostorom. Sam odgovor na takva pitanja ujedno bi bio i spasenje samo. Možda i nevidljiva esencija koju je Taniša nazvao Bogom, a religija i znanost daju joj različita imena te čeka na isti odgovor od nas samih kao što i mi od nje čekamo. 

Ni mi sami, a ni esencija za koju pretpostavljamo da postoji ne može riješiti tu zagonetku vječne mudrosti tko će kome prije dati spasenje i po kome će tko biti spašen. Ono što nam ostaje jest kao u Tanišinom natpisu. Ostaviti zapis u nekoj materiji. Upućen onome tko bi mogao jednoga dana riješiti takav misterij, Taniša je na svom stećku upisao po značenju isto što je jedan od junaka romana Umberta Eca Foucaultovo njihalo odgovorio svojim fanatičnim mučiteljima u pariškoj crkvi. Kad su ga mučili i tražili da im otkrije tajnu navodnog templarskog zemljovida, on im je cinično odbrusio na stari pijemontski način, iako je znao da tajna zemljovida nikad nije ni postojala. Roman Foucaultovo njihalo opisuje nastanak mistične tajne, kao nešto što nastaje na osnovu blijedih pretpostavki i razvija se maštom znanstvenika i fanatičnošću praktikanata pseudoreligija i novodobnih duhovnosti.

Ornamenti Za razliku od stećaka, na mirilima se pojavljuje isključivo ime i prezime ili inicijal pokojnika, ponekad uz zaziv milosti stvoritelja u natpisu “Boga pomilova” (Trošelj 2012). Na nekropoli u Radimlji ponavljaju se neki od motiva tipičnih za stećke. Na njima možemo vidjeti ornament spirale, simbol zvijezde, pleter, trs s grožđem, jelene, mač, konjanike, rascvjetani križ, ples, ratnika s podignutim dlanom, luk i strijelu i stilizirano Sunce. Neki od ovih motiva mogu se dovesti u direktnu vezu sa srednjovjekovnom, predromaničkom reljefnom plastikom. 

Zanimljiviji su nam svakako prizori jelena i nekih drugih životinja. Kao što jelen na stećku odvodi dušu pokojnika tako i mirila po vjerovanju stanovnika Velebita odvode duše mrtvih od svijeta živih. Takvi nam elementi u prizorima na stećcima govore i o mogućem vjerovanju u utjelovljenje duše u životinjsko obličje (Marjanić 2005). Sličnost koja nam govori o provođenju duše iz fizičkog života u onaj nebeski na simbolu jelena i u kamenju mirila značajna nam je zbog više razloga. Ne samo zbog činjenice da je mnogo zajedničkih veza od oblika, namjene i simbola, već i zbog otvaranja pitanja odnosa ljudi što su stvarali mirila i stećke te u njih vjerovali prema pitanjima onostranog. Planinsko-brdski krajevi bili su zbog teških uvjeta života i konfiguracije terena ti što su najviše odolijevali novim državama, religijama i kulturama. Zadržavali su vrlo često ostatke starih vjerovanja, legendi i narodnih predaja. Na primjeru mirila možemo utvrditi moguću istinitost takvih tvrdnji. Najviše je spomenika mirila ostalo u nepristupačnim vrletima Velebita i brdima Bukovice dok su u Ravnim kotarima skoro potpuno nestali. Na mirilima se vrlo često ostavljala hrana kao prilog za dušu pokojnika, kao što su se u grobovima podno stećaka ostavljali grobni prilozi. 

Sličnosti: mirila i srećci Mirila su se posipala cvijećem, a pastiri su kod njih molili posebne molitve u kojima dušama zazivaju blagoslov. Mirila se sa stećcima mogu uspoređivati i po formama klesanja. Iako su mirila uspravljena, a stećci su većinom položeni poput sarkofaga, klesarske su forme slične. Tako kod mirila nalazimo četvrtaste, polukružne i pentagonalne oblike (sljemenjake), dakle istovjetne tipove kao kod stećaka. Ono što sam ustanovio na lokalitetu Radimlja jesu neke vrlo velike sličnosti u klesanju simbola, ali isto tako u samom likovnom jeziku kojim se određeni simbol prikazuje. Jedan od stećaka u obliku sljemenjaka na bočnoj, istočnoj strani osim ornamenta spirale, koja je klesana u formi plitkog reljefa, sadrži i gravuru zvijezde. Ova je gravura gotovo identična gravuri zvijezde koja se pretvara u oblik razgranatog križa što se nalazi na poznatom lokalitetu mirila nad Kruškovcem (Trošelj 2012). Zanimljiv mi je bio i stećak, također u obliku sljemenjaka, na kojemu se nalazi stilizirana rozeta ili takozvana obla svastika, isklesana u plitkom reljefu. Isti takav simbol možemo naći i na mirilu što se nalazi nad Kruškovcem. Na mirilu je on izrađen u tehnici plitke gravure. Na lokalitetu Radimlja svakako su najpoznatiji stećci oni koji na zapadnoj strani prikazuju lik koji po nekim tumačenjima predstavlja ratnika. Ali se isto tako zbog desne ruke uzdignute i raširene prema Suncu taj lik može smatrati orantom, osobom koji se moli. Tri su stećka oblikom sljemenjaci, jedan je u obliku križa, a jedan je četvrtasti. Iako se prizori razlikuju, osnova im je potpuno stilizirani lik koji desnim dlanom dodiruje stiliziranu kružnicu, koju bismo mogli tumačiti kao simbol Sunca. Na lijevoj se strani nalazi stilizirani luk i strijela. Na četvrtastom stećku uz luk nalazi se još mač i štit. Na desnoj strani jednog sljemenjaka nalazi se pak drugi puno manji lik (orant?), a na desnoj strani križa manja stajaća figura. Ono što je također zanimljivo, na vrhu se jednog od sljemenjaka nalazi simbol koji možemo dovesti u vezu s Perunovim znakom koji se provlači kroz različite kulture. 

Kamen baba, kamen živac Iako se ovaj simbol pojavljuje na jednom jedinom stećku na lokalitetu Radimlja, svakako bi bilo zanimljivo utvrditi da li se pojavljuje i na nekim drugim lokalitetima. Svi likovi klesani su u tehnici plitkog reljefa. Arheologinja Martina Dubolnić Glavan sredinom prošle godine pokazala mi je rezultate svojih istraživanja fenomena mirila, kamen baba i ukrasa na kamen živcu. Za razliku od kamen baba i mirila, koje je u svojim istraživanjima obradila Mirjana Trošelj, ukrasi na kamen živcu prisutni su na području južnog Velebita i Ravnih kotara, ali do sada nisu bili znanstveno obrađeni. Martina Dubolnić Glavan svoja je istraživanja provela na području Južnog Velebita od Tribnja Kruščice do Rovanjske. Na jednom je kamen živcu, što se nalazi nedaleko od Selina, otkrila gravuru koja prikazuje lik oranta. 

Iako je gravura izrazito stilizirana, jasno se vidi okrenuti desni dlan i falus u erekciji. Po pretpostavkama Martine Dubolnić, većina su ukrasa na kamenu živcu proizvod istog kulturnog kruga kojemu pripadaju i mirila. Zbog svega toga kao i zbog već ukazanih sličnosti između mirila i stećaka s pravom možemo reći da postoji veza između lika ratnika (oranta?) na Radimlji, oranta na kamenu živcu blizu Selina, ali i oranta što se nalazi na mirilu u lokalitetu Korita (Trošelj 2013). Boraveći u Radimlji, postavio sam sebi pitanje je li moguće razmišljati o trima hipotetskim sakralnim točkama u krajobrazu. Ili je moguće trokutne strukture primijeniti na likovni prikaz što se nalazi na stećcima. Vitomir Belaj u svom tekstu o Crkvini oblik svetog trokuta definira sljedećim riječima: “Jedan od kutova takvoga trokuta uvijek ima oko 23° (±2°; točno bi bilo 23,°27’), što predstavlja razmak između najviših točaka prividne putanje Sunca na dane solsticija i ekvinocija” (Belaj 2013). 

Upravo su nam točke solsticija i ekvinocija dvije najvažnije točke svih kultura određenih putanjom Sunca, bile one ratarske ili stočarske. Ono što sam mogao lako uočiti jest činjenica da stranice velikog trokuta (u jednoj od varijacija) možda odgovaraju određenom rasporedu na liku ratnika (oranta?) iz Radimlje. U svemu tome nedostaje mnogo elemenata koji postoje u krajobrazu te njima možemo provjeriti istinitost mogućih činjenica. Njih navodi Vitomir Belaj i vrlo su jasne, od Perunove točke koja je na uzvisini, do tekuće vode koja se nalazi između ženske (Mokoš) i Velesove točke. Ukoliko se sveti trokut u jednoj od svojih varijacija položi tako da mu kut točke Mokoši započinje iznad glave lika ratnika, primijetit ćemo da mu Perunova točka pada na početku luka i strijele, a Velesova na ispruženi dlan. Isto je tako zanimljivo da je lijeva ruka ratnika, koju drži prislonjenu uz bok pod kutom vrlo bliskim desnom kutu svetog trokuta. 

Mitski prostor Osim pretpostavki koje nam govore o vezi između simbola na mirilima i stećcima i trokutnim strukturama na likovima sa stećaka, bilo bi zanimljivo vidjeti kako je krajobraz Stolca i Radimlje moguće tumačiti kao dio mitskog prostora. Kao uporišne točke za neko buduće istraživanje svakako je zanimljivo selo Ošanjići u čijoj se blizini nalaze ruševine utvrđenog drevnog ilirskog grada Daorsona. Nakon Ošanjića drugo bi moguće sveto mjesto u krajobrazu bila nekropola Radimlja. Treće sveto mjesto u krajobrazu može predstavljati sam grad Stolac, odnosno područje tvrđave koje se nalazi na brdu iznad grada. Važno je napomenuti da je svetac zaštitnik Stolca sveti Ilija, koji predstavlja kršćanski supstitut Perunova imena. Njemu je posvećena i župna crkva koja se nalazi na mjestu nekadašnje kapelice iz 19. stoljeća. U svome je radu Vitomir Belaj uočio česte pojave promjene imena. Svakako je važno utvrditi da li je postojala neka sakralna građevina na mjestu današnje tvrđave. Treba i napomenuti da u krajobrazu postoji tekuća voda. Kroz grad prolazi rijeka Bregava, a pored Ošanjića potok Radimlja. Istraživanjima bi trebalo provjeriti odnose između samih stećaka kojih u stolačkom kraju ima na više od pedeset i dva lokaliteta. Među njima su svakako najznačajniji lokaliteti u Radimlji, Boljunima, Ošanjićima i Rotimlji. Bilo bi zanimljivo napraviti detaljna mjerenja u rasporedu i odnosima stećaka na pojedinačnim nekropolama. Također bi trebalo utvrditi vezu i odnose određenih simbola na stećcima, kao i samih položaja više nekropola u stolačkom krajobrazu. Sve su to na kraju samo pretpostavke koje jednim dijelom mogu predstavljati i plod umjetničke interpretacije, kao što je to trokut na stećku iz Radimlje. 

Mišljenja sam da postoji velika analogija između fenomena stećaka i mirila, bez obzira na moguće porijeklo istih. Sličnost je svakako u oblicima spomenika, načinima klesanja (graviranjima) i simbolima koji su na njima prisutni, ali i u običajima lokalnog življa povezanog s njima. Fenomen mirila kao i stećaka po svojoj orijentaciji prema istoku jednak je svim sakralnim građevinama širom svijeta od ranokršćanskih crkava, gotičkih katedrala do prethistorijskih svetišta. Ali jedinstven jer po svojem smještaju na planinske prijevoje, kao u slučaju mirila, ili brdovite proplanke kao u slučaju stećaka. 

Bez obzira na porijeklo stećaka i mirila, otklone od stare tradicije što ga je donijela religija krstjana, islam ili tradicijsko katoličanstvo sasvim je moguće da su odrazi stare pretkršćanske religije zadržani u svijetu simbola. Vidimo ih u liku jelena koji utjelovljuje dušu pokojnika, figuri oranta i ratnika, ali i u mogućem trokutu kojim se na zemlji može uspostaviti sveti nebeski red. Isto tako bi trebali odgovoriti na pitanje jesu li ovi odrazi nastavili živjeti i u vremenima kad je mnogo godina prošlo od obraćenja na stanovništva drugu vjeru. Ove zagonetke ostaju pred nama, otvarajući nam nova pitanja. Misterij stećaka, crkve bosanske, mirila i kozmičkog reda u mitskom prostoru nikad nam se neće otkriti. Oblak vremena natkriva mnogobrojne tajne. Ponekad im daje formu koju mi mrsni ljudi ne trebamo vidjeti. Očima bi hudih svećenika mogli spoznavati svijet te trajati u životu bez jala. I na putu do zvijezda sami sebe pronaći.