Kamp za obuku Isusovih vojnika

Kada se radi o ljudskom rastu i razvoju, autorice dokumentarnih filmova Heidi Ewing i Rachel Grady očito dolaze iz škole koja razmatra utjecaj odgoja na prirodan razvoj čovjeka, što je stajalište proizašlo iz filma The Boys of Baraka iz 2005., te je ponovo potvrđeno filmom Jesus Camp, sličnom studijom načina na koji vanjski utjecaji okoline (roditelja, uzora, istaknutih osoba u zajednici) oblikuju osobnost djece i njihov sustav vjerovanja. Kao što je slučaj i s njihovim prijašnjim uratkom, koji je pratio “ugrožene” crne dječake iz Baltimorea tijekom njihova odlaska u školu u Keniji, kao dio programa kojemu je svrha bila ispraviti njihovo loše ponašanje, sljedeći film dvaju autorica predstavlja bolan prikaz koliko mladi lako padaju pod tuđe utjecaje, s time da je radnja ovaj put smještena unutar evangeličkog kršćanskog pokreta koji se širi kroz središnji dio Amerike. Iako se isprva fokusira na troje predanih vjernika predpubertetske dobi za vrijeme njihova pohađanja kampa Kids on Fire, koji vodi pentekostalna svećenica Becky Fisher u Sjevernoj Dakoti, središnja tema filma je šira supkultura vjerske obnove, čiji aktivni pristaše Bibliju shvaćaju doslovce, u svojim domovima školuju vlastitu djecu o božanskom podrijetlu čovjeka, potiču ih da preobraćaju nevjernike i, unatoč lažnim uvjeravanjima Becky Fisher u suprotno, bez imalo straha spajaju svoja vjerska uvjerenja s konzervativnim političkim stajalištima (stajalištima koja su usmjerena protiv homoseksualnosti i pobačaja, te koja ne prihvaćaju činjenicu globalnog zatopljenja, i tako dalje.)

Jesus Camp točno je u središtu Busheve zemlje, što je činjenica koja se nepokolebljivo konstatira u presudnoj sceni u filmu u kojoj se polaznici kampa Kids on Fire u punoj dvorani mole (neki od njih i na besmislenim jezicima) liku trenutačnoga američkoga glavnog zapovjednika, gospodina Busha, izrezanom iz kartona. Ono što, naime, još više uznemiruje od dokumentarne ilustracije sve čvršće povezanosti između fundamentalizma i republikanskih stajališta jest filmsko istraživanje militarističke frakcije tog radikalnog fundamentalističkog pokreta, dok Fischerova tijekom propovjedi ponosno pokazuje rekvizite poput igračke u obliku kose, a djeca, odjevena u vojnu maskirnu odjeću, izvode (pobožne) plesove kojima tumače radnju, te često daju začin njezinim agresivnim predavanjima – uključujući i ono protiv Harryja Pottera, koji bi navodno bio “smaknut” da se pojavio u doba Starog Zavjeta – uzvicima “Ovo je rat!” Cijelo vrijeme, snažni govori o Isusovoj ljubavi i njegovu neizbježnom povratku suprotstavljaju se zastrašujućim upozorenjima na to da se ne smije odlutati sa strogo određenog pravog puta, bilo da se radi o natpisu koji je Fischerova odabrala ispisati slovima koja izgledaju kao da se s njih cijedi krv, a glasi “Kazna za Grijeh je Smrt!”, ili o općenitijoj roditeljskoj upotrebi straha, srama, ponižavanja i krivnje kao prisilnih metoda indoktrinacije.

Nadograđivanjem prizora mahnitih crkvenih okupljanja zloslutnom glazbom, korištenjem zvukova radijskih emisija koje su prenosile saslušanja prigodom imenovanja Samuela Alitoa, preko kadrova koji prikazuju krajolike sivih autocesta, i povremenim montiranjem protuevanđeoskih govora koje na radiopostaji Air America drži Mike Papantonio, autorice filma pomalo potkopavaju svoj navodno nepristran pristup ne dajući pri tome važniji uvid od onoga što je očito iz udarca koji zadaje već sam snimljeni materijal. No ipak, prikazujući stvari poput scene u kojoj neki gospodin upozorava kampere da ne pričaju priče o duhovima koje “ne štuju Boga“, ili kada dvanaestogodišnji Levi koji želi postati Marjoe drži propovijed u kojoj bez imalo razmišljanja izbacuje istu protusotonističku “mi smo ključna generacija“ govoranciju, koju je prije toga čuo od Fischerove, ili kada desetogodišnja pravovjerna Tory izjavljuje (kao da se radi o neiskorištenim scenama iz filma Footloose) da uvijek pazi da pleše “za Boga”, a ne “za tijelo”, objektivno filmsko zapažanje čini te autorske nazovi-komentare zanemarivima. A pronicavim suprotstavljanjem ratobornih, paklenskih propovjednika i zanesenih, upijajućih izraza lica njihove mladolike publike, Jesus Camp – kao bolan portret pervertirane nevinosti – zastrašujuće potvrđuje izjavu Fischerove da “Vrag nastoji zgrabiti najmlađe. One koji se ne mogu brinuti za sebe.”

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno u Slant Magazineu www.slantmagazine.com/film/film_review.asp?ID=2486