Neven Jovanović  

Noga filologa - Kampanja za neznalice

kolumna

Imaj na umu koja je ovo država; za što se natječeš; kakav si. Praktički svakodnevno, dok se spuštaš na Forum, trebaš misliti o sljedećem: "Nov sam, natječem se za konzula, Rim je to."

Kad završe izbori – ostavljajući za sobom jata obudovjelih plakata i kemijskih olovaka sa stranačkim logotipima – počinje vrijeme za "refleksiju". Njezin glavni reful – "stručne analize" izbora – izduši se već polovicom prvog poslijeizbornog tjedna, te stručnim analitičarima ostaje još ona manje televizična opcija: pouči izborne gubitnike i potencijalne kandidate-prvorotke kako se to zapravo radi. Daj da ti to poduzetan izdavač upakira u šarene (ili tmurno-dostojanstvene) korice, opali zvučan naslov i dojmljivu cijenu, naruči kod Slavena Letice predgovor, i via!

Nešto slično, već slutite, postoji na latinskom, i to još od šezdesetih godina prije nove ere – već dvadeset i pol stoljeća. Samo bez predgovora. Riječ je o pamfletu Commentariolum petitionis, Kratka uputa za predizbornu kampanju; uputu je, barem tako tvrdi sam tekst, složio Kvint Tulije Ciceron svome bratu Marku kad se ovaj potonji – još-ne-posve najslavniji rimski govornik – kandidirao za jednog od dva konzula, rimskih udvojenih ekvivalenata Stipe Mesića.

Gruba kampanja

– Tvom položaju novog čovjeka znatno pomaže to što se natječeš s takvim izdancima aristokracije da nikom na pamet ne bi palo reći kako im je loza jači adut nego tebi moralni integritet. Brinu te Antonije i Katilina? Naprotiv: čovjek pametan, energičan, čiste prošlosti, elokventan, u milosti onih koji donose prosudbe može samo poželjeti takva dva protukandidata; oba od malih nogu matadori, oba razvratnici, oba nezajažljivih apetita!

"Prljava igra", usplahirile su se naše novine glumeći djevice, "udarci ispod pojasa." "Negativne poruke o protivniku jače odjeknu nego pozitivne o samome sebi", važno su poučavali znalci ljudskih duša, turajući nam pod nos bedaste cirkularne "predizborne" SMS-ove s pravopisnim greškama. Nad ovakvim kampanjama svi smo se zgražali do te mjere da smo s guštom pikirali na svaku pikantniju izjavu, prepričavali banalnosti o paštetama kao da su Heineovi epigrami, i ostali na kraju intimno razočarani: to je bilo to? To je bilo sve? A gdje je spektakl, gdje su džigerice?

– Antonije se boji svoje sjene, a ovaj drugi ni za zakon ne da pišljiva boba; rodio se usred očeva bankrota, odgajan je seksualnim odnosima sa sestrama, sazrio ubijajući sugrađane – ta političku je karijeru počeo pokoljem rimskih ekvita ("kapitalista") za Sulinih proskripcija; tada je svojim rukama ubio uglednog Kvinta Cecilija, supruga svoje sestre, ekvita, vanstranačkog čovjeka, mirnoga kako po prirodi, tako već i zbog visoke dobi. A čemu spominjati da se s tobom za konzula kandidira onaj koji je političara najmilijeg rimskom puku, Marka Marija, naočigled Rimljana šibao kroz čitav grad, dotjerao ga do rake, tamo ga zvjerski mučio na sve moguće načine, još živome, još na nogama mačem mu prerezao grlo vlastitom desnicom, dok ga je ljevicom držao za kosu na tjemenu, i odnio glavu u vlastitoj ruci, dok su mu među prstima šikljali mlazovi krvi...

Na Marsovu polju

Druga strana Ciceronove kampanje, piše Kvint, mora biti usmjerena na stjecanje podrške: pribavljanje glasova. Poput većine država, i rimska je republika imala kompliciran izborni sustav, oblikovan dijelom tradicijom, dijelom političkom borbom i reformama.

Konzuli – čiji je mandat, usput budi rečeno, u pravilu trajao samo godinu dana – i ostali visoki državni dužnosnici birali su se na "narodnoj skupštini" zvanoj comitia centuriata; izvorno je to bio sastanak čitave vojske grada-države, podijeljene u "satnije" – kasnije je podjela bila čisto administrativna – na Marsovu polju, pred vratima grada (jer vojska ne smije ući u Rim). Glasale su 193 centurije, u koje su građani bili raspoređeni prema imovinskom cenzusu, opet iz izvorno vojnih razloga: u rano doba Republike građani su sami morali nabavljati svoje oružje i opremu. Bilo je 18 centurija za najbogatije mlade (konjicu) i pet daljnjih klasa (pješadiju). Među njima je prvu klasu činilo 80 (kasnije 70) centurija, a ostale po 20, odnosno 30 njih. Pritom su još polovicu glasa svake centurije davali mlađi glasači – koji služe u "prvoj liniji" – a polovicu stariji, "pozadinci" (sukladno antičkoj demografskoj strukturi, starijih ima znatno manje od mlađih). Napokon, "proletarijat" – oni toliko neimućni da službeno ni vojsku nisu smjeli služiti, te je jedini njihov doprinos javnoj stvari bilo rađanje potomstva, proles – bio je podijeljen u pet posebnih jedinica. Ne treba biti matematički ili politološki genije da bismo uočili kome je ovakav izborni sustav išao na ruku.

100.000

Tako to izgleda u udžbeniku. No treba još tu sliku zamisliti: od sedamdeset do sto tisuća odraslih muškaraca, okupljenih na jednom mjestu, pod vedrim nebom, na poljani ispred grada, pred posebnim ograđenim prostorima u koje će ući po centurijama, da bi dali svoj glas. U Ciceronovo doba, tih sto tisuća predstavlja sve rimsko građanstvo italskoga poluotoka – iako, efektivno, može činiti jedva deset posto te populacije. Na poziv konzula, u prostor za glasanje ulazi jedna centurija, ždrijebom odabrana između onih 70 prve klase; ona se zove praerogativa, rezultat njezina glasanja biva priopćen odmah, te obično utječe na glasanje ostalih. Potom konzul poziva ostalih 69 centurija prve klase da pristupe glasanju; glasaju, objavljuju se njihovi rezultati; slijedi poziv za drugu klasu, itd. Razumljivo je zašto je ovaj slet završavao čim bi bila postignuta apsolutna većina od 97 centurija; čak i kada su glasači vojnički disciplinirani, to traje.

Razmišljajmo još malo o samom činu glasanja, usporedimo ga s našim od pretprošle nedjelje, vagnimo što je drukčije – što, u najmanju ruku, ne znamo. Kandidati su, vjerojatno, svim glasačima poznati (u svojoj je kampanji Ciceron imao šest protivnika, Antonije i Katilina bili su dva najjača). Kako se glasa? Rimljani nemaju listiće – možda šest posuda u koje svatko ritualno zavlači ruku s kamenčićem? Ali, sjetimo se, svaka centurija mora još imati dva pododjela – stariji i mlađi. Onda, tko broji glasove? Kako ih preračunavaju? Kad smo već kod toga – pa nema ni biračkih listi! Ili ima? I kako se provjerava da se nije u centuriju prošvercao netko tko joj ne pripada – ne "mrtva duša", već "kukavičje jaje"? I provjerava li se to uopće?

Vote-brokers

Imam lagani osjećaj da su Rimljani stvar rješavali mnogo jednostavnije. Dovoljno je imati na umu da su se, recimo, još u 18. stoljeću, u ugarskom saboru u Požunu (današnjoj Bratislavi), odluke donosile aklamacijom koja je bila doslovno acclamare, tj. izvikivanje: procjenjivalo se jesu li glasnije vikali "za" ili "protiv", a pritom su u vikanju itekako i bez pardona uzimali udjela i promatrači s galerija. U rimskoj centuriji, po svemu sudeći, ključnu su ulogu igrali utjecajni ljudi; mora da je postojala čitava hijerarhija šefova – opet sličnost s vojnim ustrojem, od kaplara do pukovnika – pri čemu je svaki bio zadužen za svoju grupu, one koje je on dovodio na glasanje, čiji je izbor prijavljivao nadređenom šefu. Tako bi se izjašnjavanje nekoliko tisuća ljudi svelo na izjave njih desetak-dvadesetak. Tko je mislio drukčije od svoga šefa – uz sav rizik takve pozicije – mogao je, eventualno, dići dreku; isto bi vrijedilo i u slučaju izbornih prijevara – kad bi neki šef odlučio zanemariti prijavljena mišljenja podređenih.

Postojanje "izbornih šefova" – onih koji se engleski šarmantno nazivaju vote-brokers: "Ja vam nudim dvjesto tisuća glasova sindikata; što vi meni date?" – potvrđuje i Commentariolum petitionis Kvinta Cicerona.

Spektakl!

– Kampanju za visoku službu čini djelovanje u dva smjera; jednim se mora osigurati naklonost prijatelja, drugi popularnost kod naroda. Naklonost prijatelja svakako si već izgradio uslugama i protuuslugama, dugogodišnjim vezama, pristupačnošću i simpatičnošću svoje ličnosti. Ali pojam prijatelja u kampanji je širi nego inače u životu; tko bi god mogao pokazati dobru volju prema tebi, tko bi se s tobom družio, tko bi te redovno posjećivao, toga treba smatrati prijateljem. (...) Napokon, treba pribaviti prijatelje svih vrsta: neke za pokazivanje, istaknuta statusa i roda: makar se oni ne bavili namicanjem glasova, ipak će kandidatu osigurati nešto digniteta; za pravnu zaštitu, državne dužnosnike, i to prvenstveno konzule, a potom pučke tribune; za sređivanje glasova centurija, iznimno utjecajne ljude. Tko je zahvaljujući tebi dobio tribus (još jednu od rimskih administrativnih izbornih jedinica), ili centuriju, ili neku povlasticu – ili tko se nada da će je dobiti – sve takve kako god možeš intenzivno okupljaj i potiči; jer ovih su godina izborni eksperti trudom i zalaganjem usavršili načine na koje od članova svoje izborne jedinice dobivaju ono što žele.

No – kao i kod nas – dileri glasovima, ma što prodavali, ne mogu jamčiti baš za sve glasove, niti mogu garantirati ishod; iznenađenja su uvijek moguća. Zato je drugi dio dobre kampanje onaj izvan "sastanaka u zadimljenim sobama": to je stjecanje popularnosti kod naroda. Kvint bratu niže šest puteva kojima se do popularnosti dolazi. Prvi je famozno rimsko oslovljavanje svakoga imenom, nomenclatio (radi čega su Rimljani imali posebne robove-savjetnike-tajnike, čija je dužnost bila da znaju ime svakoga s kim se gazda susreće, i došapnu to ime u pravom času); potom slijede komunikativnost i pristupačnost, zatim neumorna aktivnost ("ne samo biti u Rimu i na Forumu nego ići za ljudima, često se javljati istima, ne dopustiti da itko kaže da ga nisi molio, i to molio jako i usrdno"), te darežljivost i širokogrudnost, pa briga za publicitet – za ono što se o kandidatu priča – i, napokon, impresivan nastup: "pobrini se da cijela tvoja kampanja bude show, glamurozan, spektakularan, narodu mio, maksimalno privlačan i dostojanstven, dok se o tvojim suparnicima na svaki mogući način šire skandalozne priče, u skladu s njihovim karakterima, o zločinu, razvratu, podmićivanju."

Samo bez politike

Usred ove dobro nam poznate, iako dvadeset stoljeća stare melodije javlja se akord modernim proučavateljima disonantan.

– Pa i u ovoj kampanji treba paziti prvenstveno da u zajednici pobudiš velike nade što se tvoje budućnosti tiče, i da ostaviš povoljan dojam; no tijekom kampanje ne treba davati političke izjave ni u senatu ni na javnim skupštinama. To zadrži za sebe; neka senat po tvojoj prošlosti zaključi da ćeš biti zaštitnik njegova autoriteta; kapitalisti, rodoljubi i dobrostojeći neka iz tvog dosadašnjeg života uvide da voliš mir i sređeno stanje u državi; a mase neka iz toga što si barem prema ranijim govorima na skupovima i na sudu bio pristaša pučke stvari izvedu zaključak da nećeš biti bez sluha za njihove interese.

Koliko je političko – izbjegavanje političkih tema u kampanji? Ta u naše je doba najsigurnije sredstvo pridobivanja javne podrške ideološki jak, jasan nastup! "Morali bismo", napominje obzirno američki povjesničar Robert Morstein-Marx interpretirajući Commentariolum, "ovakvu strategiju gledati kao izraz drukčije, i ponešto tuđe, izborne ideologije." I još: "nesporno je da se 'politika' rimskih izbora očitovala ne prvenstveno kao nadmetanje ideoloških alternativa (kako, po običaju, doživljavamo naše moderne izbore), nego kao nadmetanje pojedinaca u dignitas, dostojnosti za čast na koju aspiriraju, dostojnosti mjerenoj tradicionalnim i neupitnim ideološkim standardom... konzularnu izbornu kampanju prikazuje Commentariolum kao javnu izvedbu, politički teatar za populus, pri čemu kandidat pokušava pokazati onima koji ga ne poznaju osobno da je dignus consulatu." Izbjegavanje političkih tema tijekom kampanje ne znači da kandidat nema političkog profila; znači, jednostavno, da eskivira rizik narušavanja delikatne ravnoteže – jer, da bi uspio, mora ostvariti podršku politički suprotstavljenih društvene skupine.

Tijekom netom okončane hrvatske predsjedničke kampanje bilo je in i politički korektno zamjerati kandidatima da nemaju programa, da nastupaju kao osobe umjesto kao ponuđači ideja i projekata. Primjedba je posve na mjestu; zbilja, zašto smo izabrali Stipu Mesića, osim zato što je simpatičan, relativno podnošljiv (bolje da se ne sjetimo skandala ljudi iz njegova ureda), i kadar praviti povremeno spačke HDZ-u? Ne bih točno znao. Zaista, ovi izbori neće posebno promijeniti duhovnu klimu i politički krajobraz Hrvatske. Mi smo, međutim, idealisti; političari su, naprotiv, zanatlije mogućeg, trkači na kratke pruge – dužine, recimo, sljedećeg mandata. Je li moguće da su hrvatski mesići, pretvorivši vlastitu kratkovidnost u vrlinu, bolje od hrvatskih platona i aristotela osjetili o čemu je zapravo riječ u tipičnoj hrvatskoj predizbornoj kampanji? Je li moguće da je bit naše predizborne kampanje, usprkos svemu, još kao jaje jajetu nalik biti kampanje iz Rima Ciceronova doba, otprije dvadeset i pol stoljeća?