Kamo doista idemo?

Premda naslovom poručuje Idemo dalje, Pavle Kalinić uistinu iza te poruke i cinične fotografije na naslovnici, sugerira nešto sasvim drugo, štoviše suprotno. Zato što – idemo u katastrofu neizvjesnog, planetarne probleme i zagađenje, globaliziran svijet definitivno podijeljen između interesa najmoćnijih i nemogućnosti slabijih da se tim moćnima odupru.

Svijet nije od jučer, pa ni interesi nisu odnedavno. Ima tome davno da ih je definirao kapital, a multinacionalne korporacije toliko su prikrivene iza nekih vlada da je teško bilo što reći o stvarnim vladarima svijeta. Jasno je samo da vlasnici krupnog kapitala upravljaju i najmoćnijim vladama koje onda štite njihove interese ne birajući sredstva. Svi ratovi i sukobi na planetu imaju kako svoja javna tako i tajna tumačenja, kako javna tako i tajna izvorišta. Razotkrivanje odnosno analiza nesporazuma uvijek vodi prema neočekivanim izvorištima.

Moć nije pitanje legaliteta

Ono što je u Kalinića zamjetno i u pisanju i u javnim nastupima jest sklonost pojednostavljivanju problema. Naime, moglo bi se to i sažeti ovako: prilagodio je metodu temi. Nije da pritom odriče kompleksnost problemima koji vode u sukobe i ratove, nego rezultate uvijek razlaže jasno i jednostavno: ono što je interes velikih oni će dobiti što jednostavnijim i žurnijim načinom. Taj način niti je civilizacijski prihvatljiv niti općeprihvaćen. Premda je svijet pokušao predstaviti dogovor kao sredstvo komunikacije među državama i narodima svijeta, s tom svrhom utemeljio i odgovarajuće institucije, financira razne mirovne snage i procese... danas je jasno da ni Ujedinjeni narodi ni bilo koja druga svjetska organizacija nemaju bitnijeg utjecaja na svjetska zbivanja, nemaju stvarnu moć da nešto važno doista i učine. Naravno, jer suprotno očekivanju – moć nije pitanje legaliteta. Ona nije u legalnim institucijama svijeta nego na drugim, nepoznatim ili slabo poznatim mjestima i diktira sve međunarodne, međureligijske, ali i građanske sukobe danas. U tom smislu prioriteti moćnih koncentrirani su na ovladavanju nekim bitnim svjetskim resursima. Ti prioriteti mogu s vremenom varirati, ali 20. stoljeće obilježila je borba za naftu (započeta još i prije) dok je kraj stoljeća prepoznao vodu kao element budućnosti, kao tekućinu za ulaganje i ratovanje.

Trajna svjetska žarišta (nestabilnosti i nasilja) na Istoku, bližem i daljem, na Balkanu ili u Africi uvijek mogu biti prepoznata kao žarišta interesa moćnih. Oni su dopustili i padanje Berlinskog zida pa optimizam kojim je – upravo zbog te činjenice Zida – dočekivano 21. stoljeće zapravo je bio odveć naglašen u svojoj simbolici za ono što je uistinu donio čovječanstvu. Jer zidovi su u glavama i padanje Berlinskog zida nije pomoglo Izraelu da uvidi značenje betonskih ograda: novi Zid danas niče u toj zemlji, kombiniran s bodljikavom žicom u čijem okviru uvijek netko pati. Jednom su to bili Nijemci u Istočnoj Njemačkoj, danas su Palestinci. Uvijek zbog nekih novih strateških interesa postoji mjesto s bodljikavom žicom na Zemlji i narod koji će zbog njih biti ograđen.

Knjiga Idemo dalje nastala je kao suodnos sa zbivanjima, ali i čitateljima, tijekom četiri godine (2003.-2006.) u kojima je Kalinić ispisivao kolumne na Internetu (Kontras na www.net.hr), a mogućnost čitateljskih komentara bila mu je brz i konstruktivan odgovor. Naime, Kalinić je autor koji je spreman ponavljati stvari sve dok ih se ne čuje/pročita/usvoji, dok se ne usuglasite s njim u izvorištu tragedije. Ima u tom pristupu pedagoške strpljivosti i učiteljske upornosti (slično kao i u metodi pojednostavljivanja).

Ono pak uzgredno što se događa u toj vrsti štiva i komunikacije, a što se najčešće ipak ne ubraja u vrline knjige, jest nemogućnost da se izbjegnu ponavljanja. Naime, pozornost svijeta već se desetljećima pokušava držati na prostoru od Bliskog do Srednjeg istoka, dok manje “globalne” teme potresaju razna mjesta na Zemlji. Objašnjavati ih svaki put ab ovo svojevrsna je zamka (koliko god bila opravdana prirodom posla), ali s druge strane pak upravo te činjenice pokazuju da Kalinić prati zbivanja, da nastoji otkriti i neke manje poznate činjenice povijesti problema o kojima piše, koje stalno iznova komentira.

Upornošću Sizifa on gura kamen oko nekoliko tema svjetske politike i ljudskih prava. Ratovi zbog nafte i (uskoro) zbog vode tema su koju je pojednostavio do te mjere da njega riječ rat asocira na naftni izvor s dodatnim pitanjem: “Što s time ima Hrvatska?” Najčešće nema ništa pa ga čudi zbog čega je njezini političari guraju upravo u dvojbene svjetske situacije i blizinu ratnih žarišta (slanje hrvatskih vojnika – zasad u sastavu UN-a od sutra i u NATO-ovim postrojbama), a da za uzvrat Hrvatska ne uspijeva postati dijelom europskih ili svjetskih integracija. Stalno je vabe “mic-mic-mic”, a onda šljus: “šic-šic-šic”. Beskrajno su, toj nam domaji, iscrpljujuće sve te odgode na međunarodnom planu, dok je na unutar-političkom iscrpljuju vlastiti lopovi, probisvijeti, prevaranti, koječiji lobisti i profiteri svih boja.

Još je samo cinizam dopušten

Budući da je riječ o trećoj Kalinićevoj knjizi kolumni, tekstovi u Idemo dalje izbor su koji je ostavljen u kronološkom slijedu kako je i nastajao te je odijeljen samo jednom formalnom mogućnosti: godinama koje protječu u svijetu koji se iscrpljuje u istosti svojih problema. Bliski istok središte je i ishodište i tema i, posebice, problema zato što: gdje nema problema to ionako Kalinića ne zanima.

U nekoliko slučajeva kolumne namjesto kolumni, tiskani su dnevnici ili putopisni zapisi s različitih strana svijeta (Izrael, SAD, Meksiko, Kanada), ali se tematski uklapaju u kontinuitet njegovih razmatranja.

Kad mu ponestane riječi, a možda i motivacije (tja, valja priznati da takav odabir tema i metoda nužno vodi tome, pa postaje sastavnim dijelom autorova diskurza – svi dugovječni kolumnisti prije ili poslije naposljetku uvijek navlače istu “mačku”), da svaki put ponovo komentira nove žrtve u Izraelu ili nove nepravde nanesene braniteljima u vlastitoj domovini, on se sklanja (nije da se skriva, nego mu je to više kao manevarsko streljivo) u cinizam, tvrdi cinizam. U tom smislu, aktualni američki predsjednik George W. Bush jamačno je osoba o čijem je liku i djelu ispisao najslikovitije cinične opservacije. Između moći i stradanja u današnjem svijetu teško je bilo što popraviti. Još je samo cinizam dopušten. Za sada.