Mjere kanadske konzervativne vlade otvorile su prostor za jačanje ljevice i najavile ključnu ulogu žena u otporu rezanju socijalne potrošnje
Promjena lijeve paradigme
Koje je Vaše mišljenje o poziciji ljevice u Kanadi danas, postoji li uopće izvanparlamentarni artikulirani ljevičarski pokret?
A.B. Teško je definirati što uistinu jest “ljevica”. U kontekstu Kanade, kada govorimo o ljevici, obično mislimo na Socijaldemokratsku partiju koja čini parlamentarnu ljevicu, odnosno na Novu demokratsku partiju (NDP). Iako je NDP ostvario napredak na izborima, konkretan odnos stranke prema različitim progresivnim pitanjima – mogli bismo reći – krajnje je nepouzdan. Ipak, ponekad stranka uz pritisak masovnog pokreta može biti pogurnuta prema progresivnijim pozicijama. Stoga pitanje organiziranja ljevice ovisi i o izvanparlamentarnim ljevičarskim aktivnostima, uključujući različite društvene pokrete i sindikalni aktivizam.
Kanada je savezna država pa su razlike u broju, aktivnostima, efektivnosti i utjecaju organizacija u različitim dijelovima države velike. Trenutno najviše obećava stranka Québec solidaire koja je uspjela ujediniti aktiviste uključene u različite društvene pokrete i nadići historijski podijeljene lijeve paradigme. Québec solidaire napravio je iskorak i osvojio dva mjesta u parlamentu provincije. Stranka je prije svega pod snažnim utjecajem feminističkih principa čemu svjedoče i istupi njihove glasnogovornice Françoise David.
Kako vidite poziciju feminizma unutar ljevice i lijevih strategija?
A.B. Što se tiče odnosa ljevice prema feminizmu, situacija je dosta raznolika. Neke grupacije jasno govore da nema učinkovitog lijevog organiziranja bez feminizma, a feminističko organiziranje, da bi bilo uspješno, mora uzeti u obzir radikalnu društvenu promjenu u cjelini. Historijski, socijalistički pristup ovom pitanju mogao bi se sažeti u krilatici “Nema socijalizma bez ženskog oslobođenja, kao ni ženskog oslobođenja bez socijalizma“.
No i dalje postoje lijeve grupacije iznimno otporne na feminizam. Ovo je vrlo ozbiljan problem u Kanadi i na međunarodnoj razini te zahtijeva sustavnu analizu u teoriji i praksi. Dio mog istraživačkog rada je vezan upravo uz pokušaj teorijskog uvida u otpor dijela ljevice prema feminizmu i artikulaciju načina na koje taj otpor možemo prevladati. Najdjelotvornije kampanje su zasigurno one koje unutar svoje organizacije pridaju dovoljno pažnje politikama protiv opresije.
Problematika palestinskog pitanja
Jedan od najuspješnijih društvenih pokreta u Kanadi je Boycott, Divestment and Sanctions (BDS), kampanja protiv izraelskog aparthejda nastala 2005. godine u Torontu. U Torontu je započeo i prvi Tjedan izraelskog aparthejda koji se sada organizira internacionalno na više od dvije stotine sveučilišnih kampusa.
Značajno je što je ovaj pokret svjesno integrirao feminističke analize u svoju strategiju i organizacijske principe te prepoznao važnost sustavne edukacije s ciljem prevladavanja marginalizacije žena i drugih neprepoznatih ili svakodnevno ušutkivanih grupacija unutar kapitalističkog društva[1].
Između ostalog, u svom radu problematizirate i podjelu današnjeg Izraela na dvije države. Kako komentirate da je Opća skupština UN-a, unatoč snažnom protivljenju Izraela i SAD-a, većinski glasovala da se Palestini prizna status države promatrača?
A.B. Palestinski zahtjev za priznanjem državnosti pri UN-u nužno se mora sagledavati u kontekstu etničkog čišćenja koje je nad Palestincima provodio i još uvijek provodi Izrael, kao i suučesništva zapadnih zemalja poput SAD-a i Kanade u konstituiranju izraelske hegemonijske uloge na Bliskom istoku.
Palestinci su ugnjetavan narod kojem je osporeno osnovno pravo na samoodređenje. Žive pod permanentnom okupacijom te im se uskraćuju međunarodno priznata prava kao što je pravo na povratak u vlastite domove. Palestina je na neki način Vijetnam današnjice. Ipak, ta priča ima više dimenzija i valja imati na umu da palestinsko pitanje – kao što je to Edward Said lucidno naznačio – nema isto značenje na Istoku kao što ima na Zapadu. Sve glavne izraelske političke stranke, kao i sama struktura izraelske države, počivaju na cionističkoj ideologiji koja tvrdi da predstavlja Židove diljem svijeta i da je jedini način za oslobođenje Židova od antisemitizma i antižidovskog rasizma život u odvojenoj etnički definiranoj državi. Cionizam je bio marginalna perspektiva prije uspona nacizma u Njemačkoj prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Štoviše, tadašnji židovski aktivisti su se borili protiv rasizma u zemljama u kojima su živjeli priključujući se socijalističkim pokretima i sindikatima te se ujedinjujući u zajedničkoj borbi s ne-židovskim aktivistima.
Međutim, holokaust je dakako značio strašnu traumu za židovski narod; razotkrio je i da su staljinizam (kao takozvani nasljednik socijalizma) i liberalizam neuspješni u borbi protiv antisemitizma i drugih oblika rasizma ili opresije. U kontekstu tog globalnog i političkog vakuuma, cionizam je postao u tolikoj mjeri utjecajan da je danas postao hegemonijski diskurs. Zbog tih procesa postoje goleme prepreke u postizanju napretka u odnosima i razumijevanju palestinske stvarnosti. Pokret Boycott, Divestment and Sanctions vrlo je učinkovit zahvaljujući i svojoj edukativnoj dimenziji u međunarodnoj areni. Ipak, u vrlo teškim uvjetima, naravno, postoje razne strategije otpora među Palestincima, a zahtjev za UN-ovim priznanjem države samo je jedna od tih strategija. Države poput Kanade i SAD-a sramotno su se usprotivile priznavanju Palestini statusa promatrača pri UN-u. Takav zahtjev je legitimno pravo palestinskog naroda i njegovih predstavnika i kao takvog ga treba štititi. Palestinski zahtjev podrazumijeva priznavanje izraelskih granica iz 1948. godine koje Palestincima osporavaju pravo na povratak i odražavaju politike nalik na aparthejd. Za suzbijanje izraelskog aparthejda i kolonijalizma, koji čine podlogu ugnjetavanje Palestinaca, model s dvije države nije učinkovito rješenje. Stoga, to nažalost nije napredak u smjeru uspostavljanju trajnog mira u regiji. U svom radu s Yasmeen Abu-Laban tvrdim da je dosljedna antiaparthejd-analiza usko povezana s pogledom na jedinstvenu, demokratsku i sekularnu državu u Izraelu/Palestini[2].
Udar krize na žene
Koje su po Vama ključne razlike posljedica mjera štednji po muškarce te žene?
A.B. To je vrlo kompleksan problem koji bi zahtijevao zaseban istraživački projekt. Danas su većini obitelji potrebne dvije plaće kako bi preživjele pa su zato radnice ključne za kapitalističku ekonomiju. Međutim, postoje ogromne rodne razlike u različitim sektorima tržišta rada, u prihodima i utjecaju socijalnih politika posebice vezanih uz zdravstvo i socijalnu skrb. Istovremeno, aktualna kanadska konzervativna vlada ustraje na poziciji da rodna ravnopravnost – s obzirom da smo je po njima dosegli – više nije prioritet[3].
Mislite li da postoje konkretne feminističke strategije i odgovori na ekonomsku krizu?
A.B. Kada je u pitanju Kanada, i dalje nemamo nacionalnu politiku vezanu za brigu o djeci, iako su vlasti povremeno obećavale da će ona biti donesena. Također, postoje ogromne razlike među raznim provincijama u dostupnosti skrbi za djecu i pomoći koju pružaju ženama, s time da je u ovom slučaju najprogresivniji Quebec. Zaposlene žene su i dalje dvostruko opterećene radeći i na radnom mjestu i u domaćinstvima, a muškarci nisu preuzeli dio poslova oko brige za kućanstva. Kanadska vlada je zaposlene majke ostavila da se oslanjaju na privatne varijante skrbi za djecu gdje se većina predškolske djece odgaja u za to neovlaštenim centrima. Pored toga, imamo vrlo eksploatatorski program Live-in Caregiver Program (LCP) koji promovira privatno zapošljavanje strankinja kao domaćica koje obavljaju poslove skrbi za djecu u kanadskim obiteljima. Sustavni program dječje skrbi koji bi imao univerzalnu dostupnost – poput sustava javnog obrazovanja, ali s dvadesetčetverosatnim pristupom napravio bi puno za uklanjanje jednog od najistaknutijih oblika ženske opresije.
Vrijedni primjeri kanadske prakse
Koje je Vaše mišljenje o strategijama direktne akcije u kontekstu svjetskih antikapitalističkih borbi za javna dobra, uključujući i Occupy Toronto?
A.B. Kako na međunarodnoj razini tako i u Kanadi, pitanje strategije je jedno od gorućih pitanja na ljevici. Moja generacija je u velikoj mjeri sudjelovala u borbama koje su se odvijale u kasnim 1960-im i 1970-im godinama te smo usvojili lekcije i politički jezik tog perioda. Rat u Vijetnamu, pitanja građanskih/ljudskih prava, prava žena, prava homoseksualaca – to su sve bile teme svakodnevnih razgovora.
Ipak, odrastali smo u vrijeme Hladnog rata kada je podjela između kapitalizma i takozvanog socijalizma ograničavala svaku diskusiju pa i naš pristup informacijama i našu predodžbu politike uopće. Danas se diskurs promijenio pa imamo puno jasnije saznanje o tome da je kapitalizam globalni sustav. Occupy pokret je svojom širinom, svojim dosegom i svojom kreativnošću iznenadio mnoge od nas.
Taj pokret nam je svima velika inspiracija, trebali bismo učiti iz njega i biti svjesni njegovih implikacija. Toliko toga se može naučiti iz međugeneracijskog političkog dijaloga jer je dugoročno političko organiziranje još uvijek veliki izazov i vječiti predmet rasprava. Vrlo je važno poštivati te različite prostore organiziranja i razmišljati o širenju diskusije kroz različite paradigme.
Možete li nam reći nešto više o studentskim protestima u Quebecu? Koji su najznačajniji trendovi u kanadskoj obrazovnoj politici s obzirom na procese privatizacije obrazovanja?
A.B. To je bio vrlo važan događaj za kanadsku ljevicu. Studentski štrajk iz 2012. u Quebecu važna je lekcija uspješne borbe protiv mjera štednje. Povod za štrajk bila je najava tadašnjeg premijera Jeana Charesta o povećanju godišnjih školarina za 75 posto, s 2168 na 3793 američkih dolara do 2017. godine.
U Kanadi gotovo šezdeset posto diplomiranih odlazi s fakulteta sa studentskim dugom. Prosječna visina duga ja oko 28 000 dolara, a otplaćuje se oko četrnaest godina. S obzirom na enormne troškove studiranja, polovica studenata mlađih od trideset godina i dalje živi s roditeljima (vidi okvir).
Apstraktne discipline otporne na žensku participaciju
Koje je Vaše mišljenje o poziciji žena koje se bave filozofijom, napose u okviru akademije, i na koji se način suvremena marksistička teorija bavi “ženskim pitanjem”?
A.B. Odnos između sveučilišta i društvenog i intelektualnog života je kompleksan. Historijski gledano, sveučilišta su uvijek bila mjesta unapređenja znanja kako bi vladajuće klase unutar kapitalizma razvile istraživačke i tehnološke potencijale za nacionalnu i globalno natjecanje. Ipak, sveučilišta su zadnjih desetljeća postala sve dostupnija pa su dijelovi radničke klase i marginaliziranih skupina dobili pristup visokom obrazovanju.
Primjerice, ljudskopravaški pokreti i drugi val feminizma u SAD-u pokušali su ukloniti duboko rasističke i seksističke prepreke u pristupu obrazovanju. Borba za svima dostupno obrazovanja se nastavlja, uključujući i borbu za jednakost u pristupu obrazovanja ženama, koja dakako izrazito varira globalno i unutar različitih disciplina. Pokazalo se da su apstraktne discipline “otporne” na žensku participaciju, a među njih spada i moje polje djelovanja, tj. filozofija i političke znanosti.
Tako je i zastupljenost žena unutar marksističke filozofije i/ili političke znanosti i danas izrazito niska. Uzrok tomu zasigurno nije neprihvaćanje naprednih ideja marksističke kritike ili historijskog materijalizma – takvih znanstvenica ne nedostaje. Ali prepreke na koje te znanstvenice nailaze su velike pa često ili izaberu neku drugu disciplinu ili su prisiljene izaći izvan granica svojih disciplina kako bi postale vidljivije i mogle razviti svoje ideje. To je iskustvo mnogih znanstvenica koje sam susrela.
U radu koji ste predstavili na prošlogodišnjoj konferenciji Historical Materialism govorili ste o zanimljivoj razlici između koncepta “komunističkog urgentnog muškarca” i “anarhističkog akcijskog muškarca”. Možete li nam reći nešto više o ovim pojmovima?
A.B. Rad koji sam predstavila na marksističko-feminističkom streamu londonskog HM-a objavljen je pod nazivom Marksizam, feminizam i epistemološka disonanca u časopisu Socialist Studies u jesenskom izdanju 2012. godine.
HM je izrazito važan događaj na kojem se progresivna teorijska i empirijska znanja mogu unaprijediti, dijeliti i razvijati. Također je mjesto na kojem se širi internacionalna mreža aktivistâ i znanstvenika. Smatram da je HM neka vrsta intelektualnog društvenog pokreta koji je prošle godine prepoznao važnost marksističko-feminističkog dijaloga.
U ovom radu nastojim objasniti elemente onoga što nazivam “epistemološkom disonancom” vezanom uz sukob određenih struja unutar marksizma i feminizma. Jedan od tih elemenata se odnosi na osobito otpornu marksističku struju koja je prisvojila model “idealiziranog maskuliniteta”.
Referiram se na važan doprinos Lare Montesinos Coleman i Serene A. Bassi koje u studiji Deconstructing Militant Manhood: Masculinities in the Disciplining of (Anti-)Globalization Politics[4] analiziraju ljevičarski aktivizam u Brazilu – jednu antiimperijalističku organizaciju i anarhistički kolektiv. Coleman i Bassi koriste pojmove “Man with Analysis” i “Anarchist Action Man” kako bi objasnile dominantne osobnosti u tim aktivističkim kontekstima. Iako se referiram na njihov rad, koristim pojmove koji se ne oslanjaju na empirijski utvrđene identitete, nego su malo apstraktniji i bliži performativnim rodnim ulogama muškaraca i ženâ.
Koristim pojam “komunističkog urgentnog muškarca” koji, mada je ideološki različit i često u konfliktu s anarhističkim idejama i praksama, na neki način oponaša “anarhističkog akcijskog muškarca”. Ipak, komunistički urgentni muškarac se najviše ističe po svom shvaćanju vremena – sve one koji drugačije percipiraju tempo konkretnih događanja smatra saboterima koji ne shvaćaju situaciju.
Idealizacija takvih tipova maskuliniteta naposljetku služi marginalizaciji drugih pristupa, uključujući i feminističke koji naglasak stavljaju na inkluzivne pristupe te alternativne identitete (queer, transrodne itd.).
Tim primjerom pokušavam pojasniti tvrdoglavu i upornu epistemološku disonancu određene marksističke struje prema feminističkim doprinosima